Sreda 23. avgust 2017.
Piše: J. T. Gillett

OVO JE MOJA ZADNJA PJESMA

Izbor iz poezije


 

1.

 

J. T. Gillett

     Najvažniji proučavatelji američke poezije dvadesetog stoljeća uglavnom se slažu s tvrdnjom da je dobar dio suvremene američke poezije, još od preteče Walta Whitmana, ritmična proza tiskana kao poezija. Ili, kako je to ustvrdio najpoznatiji živući američki pjesnik Lawrence Ferlinghetti u svom tekstu “Moderna proza je poezija (ali nam mnogo toga govori)”: “Prolazeći kroz naše prozne građevine prema dvadeset i prvom stoljeću, čovjek se može osvrnuti i začuditi tom čudnom razdoblju koje je poeziji dopustilo da zakorači ritmovima proze, a da se još uvijek zove poezija.”

     Doista, ako se zaputimo od Vlati trave Walta Whitmana i pratimo taj gotovo stotinu i pedeset godina neprekinuti smjer američke poezije dugog stiha i dugog daha, posve sigurno ćemo naići i na ritmičnu poemu Congo Vachela Lindsayja, i na povezujući Most Harta Cranea, i na teško razumljive Cantose Ezre Pounda, i na tvrdokornu poeziju Marianne Moore, i na slobodne stihove poeme Esej o rimi Karla Shapiroa, i na šest svezaka poeme Paterson Williama Carlosa Williamsa, i na duge bukolike Kennetha Rexrotha koji je japansku i kinesku poeziju uveo u suvremenu zapadnu književnost, i na očajnički Urlik i Kaddish Allena Ginsberga, i na zbirku Coney otok uma i druge duge pjesme Lawrencea Ferlinghettija, itd.

     Tom američkom hramu “proze objavljene u formi poezije” nedavno se pridružio i J. T. Gillett svojom veličanstvenom poemom Ovo je moja zadnja pjesma na kojoj je radio više od dva desetljeća. Poemu Ovo je moja zadnja pjesma tvore dva dijela u trinaest poglavlja, a prvi put je objavljena 1994. godine u izdanju nakladničke kuće “City Lights” i do danas je u Sjedinjenim Državama doživjela brojna ponovljena izdanja, a prevedena je i na mnoge jezike diljem svijeta.

     O njezinom autoru, J. T. Gillettu i dan-danas znamo jako malo tj. tek onoliko koliko je o sebi napisao u nekoliko šturih biografskih rečenica. J. T. Gillet je šezdesetogodišnjak koji živi u Ashlandu, savezna država Oregon, a osim proslavljene poeme Ovo je moja zadnja pjesma objavio je još pet zbirki poezije.

Pisanje poezije je poput neizlječive bolesti.

Dopustiš joj da napreduje

i jednoga dana groznica pobjeđuje.

Patio sam od groznice zadnjih dvadeset godina.

Napisao sam bezbroj divljih, strastvenih pjesama.

Pisao sam malograđanske pjesme za urednike malograđane.

Radikalne pjesme za revoluciju koja ne postoji.

Pjesme koje su dozivale vino i glazbu.


Ovo je moja zadnja pjesma.

Nijedan Amerikanac nije napisao zanimljivu pjesmu

u zadnjih dvadeset godina a ja sam umoran od pokušaja.

Pjesničke večeri su dosadne. Doista su dosadne.

Pročitao sam hrpu pjesama na pjesničkim večerima.

Jazz pjesme. Šokirajuće, nadrealne pjesme. Dosadne pjesme.

U časopisu The New Yorker objavljuju bezvezne pjesme.

Časopisi za poeziju puni su bezveznih pjesama.

I ja sam napisao bezbroj bezveznih pjesama

ali ovo je moja zadnja pjesma.

Moje veliko sranje. Uzvišeni svršetak. Konačni rastanak.

Exodus el poetus. Bijeg iz pjesničkih okova.

Oda završnom oproštaju.

