Ponedeljak 13. avgust 2018.
Piše: Florin Poenaru

pokret 99%


Živimo u ideološki konfuznim vremenima, ali čini se da su Rumunjskoj stvari posebno mračne. Što je zajedničko libertarijanskom ekonomskom savjetniku opozicijske Nacionalno liberalne stranke (PNL) i socijaldemokratskom ministru financija? Obojica se žele riješiti minimalne plaće. Smatraju da ona predstavlja nepotreban teret i priječi ekonomski rast i dinamiku te da radnicima daje previše prava i potiče ih na labavljenje discipline na radnom mjestu.


O kakvom je ideološkom dosluhu ovdje riječ? Na prvi pogled se čini da je posrijedi stara priča. U posljednjih tridesetak godina, pod pritiskom neoliberalnog zaokreta, socijaldemokrati su se širom svijeta pomaknuli prilično u desno i ono što se nekima činilo kao nužan kompromis pretvorili su u vlastiti identitet. Ovaj tip socijaldemokracije počeo je propadati od izbijanja krize 2008. godine, a najspektakularnije u SAD-u, porazom klintonizma 2.0. Tek se treba kristalizirati formacija koja će zamijeniti stari establišment, ali kombinacija desnih nacionalističkih, protekcionističkih i antiestablišmentskih stranaka s neoliberalnim populističkim pokretima poput Macronova otkriva neke konture koje nam predstoje. U ovom kontektu, radikalizacija desnih značajki socijaldemokracije nije nezamisliva.


Rumunjska socijaldemokracija


Ali kao što pokazuje rumunjski primjer, priča sa socijaldemokratima u Istočnoj Europi je ponešto drukčija i ometa naše uobičajeno shvaćanje opreke lijevo-desno. Kao i u ostalim postsocijalističkim zemljama, rumunjski socijaldemokrati (PSD) su formalni nasljednici Komunističke partije. I kao takvi, bili su prisiljeni odraditi dvije stvari simultano: s jedne strane, putem paternalističkih i protekcionističkih politika adresirati interese vlastite široke izborne baze, a s druge, stablizirati ekonomsku i političku situaciju upravo onim mjerama koje su išle na štetu te baze. Kako su socijaldemokrati uvodili zemlju u NATO i Europsku uniju, ovo je proturječje postalo još akutnije.


U ovakvoj je situacije paternalizam prema radničkoj klasi i siromašnima postao sinonim za lijevu orijentaciju, iako mu je nedostajalo sadržaja za takav status. Pogotovo zato jer su ga pratile neoliberalne mjere. Stoga, one snage koje danas definiramo kao nove populiste, poput Donalda Trumpa, koji mobiliziraju klasni jezik za svoje političke ciljeve, ne predstavljaju novost u odnosu na ovdašnje socijaldemokrate. Uspjesi trampizma i pokreta takve sorte samo su dodatno naglasile značajke koje su bile konstitutivne za populističko-paternalističke obrasce postsocijalistike socijaldemokracije.


Zbog tog razloga, iz rumunjske perspektive nimalo ne čudi proces raspada socijaldemokracije i njenog okretanja nadesno, kao ni gotovo potpuni izostanak lijevih masovnih mobilizacija. Pravo je pitanje kako fundamentalno različite politike mogu koegzistirati, pogotovo u kontekstu kad ih provodi jedno te ista stranka. Rumunjski socijaldemokrati bi se rado riješili minimalne plaće, a istovremeno je u zadnjih nekoliko godina ona gotovo udvostručena. Porast mirovina i plaća događao se istovremeno s promjenom zakona po kojoj su sami zaposlenici dužni izdvajati sredstva za socijalno i mirovinsko osiguranje, dok je kapital lišen te obveze. Državna izdvajanja za zdravstvo i školstvo su i dalje među najnižima u Europskoj uniji, a vlada je nedavno iznijela plan izdašnih subvencija za privatne kompanije. Skočila su i izdvajanja za vojsku, dok je država već polovicom godine morala spašavati više lokalnih samouprava čija su sredstva presušila.


ROMANIA-CORRUPTION-PROTEST

Foto: AFP / Daniel Mihailescu

Bizaran pokret odozdo


Iako se takva strategija može označiti kao udžbenički populizam (povremeni ustupci radničkoj klasi paralelno s izraženijim subvencijama kapitalu), riječ je ipak o strategiji: podijeli pa vladaj. Ono na što ove mjere ciljaju je konstantna tenzija između različitih društvenih kategorija (nekad su čak socijaldemokrati skloni blagom kritiziranju stranog kapitala u korist nacionalnog) koje se onda međusobno sukobljavaju, onemogućene da organiziraju zajedničke napore. Tako je nedavno povećanje plaća nahuškalo radnike iz privatnog sektora protiv onih iz javnog. Međutim, unutar samog javnog sektora su razlike u plaćama itekako izražene što navodi sindikate na pritisak na vladu kako bi svojim članovima priskrbili bolji standard. Ovakva konstantna fragmentacija omogućava stabilan kurs vladi na čelu sa socijaldemokratima koji se istovremeno mogu predstavljati kao zaštitnici bilo koje ugrožene grupe.


