U Crnoj Gori će 29. marta biti održani parlamentarni izbori. Suštinu ovih (šta ovih? - svih) izbora u Crnoj Gori može se objasniti parafrazom rečenice kojom je Geri Lineker svojevremeno definisao fudbal - da je to igra loptom u kojoj uglavnom pobjeđuju Nijemci. Izbori u Crnoj Gori su, dakle, zabavna manifestacija karnevalskog tipa, sa velikim brojem učesnika maskiranih u parlamentarne partije, manifestacija na čijem kraju bude proglašen pobjednik, a to je - uvijek - Demokratska partija socijalista Mila Đukanovića.

Bilo je to na početku njegove zvjezdane političke karijere, kada se Milo Đukanović javno zapitao: treba li Crnoj Gori višestranački sistem? Danas, analitičari bliski režimu najavljuju njegovo drugo povlačenje iz politike (i Majkl Džordan se dva puta povlačio iz košarke - a košarka je, gle čuda, omiljeni Đukanovićev sport), a na prije dvadeset godina postavljeno pitanje još nema suvislog odgovora.
Martovski izbori su, zalomilo se, najpredvidiviji od svih superpredvidivih crnogorskih izbora. Nije poznata jedino razlika u glasovima sa kojom će vladajuća koalicija potući opoziciju. Pobjednik je svima poznat, pa se čak i glasilo Dan, koje za sebe tvrdi da je dnevna novina, suzdržalo od naučno-fantastičnih predviđanja o smjeni vlasti. Dan je 1999, tokom bombardovanja Srbije i Crne Gore, uporno tvrdio da će Miloševićeva vojska pobijediti NATO. Kada je Milošević kapitulirao i potpisao predaju Kosova Albancima, Dan je to proglasio velikom pobjedom. Sad su suzdržani: što znači da je na bajke naviklim čitaocima Dana lakše bilo objasniti da je Milošević pobijedio NATO, nego da će opozicija pobijediti Đukanovića.

Jedini optimista je, sve do nedavno, bio Nebojša Medojević, lider Pokreta za promjene. Koji je slijedio svoju viziju: želio je stvoriti koaliciju sa četničkim vojvodom Andrijom Mandićem, ubijeđen da će ta koalicija sa vlasti svrgnuti Đukanovića. Koalicija sa četnicima se u Medojevićevoj interpretaciji zove „mirenje Crnogoraca i Srba“. Medojević je ponavljao kako su Đukanović i njegovi tajkuni oteli državu i sada je drže kao taoca, koristeći etničke podjele u Crnoj Gori da bi očuvali vlast.
Lidera PZP-a su u njegovoj plemenitoj misiji međunacionalnog pomirenja, čisto iz higijenskih razloga, najprije stali napuštati glasači. Koji su mislili da ono „promjene“ iz naziva partije znači nešto nešto drugo, a ne Crnu Goru kojom će, za promjenu, vladati crnogorski klonovi Srpske radikalne stranke. Pa se broj ljudi koji glasaju za PZP, kako su pokazali lokalni izbori u Kotoru, nekoliko puta smanjio. Zatim su ga napustile stranačke kolege: potpredsjednik PZP-a Goran Batrićević povukao je za sobom veliki broj stranačkih funkcionera, poslanika i članova, pa osnovao Demokratski centar. Stoga se Medojević očajnički bacio u lobiranje za bilo kakvu takozvanu „zajedničku opozicionu listu“. Važno je samo jedno: da na izbore ne izađe sam. Jer njegova, prije projekta „pomirenja“, najjača opoziciona partija, danas je tek olupina lokomotive koja je Crnu Goru trebala da povuče u svjet istinske demokratije i Evropu. Na koncu je i Socijalistička narodna partija, nekadašnji Miloševićev saveznik, saopštila da će na izborima nastupiti samostalno. Njihova računica je jednostavna: na ovim izborima Đukanovića ne mogu pobijediti, ali SNP može uzeti dio Medojevićevih glasova i postati najjača opoziciona partija. Izvjesno je da će tako i biti.

Kada je Crna Gora priznala Kosovo, Andrija Mandić, vojvoda, riješio je da u znak protesta - štrajkuje glađu. Tvrdio je da će početi da jede tek kada Đukanović ili povuče odluku o priznanju, ili raspiše izbore. Đukanovića nije uradio ništa od toga, ali je Mandić svejedno počeo da jede. Kada se Mandić najeo i odmorio, Đukanović je raspisao izbore. Onda su Mandić i Medojević tražili odlaganje izbora. Zato što su u međuvremenu shvatili ono što je svakome čitavo vrijeme bilo jasno: da će izgubiti na izborima. Jedina šansa im je da štrajkuju glađu sve dok ih Đukanović ne pusti da pobijede.
A čak i to im ne valja. Jer kako je svjedočio Dobrilo Dedeić, bivši visoki funkcioner Mandićeve Srpske liste, vođstvo te partije je na stranačkim sastancima tvrdilo da bi „oni bili smiješni da dođu na vlast“. Ko će razumjeti ljude: ako misle da bi bili smiješni na vlasti, zašto traže izbore. Štaviše, štrajkuju glađu ne bi li im Đukanović dao izbore, na kojima će se Bogu moliti da izgube, jer bi, ako pobijede, ispali smiješni?
Mandić je u međuvremenu, po uzoru na reformistu Tomislava Nikolića, riješio da modernizuje partiju. Pa je osnovao Novu srpsku demokratiju. Kako najavljuju, u pitanju je veliki demokratski iskorak, potpuno nova i reformisana partija. U to ime, da bi svi znali da oni misle ozbiljno, odlučeno je da se izaberu nova partijska znamenja. Tako će zastava nove demokratske partije biti srpska trobojka, a nova demokratskopartijska himna Bože pravde - himna Republike Srbije. Žestoko su krenuli sa reformama, ako tako i nastave, Đukanoviću nema spasa...

