Beton br.141
Petak 17. januar 2014.
Piše: Filip Balunović

Mit o privrednom rastu

Političke bajke Saše Radulovića i Aleksandra Vučića

 

 

 

 
Kada je 1930. godine Keynes predvideo da će u idućem veku prihodi konstantno rasti, kao i to da će osnovne ljudske potrebe biti u potpunosti ispunjene, te niko više neće morati da radi više od 15 sati nedeljno, ovo predviđanje činilo se potpuno nerealnim. Nakon Drugog svetskog rata Zapadna Evropa je na istočno-evropsku komandnu ekonomiju odgovorila kejnzijanskim ekonomskim modelom čime je pokušala da pokaže kako je i u uslovima tržišne privrede moguće obezbediti socijalnu sigurnost i punu zaposlenost. U tim trenucima, činilo se kao da će Keynes-ovo predviđanje dobiti potvrdu. Privredni rast i na istoku i na zapadu Evrope značio je rast domaće proizvodnje, koja se zbog redistributivnih ekonomskih modela na obe strane kontinenta, odražavao i na životni standard čitavih društava. Već početkom sedamdesetih i jedan i drugi ekonomski model počeli su da pokazuju znake slabosti. Istočni blok počeo je da posrće i ekonomski i politički već deceniju kasnije, dok se Zapadna Evropa polako spremala za ekonomske reforme podstaknute političkim vođstvom u Velikoj Britaniji. Od tog trenutka, izraz "privredni rast" promenio je svoje značenje. One je naime prestao da se tiče rasta za sve. 

 

Sasa-Radulovic-670x447-655x360

                                                              Pozdrav iz budućnosti Ministra Radulovića

 

Upravo je privredni rast u centru pažnje i kada se radi o izmenama i dopunama zakona o radu u Srbiji. Uprkos brojnim neslaganjima ili različitim tumačenjima pojedinih tačaka trenutno važećeg zakona o radu ili nacrta novog, ima nešto oko čega su manje-više svi  saglasni - treba nam privredni rast! Znači li to da je neophodno više proizvoditi? Prema rečima ministra privrede, to znači više novca u privatnim rukama, što će poslednično dovesti i do novih investicija. U krajnjoj instanci, investicije dovode do otvaranja novih radnih mesta, a nova radna mesta do smanjenja nezaposlenosti. U nekim prethodnim tekstovima govorio sam o logičkoj nedoslednosti ovakvog modela kada se radi o smanjenju nezaposlenosti i povećanju kupovne moći stanovništva. Ipak, sada ćemo otići i korak dalje, pri čemu ćemo progutati čak i tezu da više novca u privatnim rukama znači privredni rast, kako bi se u pitanje doveo sam koncept privrednog rasta. Prelazimo, dakle, preko toga da će prethodno, zbog liberalizacije tržišta radne snage prvo jedan deo javnog sektora ostati bez posla, pa će se i onima koji ostanu na radnim mestima kupovna moć smanjiti zbog smanjenih plata i progresivnog oporezivanja (od 180 000 ljudi koji su pogođeni merom progresivnog oporezivanja, 130 000 je onih koji imaju primanja između 60 i 80 hiljada dinara) - što na kraju dovodi do smanjivanja potražnje i neisplativosti novog ulaganja u proizvodnju. Drugim rečima, zanemarićemo to da se novim merama neće obezbediti rast niti povećanje zaposlenosti. 

 

Pretpostavimo tako da  izmene i dopune zakona o radu ipak dovedu do privrednog rasta. Smanjenje nameta poslodavcu, omogućiće mu da novac koji je uštedeo dalje investira i zaposli još ljudi. Na kraći rok nezaposlenost padne ispod 15 posto, na duži ispod 10, što će reći na prosek Evropske unije. Pošto neće biti konkurentni na evropskom tržištu, privatni spasitelji srpske ekonomije moraće da svedu svoje troškove na minimum. Ako su ranije imali jednu firmu a danas imaju pet (jer su dobili olakšice, uštedeli pa investirali), onda im se broj zaposlenih povećao, pa će profitnu stopu održati samo ako disproporcija između primanja poslodavca i radnika ostane astronomska. Drugim rečima, privredni rast u ovoj varijanti podrazumeva smanjenje zaposlenosti, ali i povećanje socijalnih razlika. Što se tiče javne sfere, kao što su školstvo i zdravstvo, država neće imati novca da ih finansira jer će gotovo prestati da oporezuje poslodavce (kako bi napravila dobru atmosferu za biznis, kako to reče ministar Radulović). Javna dobra će stoga preći u privatne ruke, kako bi država obezbedila makar minimum socijalne zaštite za one najugroženije i finansirala samu sebe. Socijalne nejednakosti, razume se, rastu još više.