Ne čudi da u ovom kontekstu ne postoji nikakva relevantna opozicija, iako postoji ideološki zanimljiva, kako ćemo kasnije vidjeti. Glavni razlog leži u slabim organizacijskim kapacitetima glavnih opozicijskih stranaka, bez vođa, ideja ili strategija vrijednih spomena. Premda ova situacija ima svoje povijesna korijene, dvostruka strategija PSD-a (proturječne politike i fragmentacija) također čini zahtijevnima formuliranje alternativnih politika, bilo s lijeva bilo s desna. U osnovi, oni mogu pokriti cijeli spektar: od rasta najnižih mirovina do poticaja kapitalu. Ovo čini stranku izrazito snažnom, sa širokom bazom i jakom lokalnom strukturom, ali i prilično arogantnom, klijentelističkom, sklonom klanovskoj promociji i internoj selekciji. Ovakav kontekst otkriva i neočekivan prostor za formuliranje opozicijskih politika: i to onog tipa u kojem desna stranka preotima teme s lijevim potencijalom.


Naziv stranke posrijedi je Zajedništvo spašava Rumunjsku (USR). Prije nego što je postao naziv stranke koja je na parlamentarnim izborima osvojila vrijednih pažnje 10% glasova, funkcionirao je kao generički naziv pokreta protiv projekta rudnika Rosia Montana. Pokret je 2013. godine uspio spriječiti projekt koji bi potpuno uništio okoliš malog planinskog zaselka. I sama stranka nije pala s neba: radilo se o nadogradnji stranke bazirane u Bukureštu koja se uglavnom bavila urbanističkim pitanjima. U parlamentu je stranka postala poznata po glasnoj opoziciji socijaldemokratima, posebno u slučaju onog što se percipiralo kao pokušaj promjene antikorupcijskih zakona. Koristile su se metode prekidanja sjednica i okupacije parlamenta. Protivljenje PSD-u i snažna podrška antikorupcijskoj kampanji postale su glavne značajke inače podijeljene stranke između konzervativnog krila (protivnici homoseksualnih brakova) i liberalne struje, ali neoliberalne i čak libertarijanske kad je posrijedi ekonomska teorija. Ipak, sasvim iznenađujuće, uspjeli su ugraditi socijalnu perspektivu u svoju politiku povezujući korupciju sa siromaštvom, tvrdeći da mu je korupcija uzrok. Ovaj je manevar transformirao antikorupciju u sveobuhvatnu političku poziciju koju je bilo lako promovirati izbornoj bazi sumnjičavoj prema PSD-u, njegovom paternalizmu, koruptivnoj prošlosti i vođama sklonim ortačkom i klanovskom djelovanju.


Preotimanje tema


Dakle, antikorupcija je postala način kanalizacije protivljenja PSD-u i gore opisanim proturječnim politikama. Ali pojavila se i dodatna dimenzija. U nedavno pokrenutoj kampanji USR je organizirao skupljanje potpisa za referendum na kojem bi se odlučivalo o tome smiju li se ljudi sa sudskim presudama za kriminalno djelovanje uopće kandidirati na izborima. Glavna meta je Liviu Dragnea, čelni čovjek socijaldemokrata, koji ima dvije takve presude, od kojih je jedna, doduše, nepravomoćna. Sam prijedlog je najvjerojatnije u koliziji s ustavnim odredbama i ne može se očekivati da će USR skupiti dovoljno potpisa. U posljednjem očajničkom pokušaju su krenuli u skupljanje potpisa od vrata do vrata.


Ono što je značajno kod ove inicijative nije samo to da antikorupcijsku politiku diže na novi nivo (mijenjanje zakona), već i to da se zasniva na mi/oni dihotomiji karakterističnoj za recentne lijeve pokrete. Ako bi za trenutak apstrahirali sami sadržaj njihove kampanje USR-a, lako bi uočili značajke lijevih pokreta, što u taktici što u jeziku. Oni inzistiraju na sukobu između korumpiranih političara i njihovih sljedbenika (bilo iz poslovnih krugova, bilo iz proširene obitelji) i običnih ljudi, vrijednih radnika, koji se moraju snaći u neprijateljskom okruženju državne nebrige za njihovo svakodnevno preživljavanje. Posrijedi su značajke slične onima američkog 99% pokreta i sličnih koji su se pojavili širom svijeta.


Ali u slučaju kampanje USR-a narativ je obojan naglaskom na korupciji i fiksacijom na vođe, a ne sistemskim pitanjima. I ovdje se ne radi samo o jednostavnoj distorziji: USR prevenira razvoj autentične klasne politike koja bi jasno istaknula jaz između bogatih i siromašnih i inherentno nepoštenu prirodu društvenog uređenja. I ovo je iz lijeve perspektive daleko od idealnog, ali barem predstavlja bazu za obnovu naprednih politika. Ono što čine pokreti poput USR-a nije samo oblik preotimanja, već i zatvaranje prostora za lijeve politike u kontekstu u kojem su ionako već poražene.


S engleskog preveo: Marko Kostanić

Beton plus arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.