Petak 16. februar 2018.
Piše: Artan Sadiku

Uloga kanabisa u albanskoj ekonomiji


Albanska ekonomija bez sumnje predstavlja jednu od izazovnijih političkih situacija na cijelom Balkanu, posebno kad se radi o problemima koji se ne odnose na nacionalizam, etničke tenzije i sukobe među zemljama. Razlog tome je specifičan, naime od destrukcije firmi u državnom vlasništvu, u tranzicijskom periodu, pa do danas, rijetko tko u zemlji razumije ekonomske procese i pokazatelje, kao ni kakve bi učinke trebali postići. Političke su debate u Albaniji, gotovo po definiciji, ekstremno alergične na ekonomska pitanja i argumente o financijama. Tako su se tokom parlamentarne rasprave o usvajanju proračuna za 2018. godinu mogle čuti različite argumentacijske linije: od optužbi za izborne prevare do onih o političkom utjecaju na sudstvo i povezanost politike i kriminala u zemlji. No, nitko nije doveo u pitanje nijedan vladin ekonomski prijedlog, a nitko ih nije niti branio. Ekonomija, koja je najvažnije područje političke rasprave u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji, u Albaniji je izbrisana iz diskursa vladajućih neoliberalnih elita. U takvoj političkoj situaciji, ekonomija se u Albaniji razvija na načine da postavlja izazove neoliberalnom ekonomskom poretku u ovom dijelu Europe.


Naravno, kad govorimo o Albaniji i ekonomiji, nemoguće je izbjeći raspravu o aktivnostima proizvodnje kanabisa čiji opseg čini ovu zemlju najvećim europskim proizvođačem te biljke. Procjene se većinom poklapaju, pa se kaže da sektor proizvodnje kanabisa vrijedi oko 6 milijardi eura, što je polovica albanskog BDP-a. Tako velika količina kanabisa proizvodi se putem razgranate mreže farmera uglavnom u i oko najsiromašnijih sela. Nekad zloglasno selo Lazarat sada je zamijenjeno većim brojem manjih područja raspršenih diljem prirodno raznolikog albanskog teritorija. Ovaj model proizvodnje nije onaj karteliziranog upravljanja zasađenim poljima i procesom proizvodnje, već je sličniji otkupnim praksama od neposrednih nezavisnih proizvođača, poput na primjer u industriji mlijeka. Ova izvanzakonska aktivnost s obje strane samoorganizirane farmerske proizvodnje vjerojatno je najveća ovakva praksa u Europi.

U uvjetima u kojima se država, kad se radi o ekonomiji, drži postrance i ne nudi nikakve smislene i dostojanstvene prospekte zapošljavanja, ljudi zauzvrat organiziraju ekonomiju autonomno. Takva samoorganizirana, siva ekonomija trenutno proizvodi isto onoliko vrijednosti koliko i polovina formalne ekonomije.


ALBANIA-UNREST-POLICE-DRUGS

Foto: AFP / Gent Shullaku / Starija mještanka Lazarata kojoj je policija zaplijenila stabljike marihuane


Pat pozicija neoliberalne države periferije


Neoliberalna država u Albaniji našla se tako između dvije vatre. Dok se s jedne strane nalazi pod pritiskom Europske unije i drugih međunarodnih aktera koji ju prisiljavaju da uguši sektor kanabisa, vladajuće elite u Albaniji nisu spremne ispuniti te zahtjeve jer su svjesne da će, ako u potpunosti pristanu na njih, ugušiti lokalnu ekonomiju, i generirati još više siromaštva, što bi pak u konačnici moglo dovesti do socijalnih ustanaka. Budući da se pod trenutnim dominantnim ekonomskim mentalitetom, država drži što je moguće dalje od bilo kakvih intervencija u formalnu ekonomiju, nema mnogo mogućnosti amortizacije i kompenzacije vrijednosti koju generira proizvodnja kanabisa. Dok je albanska industrija 1989. godine sačinjavala čak 40 posto BDP-a, danas je njezin doprinos samo 12 posto – što je dva do četiri puta manje u usporedbi s današnjim stanjem u republikama bivše Jugoslavije. Ekstremna deindustrijalizacija u Albaniji rezultat je žestokih tržišnih reformi i uključivanja zemlje u kapitalističke tokove Europe gdje je industrijska proizvodnja rezervirana za centre kapitala – uglavnom Njemačku i Francusku. Asimetrična raspodjela industrijske proizvodnje u Europi gura Albaniju u potpuno povlačenje iz “miješanja” u industriju čime se Njemačkoj omogućavaju neograničene intervencije.