Ni Đukanović ne sjedi skrštenih ruku. U koaliciju zove i Bošnjake i Albance i Srbe. Bošnjaci hoće tri mandata, pa se kao nešto cjenjkaju, ali nije im bilo druge, nego na mobu - gotovo svih sto procenata Bošnjaka u Crnoj Gori ovako ili onako jeste za Đukanovića. Isto je i sa Albancima: oni se samo bolje cjenjkaju, pa iako ih je duplo manje nego Bošnjaka, imaće svoja tri mandata.
Dok se zemljom širi bratstvo i jedinstvo, Đukanovićevi kadrovi su isparcelisali primorje, pa moćni Crnogorci gazduju na svojim salašima na pjeni od mora. Najveći je salaš Svetozara Marovića, potpredsjednika DPS-a: njemu je pripala čitava Budva, koju danas zovu i Svetozarevo na moru.
Potom su odani partijski kadrovi crnogorsko primorje pretvorili u pojas Gaze - pojas od Ulcinja do na kraj Boke, sa prekopanim putevima, blatnim površinama, zatvorenim hotelima i divljom gradnjom nalik na linije bunkera, izgleda kao teritorija koja je prije pet minuta bila meta izraelskog bombardovanja.
Funkcioneri vladajućih partija su uredno raspoređeni u upravljačke strukture ono malo firmi koje još nisu uništili. Nedavno je objavljeno da je Željeznica Crne Gore, koja godinama radi sa ogromnim gubicima, sa dotrajalim prugama i raspalim vozovima u kojima ljudi ginu, svojim upravljačima podijelila pozamašne otpremnine - od 20 do gotovo 200 hiljada eura po glavi. Potom se otkrilo da gotovo i nema te raspale firme koja direktorima i članovima Upravnih odbora nije kupila nove džipove, dala kredite, kupila stanove.

Ima u Crnoj Gori eskadron partijskih kadrova, ne eksponiraju se puno, za njih javnost čuje svakih par godina, kad propadne nešto čemu su bili na čelu... Eskadron kadrova, neviđeno razornih: četiri jahača Apokalipse u jednom čovjeku. U koju oni firmu dođu, zavladaju rat, kuga, glad i, konačno - smrt. Takvi su očito naročito na cijeni: nijedan još nije ostao bez posla. Samo ih premještaju iz jedne fotelje u drugu. Ako nisi bez hljeba ostavio barem 500 porodica, ovdje ne možeš ni u Upravni odbor, kamoli u Vladu, mogao bi pomisliti neupućeni.
Čuvši vijest o bezočnim predstavnicima vlasti, javnost je bila zgrožena. Naravno, ne toliko zgrožena da vlast uskrati za svoje glasove.
I tako... sve da Crnu Goru spali, a onda je pospe solju, vladajuća koalicija bi dobila izbore. Zato što je u Crnoj Gori na djelu jedinstven jednopartijski sistem, sa kojim se po preciznosti izvedbe može mjeriti jedino američki. Žan Bodrijar je govorio kako je američki dvopartijski sistem savršeni jednopartijski sistem. U Americi postoje dvije partije, a koju god da glasate, na vlasti će biti ista elita, koja će voditi unaprijed zacrtanu politiku, osobito onu spoljnju, koja se vrlo sporo i vrlo teško redefiniše. Crnogorski višestranački jednopartizam je još savršeniji, jer je na sceni više partija, koje su, u suštini, sve samo frakcije jedne partije, DPS-a, raspoređene u opoziciju i poziciju. Onako kako smo se kao djeca igrali partizana i Nijemaca, pa su oni jači i pametniji za sebe ugrabili funkcije partizana, dok su cvikeraši, gluperde i žgoljavci (i oni moralni) morali biti Nijemci.
Mane vladajuće partije glasači su lako prihvatali - istinski problemi bile su samo vrline i dobre ideje, koje je, sve odreda, vlast morala gotovo pa na silu sprovoditi. U takvoj situaciji, Demokratska partija socijalista je, pokazuje njihova dvadesetogodišnja vladavina, najbolje što Crna Gora može politički artikulisati.