Moje zadnje pjesničke riječi. Moje zadnje riječi o poeziji.

Moj oproštaj s poezijom. Moja naricaljka nad poezijom.

Moja eshatologija poezije. Moj pjesnički lijes.

Moja lopata puna zemlje koju bacam u grob poezije.


Ovo je moja zadnja pjesma i već se bolje osjećam.

Poezija je popušila.

Većinom su pjesnici normalni ljudi

sve dok o sebi ne počnu razmišljati odveć ozbiljno.

Tada se pretvore u žedne beskičmenjake.

Poezija iscrpljuje pjesnike. Doista ih iscrpljuje.

Ima li itko čašu vode? Hladno pivo?

Ostavite mi bocu, jer ovo je moja zadnja pjesma.

Umorio sam se od potrage za glagolima

na poljima krvožednih maštarija.

Ne moram više gacati u blatu slogova.

Ne, hvala.

Ovo je moj zadnji susret pjesničke vrste.

Sit sam lova na metafore

u smradnom mulju

debeloguzih ljudskih perverzija.

Poezija voli nastranost i obratno.

Poezija je nastranost i ovo je moja zadnja nastranost.


Posljednja strijela u mojem pjesničkom tobolcu.

Moj labuđi pjev. Moj pjesnički sumrak.

Finito del poeto. Kraj putovanja.

Potpuni pjesnički krah.


Umorio sam se od potrage za nadahnućima i pokušaja da doživim vizije.

Doista sam se umorio od pokušaja da zapamtim vizije

i zapišem ih.

Neću ih više zapisivati.

Ozbiljan sam koliko i zloćudni tumor: ovo je moja zadnja pjesma.


Poezija nema ni najmanju vrijednost u Americi.

U Americi svi pišu pjesme u četvrtom razredu

i smiju se baviti poezijom

štoviše, svi znaju koliko je poezija

iz užbenika za četvrti razred dragocjena

svi to znaju, jer u Americi svatko je pjesnik.


U Rusiji pjesnici

nastupaju na nogometnim stadionima.

Nekoliko dobrih pjesnika

u tren oka nadahne 100.000 drugova.

To je prava vrijednost. Komu su potrebni Marinci.

Rado bih se preselio u Rusiju,

ali ovo je moja zadnja pjesma i ostat ću u Americi

gdje je život lak

gdje tetovirane maloljetne rock zvijezde s lažnim imenima

dobivaju milijune dolara da masturbiraju i vrište

pjesme koje nisu čak niti napisali

pjesme koje su napisane prije dvadeset godina, prije nego li su se i rodili

dok su sjajni, vizionarski pjesnici

gladni beskućnici koji završavaju u zatvoru.


Čak je i predsjednik Amerike pjesnik.

Svaki je sudac u Americi pjesnik.

Svaki je policajac u Americi pjesnik.

Svaki je pas u Americi pjesnik.

Zamislite ovo: svatko u Americi profesionalno se bavi ragbijem.

Imamo veličanstvene stadione

na kojima održavamo pjesničke nastupe

dok su profesionalni igrači ragbija

gladni beskućnici koji završavaju u zatvoru.


Zamislite ovo: svatko u Americi ima jedno oko

neposredno pokraj šupka kako bi mogao jasno vidjeti

sva govna koje izbacuje iz sebe

kako bi mogao jasno vidjeti svoje pjesničko djelo.

Ovo je moja zadnja pjesma i žao mi je

ali moram reći ove stvari.


Čak i tako moj bijedni pjesnički dolar

ništa ne vrijedi u Americi.

Ova razorna sačmarica uperena je u moju pjesničku glavu.

Ovaj dugi zavinuti bodež

na bjeloputom je grlu poezije.

Smrtonosna injekcija virusnog mučenja.

Stidljivi poljubac sivkastih pipaka hobotnice.

Nježni pad s oštre hridi.

Smrtonosna doza instant karme.

Ovo jednostavno mora biti moja zadnja pjesma.