Aktualne dinamike ekonomskih procesa otkrivaju pat poziciju u kojoj se neoliberalne elite hvataju u zamku koja je posljedica njihovog djelovanja – proizvodnju opće političke delegitimacije putem povlačenja iz ekonomskog planiranja društva. Zanimljivo je da je planiranje poželjno u gotovo svakom aspektu života na svijetu, osim u ekonomskom polju, gdje se smatra negativnom pojavom. U tom kontekstu, gdje generalni manjak planiranja rezultira široko rasprostranjenim ekonomskim samoorganiziranjem ljudi, svjedočimo neuspjehu liberalne ekonomske teorije pri analiziranju i objašnjavanju funkcioniranja cjelokupne albanske ekonomije. Mnogi se ekonomski stručnjaci u zemlji, pa čak i neki bivši ministri, slažu da pri implementaciji ekonomskih politika u Albaniji uvijek izostanu rezultati koje liberalna ekonomska teorija predviđa. Liberalna ekonomska teorija nije dorasla ekonomskoj stvarnosti Albanije. Ova tvrdnju podupire stvarnost ekonomskog života u zemlji. Neformalni sektor – onaj u kojem se ne plaćaju porezi i ne posjeduje bankovni račun – prema procjenama, čini čak 60 posto ukupne albanske ekonomije. Od ukupnog broja radnika u zemlji, njih 60 posto su samozaposleni. Možda je ovako veliki postotak ljudi koji se ne nalaze u sferi utjecaja vladinih politika jedan od razloga zašto te politike ne stvaraju željene učinke.


U takvoj situaciji, možemo zaključiti, da je albanska populacija uspjela stvoriti značajan prostor za razvoj vlastite ekonomije, odvojene od neoliberalne države. Tek u tako odvojenom sektoru veliki dio albanske populacije pronalazi izvor zarade za sebe te uspijeva ekonomski preživjeti u zemlji koja građanima ne nudi nikakve ozbiljne perspektive zapošljavanja. Od kad je Socijalistička partija Albanije preuzela vlast 2013. godine i uvela progresivne poreze, ništa se bitno nije promijenilo. Ni kvaliteta ni trošak obrazovanja ili zdravstva, nisu se promijenili. Najveći dio sredstava koje vlada prikupi putem poreza obično dobro uhodanim natječajnim shemama završe u rukama privatnog sektora. Koja god politička stranka preuzme vlast u zemlji, njezini poslovni partneri u privatnom sektoru uvijek ostaju isti. Takvo je okruženje potpuno ograničilo interese političke elite na dosege krupnoga kapitala koji velik dio profita siše izravno iz natječaja i projekata s javnim institucijama.


Siva ekonomija kao područje emancipacije


Činjenica da veći dio albanske populacije ne sudjeluje ekonomskim aktivnostima u formalnom sektoru onemogućava državi da prikupi više poreza i dođe do više sredstava. S obzirom na to da većina toga u konačnici završava u rukama krupnog kapitala, narod nema velike želje sudjelovati u formalnoj ekonomiji. Ne čudi tako niti cilj bivšeg sastava vlade Socijalista – borba protiv sive ekonomije – planirane pojačanim aktivnostima porezne uprave. Osim relativnog uspjeha ovog poduhvata, Albanija je i dalje zemlja s najvećim protokom gotovine u dnevnom životu neke europske zemlje. Oslanjanje na gotovinske transakcije jedna je od prepoznatljivih karakteristika svakodnevnog ekonomskog života Albanije. Ekstremno rijetka upotreba kreditnih kartica također je indikator kulture bazirane u narodnoj autonomiji i neovisnosti o bankarskom sustavu.


