Dok smo se uspinjali na Romaniju, kola su bila puna šutnje bremenite smislom; ako se smislom može nazvati slutnja pomiješana sa solidarnošću i nada utemeljena u neizvjesnosti. Nakon višemjesečnog punjenja i pražnjenja intelektualnog trakta vijestima o referendumu, perpetuiranog punjenja pražnjenjem, došao je taj 25. septembar. I kada sam, kao nekadašnji izbjeglica (humano preseljen iz RS-a 1992.) i ekonomski migrant (nevidljivom rukom tržišta prenesen iz Zenice u Sarajevo), krenuo tog dana prema Srebrenici, osjetio sam ugroženost, koju – kako sam mislio – osjećaju povratnici u RS, posebice oni u Istočnoj Bosni. 1993. godine Nedžad Ibrišimović je pisao: „Ja sam Bošnjak, moja zemlja je Bosna, zvanično joj je ime Bosna i Hercegovina, a granice Bosne osjećam kao granice sopstvene kože.“ Dvadeset i tri godine kasnije, dok idem prema Srebrenici, na dan kada politička većina u RS-u institucionalno slavi ideološko naslijeđe koje je proizvelo genocid, osjećam da je moja zemlja Bosna, nezvanično ime joj je Federacija BiH, a granice Kantona Sarajevo osjećam kao granice sopstvene kože.

No, to tako i treba biti. Idem da preuzmem svoj dio straha, straha koji je namijenjen povratnicima, i dok se zazor od straha pretvara u čežnju za njim, pa čežnja u zazor, i tako ukrug, stižemo do Memorijalnog centra Veljaci kod Bratunca, gdje u blizini mezarja zatičemo ženu, čija jemenija otkriva da je Bošnjakinja, povratnica. Pribjegavajući selamu, kao šiboletu, suspendiramo početno nepovjerenje, nedugo nakon čega nam počinje govoriti o članovima porodice, sin, rođaci, koji su pobijeni i zakopani po posljednji put, godinama kasnije, tu, u Veljacima, u svojoj vjeri, pod svojom zemljom.

Reagujemo obarajući poglede, ispuhujemo krhotine riječi, koje nisu imale ni šansu da se poređaju u adekvatne izraze sućuti; tek najstariji među nama uspijeva spontanim poluzagrljajem da prenese dio našeg postiđenog saosjećanja. Kasnije, na kafi, u njenoj bašti – odgovara nam da je niko ne napada, samo je ignorišu, sklanjaju pogled.

Bliski prijatelj, saradnik Radovana Karadžića – Zvonko Bajagić, kojeg smo, na povratku, vidjeli kako sjedi ispred svoje kuće sa šajkačom, postavio je pored puta ćirilični natpis: „Teško Bogu sa nama kakvi smo.“ Upućeni kažu da je podrazumijevajući nastavak tog samoprijekora: „...kad posao završili nismo“ – i da se referiše na (samo) djelimično izvršen genocid.

U svjetlu, odnosno tami te genocidno-hrišćanske samokritike, može se tumačiti i odnos komšija prema starici iz Bratunca: skrivaju pogled od nje, jer ih je stid pred Bogom onoga šta je u njihovo ime (samo djelimično) urađeno. Ili, ono što nije odrađeno objektivno treba dovršiti subjektivno, na nivou percepcije. Svejedno što te boli – „a kad te boli, znaš da postojiš“ – ipak počneš osjećati da ne postojiš, kad se ljudi oko tebe prave da ne postojiš. Postojanje je i stvar društvenog konsenzusa da postojiš.

Dok nam se starica zahvaljuje, stidim se sebe, osjećaja da živim privilegirano zato što me komšije ne ignorišu kada se vidimo. Bijedna je to privilegija, bijedno je kad shvatiš da si privilegovan na takav način. Dok sjedim, tu u bašti, u Bratuncu, zbunjen sam. Volio bih nešto uraditi, ali osjećam se nesposobnim. Osjećam da postojim samo djelimično; ili nikako. Šta „Sarajlija“ može da uradi za povratnike? Kupiti im gordeljivo ulja i brašna, kao siromašnim rođacima, i osjećati se „zaštitnikom“, „moralnom gromadom“? A šta ako imaju i ulja i brašna, šta onda? Psovati Dodika, prijetiti mu hapšenjem, prijetiti Srbima ratom, osvetom za Srebrenicu? Kao što je neko primijetio, prije nekoliko godina, svaka ostrašćena politička izjava je potencijalna kamenica u glavu povratnika.

Sarajevo prema bošnjačkim povratnicima u RS-u uglavnom ima emocionalno eksploatatorski odnos, u kojem ulaže malo, skoro nimalo konkretnog kapitala, kupeći golem moralno samodopadljivi profit. Dok sjedim u bašti, stid me je; urušivši se u sebe, razmišljam da je možda bolje bilo da nisam ni krenuo u nedostatku adekvatnog moralno-psihološkog pasoša.

A onda u Srebrenici, kod „Alića“, zatičemo sasvim drugu vrstu povratnika, onu na koju nismo navikli. Oni zbunjuju „Sarajliju“, oni ga blagoironijski, pomalo podrugljivo zovu „Sarajlijom“, oni nemaju volje, a i da je imaju, nemaju vremena da odgovaraju na „Sarajlijina“ tugaljiva pitanja. Oni postoje. Bore se da postoje. Skupili su se kod „Alića“, gdje zajedno provode referendumski dan, njih stotinjak, omalovažavaju referendum-dum-dum. U izjavama za medije, govore da je riječ o neobavezujućoj anketi, koju čak ni Srbija ne podržava, da ni pola Srba neće izaći glasati (što se otprilike i desilo, jer je izlaznost, vjerovatno tokom prebrojavanja, jedva skočila nešto preko 50%). Nema panike, nema straha, opreza ima, ali nema ni onoga što je Dodik namjeravao s referendumom – da ih, pokazujući svoje plebiscitarne bicepse, satjera u predizborni itikjaf. Na Dodikov strašni referendum, odgovaraju kafom. Kafom protiv referenduma.