 
Pošto primanja radnika i radnica neće ići uporedo sa privrednim rastom (već privredni rast linearno prate bonusi i nagrade onima koji su na vrhu - to smo već imali prilike da vidimo u nekim drugim zemljama), naposletku će pristup obrazovanju ili zdravstvenoj zaštiti ostati rezervisan za one koji gazduju - ali će u odnosu na ovo što imamo danas, poprimiti mnogo radikalniju formu. Bombardovani svakodnevnim pozivima da konzumiraju (kako bi potrošnja pratila ekonomski rast i rast proizvodnje), radnici i radnice  će kupovati. Oni trgovinski lanci koji do sad nisu ušli na srpsko tržište pohrliće kad čuju da je nezaposlenost pala i da zemlja privredno raste. Nećemo u jednom trenutku moći da se odlučimo gde i šta da kupujemo. Ono što ćemo pak znati jeste da je dobar život samo sa ogromnim televizorom preko celog zida. Kako nam plate neće biti visoke jer se našem poslodavcu jedino tako isplati da nas drži na poslu, osmelićemo se da uzmemo kredit u jednoj od banaka jer mislimo da će privredni rast "pogoditi" i nas, pa ćemo uspeti da vratimo pozajmicu. U zalog ćemo staviti kuću, ako je imamo. Kada krediti koje ne možemo da vratimo zbog toga što će nas rast BDP-a ipak mimoići dođu na naplatu, što bi rekao Damir Nikšić: "okupiraće nas bez ijednog ispaljenog metka", s obzirom na to da je 85 posto banaka u Srbiji u stranom vlasništvu. Najbogatija nekolicina, sarađivaće sa okupatorom jer je ona zapravo i pripremila teren. Istorija će se ponoviti.

 

black-friday-shopping-hysteria-from-around-the-country-photos

                                             Podrška politici privrednog rasta

 

Šta je alternativa ovoj loše projektovanoj bajci? Fatalistički prizvuk koji poprimaju sve izjave onih koji bi da od 100% zaposlenih u Srbiji naprave prekarijat govori nam da alternative nema. Srećom, radi se samo o bajci. Izlaza ima. Dovoljno je samo demistifikovati privredni rast koji izuzima redistribuciju i jednakost jer on u ovakvim okolnostima ne predstavlja ništa drugo do dodatno prelivanje iz najsiromašnijih u najdublje džepove koje onda služi kao osnova za dalje umnožavanje bogatstva nekolicine. "Nulti rast" koji predlaže David Harvey ovde može biti relevantan. Naime, radi se o nultom rastu u odnosu na kapitalistički proizvodni proces, ali se ne radi o statičnosti ekonomije kao ni društvenog života. Harvey ovde jasno razdvaja "ljudsko usavršavanje" ili razvoj, od rasta BDP-a. Ako biste da unapredite jednu zajednicu u celini, onda joj nemojte prodavati priče o "trickle down" teoriji i ekonomiji koju privatni sektor vuče jer je slučaj radije obrnut - privatni sektor je u ovom slučaju parazitski deo društva koji se bogati na račun radnika i radnica koje izrabljuje i za uzvrat im daje dovoljno da prežive (i to ne iz nekih altruističkih poriva, već zbog toga da bi mogli da nastave da ih izrabljuju). Redistribucija i jednakost, pre nego bajka o privrednom rastu spas je za društvo, pa ako baš želite, takođe je i znak da je zajednica zasnovana na načelima demokratije. Kako Joseph Stiglitz piše u "The price of inequality", da je naša demokratija bolje funkcionisala (misleći na američku prim.aut.) politički zahtev za deregulacijom bio bi odbijen (...).  

 

Jasno je dakle da se Keynes može smatrati još većim utopistom danas nego što je to bio slučaj pre 84 godine. Ipak, ovo je tek površan pogled na njegovo predviđanje. Ono što, ako pogledamo malo pažljivije, jeste istinska utopija danas, kao što to između ostalih tvrdi i Slavoj Žižek, jeste slobodno tržište i deregulacija. U uslovima, pa makar i prividne demokratije ovakvi zakoni ne bi smeli da prođu jer u demokratiji odlučuje većina, a većina u ovoj zemlji nisu poslodavci koji bi da se bogate, kao ni politička elita koja ih podupire zakonskim okvirima. Ljudi nisu jednaki zato što to nije u interesu onih koji ne bi da budu jednaki, a ne iz nekih strukturalnih razloga. Ako je veličina ekonomije subsaharne Afrike manja od ekonomije Belgije, onda ne postoji čak ni bajka koja može da objasni da nema mehanizama kojima bi život dostojan čoveka mogao da izađe iz "četiri zida" u koji su ga ugurali buržuji.

 
Ako smo kao mali voleli da slušamo i čitamo bajke, onda smo danas dovoljno samosvesni da shvatimo da ova bajka sa privrednim rastom i liberalizacijom tržišta radne snage, nema srećan kraj.
 
Armatura arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.