Druga važna kritika albanske ekonomije, kao i u drugim balkanskim zemljama, ima veze s visokim stupnjem korupcije. Ovdje moramo napomenuti da je korupcija jedna od glavnih karakteristika kontinentalnih, ali i globalnih, aranžmana ekonomskih odnosa u kapitalizmu. Korupcija je primarna relacija prilikom uspostave neoliberalne ekonomske mreže u Europi. Njemačka koristi svoju političku snagu koja je rezultat velike koncentracije europskog kapitala u toj zemlji, a kako bi utjecala na političke odluke i zaštitila kapital, te stvorila odnose koji doprinose njegovoj ekspanziji. Ovo je primarni oblik korupcije koji omogućava druge koruptivne prakse, ali koje su, u usporedbi s primarnom, gotovo beznačajne. Osim uobičajenih koruptivnih praksi u redovima vlade, u albanskoj svakodnevici primjetna je cirkulacija “ekstra-vrijednosti” na svim razinama ekonomske aktivnosti. Ta se praksa događa na sjecištima između davanja napojnica i korupcije: stvaranje ekstra-vrijednosti široko je rasprostranjeno i predstavlja izvorni model redistribucije bogatstva. Ona je nastaje zbog toga što veliki dio društva nije povezan u formalizirane ekonomske hijerarhije, na način da bogati po difoltu dobivaju privilegiranije pozicije. U Albaniji, bogati moraju plaćati taj “progresivni porez” u svakodnevnom životu – od parkirnog mjesta do restorana i vodoinstalatera – sve se progresivno naplaćuje (što si bogatiji, više plaćaš, a cijene za umirovljenike razlikuju se od cijena za zaposlene na dobrim radnim mjestima).


Dok je službeni albanski ekonomski rast za 2017. iznosio 3,46 posto, što ga čini malo višim od onog u Srbiji koja je zabilježila rast od 3 posto, i višim nego u Makedoniji gdje je iznosio 2,5 posto, ovi makroekonomski pokazatelji uvijek stoje u kontradikciji sa stvarnim stanjem u zemlji. Iako se tri glavna ekonomska sektora nisu promijenila, rast je rezultat presijecanja formalne i neformalne ekonomije (u sektoru potrošnje). U ovom trenutku važno je postaviti pitanje odnosa tržišta i države pod dominantnom neoliberalnom dogmom. Albanski primjer pokazuje da ekonomija koja izbjegava državu radi protiv interesa poduzetničkog sektora i političkih elita. Slobodno tržište u okviru neoliberalizma može postojati samo pod pokroviteljstvom države koja vrši redistribuciju bogatstva od nižih društvenih klasa prema višima. “Velika država” pod dominantnim relacijama moći u kasnom kapitalizmu nije rezultat distribucije koja koristi najsiromašnijim dijelovima društva. Tako obrtanje odnosa moći mora ići ruku uz ruku s povlačenjem s terena formalne ekonomije u svakodnevnom životu i s mobilizacijom za preuzimanje što je moguće više državne moći u ruke demokratskih narodnih snaga. U Albaniji svjedočimo prvome procesu – stvaranju autonomnog ekonomskog prostora koji se samoreproducira narodnim praksama, ali mu očajno nedostaje narodne organizacije koja će nagrizati dominantne odnose ekonomske moći i političke moći elita, posebno onih koje se aktivno bore za punu neoliberalnu dominaciju nad ekonomskim procesima.


                                                                                                               S engleskog prevela: Andrea Milat


http://www.bilten.org/?p=22359

Beton plus arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.