Kao što je načelnik Srebrenice, u danima pred referendum, objasnio: „Naš je referendum 2. oktobra.“ Zahvaljujući naporima aktivista okupljenih oko Koalicije „Prvi mart“, Srebrenica je 2012. dobila načelnika, koji ne poriče dokazan, u haškim presudama definisan i međunarodno priznat genocid. U tom smislu, Srebrenica je jedina civilizacijska oaza u RS-u. Stanovita sloboda, koja se tog dana osjećala kod „Alića“, ali i na ulicama, odsustvo straha, panike (kakve je bilo, recimo, u Sarajevu gdje su svi među svojima), samopouzdanje kod ljudi, ništa od toga nije s neba palo: oni su se sami izborili za tu slobodu. Oni postoje, njih se ne može ignorisati. Staricu iz Bratunca mogu, ali njih ne mogu.

Njihov je referendum 2. oktobra. Neće biti lako, ali nije nemoguće ponoviti rezultat iz 2012. koji bi bio jedna od svjetlih tačka nadolazećih izbora, ako ne i jedina. Sarajevo je moglo uraditi više za njih. Je li „grehota“ reći da je možda bolje bilo ne napraviti još jednu džamiju – ili fabriku, da se mi, muslimani u Sarajevu, ne osjetimo diskriminisanim – pa te pare usmjeriti za kampanju, motivisanje, registraciju svih koji imaju pravo glasa u Srebrenici? Premijer „granica naše kože“ je povodom referenduma utvrdio da je Sarajevo ubralo skoro 3 milijarde KM poreza, više nego cijela RS. Ima se, može se, ali Sarajevo je, za svrhu srebreničke slobode, voljno investirati samo motivaciona primječanija, poput onog, koje je aktivisti 1. marta, kad je ovaj zatražio pomoć za kampanju, uputio jedan istaknuti bošnjački lider: „Jači ste kad ste gladni.“

Kasno je sada za megalomanske prijedloge, posebno od osobe irelevantne poput mene; naknadna pamet nije, na ovom mjestu, drugačija od ostalih oblika gluposti. Pa, možemo li onda išta uraditi da pomognemo Ćamilu?

Bil Klinton, Aleksandar Vučić i Ćamil Duraković, 20. septembar 2016., Njujork

Prestanimo mu, za početak, odmagati. Puno nas je bilo, koji smo njegov sastanak sa Vučićem, na Clinton Global Initiative, proglasili licemjernim. Mi, „moralne gromade“, Bošnjaci ugroženi u bošnjačkoj Mekki, zamjerili smo mu što kaže za Vučića da je „hrabar“. Smatramo da bi bolje bilo da je, pred Clintonom, izmrškao, popljuvao, zakamenjao Vučića... I šta bi se onda desilo? Ne bi, je li, Dodik profitirao, ne bi se srpsko glasačko tijelo u Srebrenici mobiliziralo da po svaku cijenu Durakovića skine s vlasti?

Svaki „srpski“ glasač, koji 2. oktobra svojevoljno ne izađe na izbore, ne mora nužno – iako može – pomisliti da Vučić, kao veći srpski politički autoritet od Dodika, podržava Ćamila; ali sigurno bi izišao na izbore i glasao za Mladena Grujičića, SNSD-ovog kandidata koji negira genocid, da je kojim slučajem Ćamil izmrškao, populjuvao i zakamenjao Vučića, što bi, kao, eto, bilo jedino moralno ispravno za nas „Sarajlije“. Znači, jedino bi bilo moralno ispravno indirektno se boriti za dolazak Grujičića na vlast u Srebrenici?! Emocije su jedno, a politički razum drugo. I ovdje „politički razum“ nije eufemizam za nemoral, jer naoko moralne reakcije mogu biti duboko nemoralne; nepostojanje predumišljaja može umanjiti, ali ne i ukinuti krivnju.

Na licu mesta: Haris Imamović i Nedim Jahić u Srebrenici

Ne simpatišem Vučića uopće; znam da je došao na Clinton Global Initiative iz interesa, a ne zbog moralne katarze, ali neću ništa reći protiv „uspostavljanja regionalnog dijaloga“ na tom susretu. A „Sarajlije“ koje govore protiv toga, valjda će biti sretne ako ubijede nekog potencijalnog Ćamilovog glasača da ne izađe na izbore i pomognu Grujičiću, jer svaki glas u Srebrenici je vredniji od hiljada glasova u Sarajevu.

Kako nam prepričavaju, u birtiji kod „Hadžiarapovića“, u Srebrenici, na prošlim izborima jedan bošnjački član odbora cijeli izborni dan nije išao pišati, strahujući da bi za to vrijeme ostali mogli pustiti nekoga s isteklom ličnom ili ukrasti Ćamilu glas. Otišao je pišati tek kad su objavljeni rezultati. A onda, kaže naš sagovornik, kad je ušao u WC – nije više ni mogao. Nije ni morao. Kud će ti veće olakšanje od vijesti da je Ćamil pobijedio u Srebrenici.