Mit o privrednom rastu
Političke bajke Saše Radulovića i Aleksandra Vučića
Pozdrav iz budućnosti Ministra Radulovića
Upravo je privredni rast u centru pažnje i kada se radi o izmenama i dopunama zakona o radu u Srbiji. Uprkos brojnim neslaganjima ili različitim tumačenjima pojedinih tačaka trenutno važećeg zakona o radu ili nacrta novog, ima nešto oko čega su manje-više svi saglasni - treba nam privredni rast! Znači li to da je neophodno više proizvoditi? Prema rečima ministra privrede, to znači više novca u privatnim rukama, što će poslednično dovesti i do novih investicija. U krajnjoj instanci, investicije dovode do otvaranja novih radnih mesta, a nova radna mesta do smanjenja nezaposlenosti. U nekim prethodnim tekstovima govorio sam o logičkoj nedoslednosti ovakvog modela kada se radi o smanjenju nezaposlenosti i povećanju kupovne moći stanovništva. Ipak, sada ćemo otići i korak dalje, pri čemu ćemo progutati čak i tezu da više novca u privatnim rukama znači privredni rast, kako bi se u pitanje doveo sam koncept privrednog rasta. Prelazimo, dakle, preko toga da će prethodno, zbog liberalizacije tržišta radne snage prvo jedan deo javnog sektora ostati bez posla, pa će se i onima koji ostanu na radnim mestima kupovna moć smanjiti zbog smanjenih plata i progresivnog oporezivanja (od 180 000 ljudi koji su pogođeni merom progresivnog oporezivanja, 130 000 je onih koji imaju primanja između 60 i 80 hiljada dinara) - što na kraju dovodi do smanjivanja potražnje i neisplativosti novog ulaganja u proizvodnju. Drugim rečima, zanemarićemo to da se novim merama neće obezbediti rast niti povećanje zaposlenosti.
Pretpostavimo tako da izmene i dopune zakona o radu ipak dovedu do privrednog rasta. Smanjenje nameta poslodavcu, omogućiće mu da novac koji je uštedeo dalje investira i zaposli još ljudi. Na kraći rok nezaposlenost padne ispod 15 posto, na duži ispod 10, što će reći na prosek Evropske unije. Pošto neće biti konkurentni na evropskom tržištu, privatni spasitelji srpske ekonomije moraće da svedu svoje troškove na minimum. Ako su ranije imali jednu firmu a danas imaju pet (jer su dobili olakšice, uštedeli pa investirali), onda im se broj zaposlenih povećao, pa će profitnu stopu održati samo ako disproporcija između primanja poslodavca i radnika ostane astronomska. Drugim rečima, privredni rast u ovoj varijanti podrazumeva smanjenje zaposlenosti, ali i povećanje socijalnih razlika. Što se tiče javne sfere, kao što su školstvo i zdravstvo, država neće imati novca da ih finansira jer će gotovo prestati da oporezuje poslodavce (kako bi napravila dobru atmosferu za biznis, kako to reče ministar Radulović). Javna dobra će stoga preći u privatne ruke, kako bi država obezbedila makar minimum socijalne zaštite za one najugroženije i finansirala samu sebe. Socijalne nejednakosti, razume se, rastu još više.
Podrška politici privrednog rasta
Šta je alternativa ovoj loše projektovanoj bajci? Fatalistički prizvuk koji poprimaju sve izjave onih koji bi da od 100% zaposlenih u Srbiji naprave prekarijat govori nam da alternative nema. Srećom, radi se samo o bajci. Izlaza ima. Dovoljno je samo demistifikovati privredni rast koji izuzima redistribuciju i jednakost jer on u ovakvim okolnostima ne predstavlja ništa drugo do dodatno prelivanje iz najsiromašnijih u najdublje džepove koje onda služi kao osnova za dalje umnožavanje bogatstva nekolicine. "Nulti rast" koji predlaže David Harvey ovde može biti relevantan. Naime, radi se o nultom rastu u odnosu na kapitalistički proizvodni proces, ali se ne radi o statičnosti ekonomije kao ni društvenog života. Harvey ovde jasno razdvaja "ljudsko usavršavanje" ili razvoj, od rasta BDP-a. Ako biste da unapredite jednu zajednicu u celini, onda joj nemojte prodavati priče o "trickle down" teoriji i ekonomiji koju privatni sektor vuče jer je slučaj radije obrnut - privatni sektor je u ovom slučaju parazitski deo društva koji se bogati na račun radnika i radnica koje izrabljuje i za uzvrat im daje dovoljno da prežive (i to ne iz nekih altruističkih poriva, već zbog toga da bi mogli da nastave da ih izrabljuju). Redistribucija i jednakost, pre nego bajka o privrednom rastu spas je za društvo, pa ako baš želite, takođe je i znak da je zajednica zasnovana na načelima demokratije. Kako Joseph Stiglitz piše u "The price of inequality", da je naša demokratija bolje funkcionisala (misleći na američku prim.aut.) politički zahtev za deregulacijom bio bi odbijen (...).
Jasno je dakle da se Keynes može smatrati još većim utopistom danas nego što je to bio slučaj pre 84 godine. Ipak, ovo je tek površan pogled na njegovo predviđanje. Ono što, ako pogledamo malo pažljivije, jeste istinska utopija danas, kao što to između ostalih tvrdi i Slavoj Žižek, jeste slobodno tržište i deregulacija. U uslovima, pa makar i prividne demokratije ovakvi zakoni ne bi smeli da prođu jer u demokratiji odlučuje većina, a većina u ovoj zemlji nisu poslodavci koji bi da se bogate, kao ni politička elita koja ih podupire zakonskim okvirima. Ljudi nisu jednaki zato što to nije u interesu onih koji ne bi da budu jednaki, a ne iz nekih strukturalnih razloga. Ako je veličina ekonomije subsaharne Afrike manja od ekonomije Belgije, onda ne postoji čak ni bajka koja može da objasni da nema mehanizama kojima bi život dostojan čoveka mogao da izađe iz "četiri zida" u koji su ga ugurali buržuji.