Nekoć sam vjerovao da su moje pjesme dokaz mojega postojanja.

Nekoć sam vjerovao da su moje pjesme besmrtne.

Ali sve moje pjesme zajedno nemaju nikakvu vrijednost u Americi.

Nemaju nikakvu vrijednost u slobodnom svijetu.

Nemaju nikakvu vrijednost osim ako ih ne prate seks ili novac.

Nažalost je tako.

Velika Bijela Svjetlost primiče se iz daljine.

Pjesnički žar iščezava

nalik pogledu u očima umirućeg majmuna.


Nekoć sam vjerovao da su moje pjesme važne.

Vjerovao sam da pisanje pjesama

čini svijet boljim mjestom za svakoga.

Sada vjerujem da u Americi ima previše pjesama.

Postoji ženska poezija

i gay poezija i crna poezija.

Postoji i afro-američka lezbijska kršćanska poezija.

Španjolska poezija, hrvatska poezija.

Poezija veterana vijetnamskog rata

poezija izbjeglica iz Vijetnama

ali i ona izbjeglica iz Nikaragve

psihodeličnih izbjeglica

nadrealna poezija američkog sna

bezdomna poezija beskućnika pokraj kontejnera za smeće

prezadužena poezija globalnog gospodarstva

nuklearna poezija pogona i putanje rakete

i pjesma cijepanja atoma pri atomskoj eksploziji

neizbježna pjesma izgubljenih kontinenata

pjesma koja se izgovara jedino na samrti

jedina pjesma koja vrijedi.


2.

Zašto sam počeo pisati pjesme?

Zašto itko piše poeziju?

Vjerujem da pjesme biraju onoga koji će ih napisati.

Vjerujem da pjesme biraju onoga koji će ih oblikovati

baš kao što je ova pjesma izabrala mene

da joj dam oblik na ovom papiru

da joj dam značenje u ovoj sobi.


Doista vjerujem da u početku bijaše Riječ

i kad je Riječ pronašla ljepotu

nastala je prva pjesma

i to bijaše savršena pjesma

koja je prodrla duboko u vašu dušu

svaki izraz posve jasan i uzvišen

pa ste nakon jednog jedinog stiha zaplakali

– od čitanja cijele pjesme mogao bi oslijepiti i najsnažniji čovjek

ili bi i najveći malodušnik povratio samopouzdanje.

Bijaše to svemoćna pjesma iz koje je nastala

svaka amebna aliteracija

svaki alegorijski prikaz

svaka mladenačka jukstapozicija

svaka litanijska usporedba

svaka monada hiperbole

svaka molekularna rima

svaki stanica u skupu višestaničkih organizama

koji očijukaju u protoplazmi noći.

Ta savršena pjesma nadahnula je polutke zemljine kugle

pomaknula Zemljinu os

promijenila kružne putanje nebeskih tijela

i potaknula prvu pravu ljubav i ludost.


Svaka pjesma koja je pozivala ljude na akciju

svaka pjesma koja je potaknula određenu generaciju

sudjelovala u pobuni i pokrenula revoluciju

svaka pjesma koja je doista doprinijela

i promijenila smjer povijesti

svaka sjajna pjesma je dio te savršene pjesme

svaka Song of Myself i Saison en Enfer

svaki Howl i Coney Island of the Mind

svaka pjesma Williama Blakea

rodila se iz te prve savršene pjesme.

I svi pjesnici, priznali oni to ili ne

traže tu savršenu pjesmu

i žele je prigrliti i prisvojiti

i nazvati je svojom.

Nekoliko puta sam se uspio približiti toj savršenoj pjesmi.

Da, jednom sam je i ugledao.

Sasvim me je opčinila

i od svega nekoliko riječi zavrtjelo mi se.

Ona je pjesma Svetog Grala

pjesma Smaragdne ploče Hermesa Trismegistosa

pjesma Velike piramide

pjesma Kamena mudrosti

pjesma drevne Kabale

pjesma lubanje i ruža

njezina istinitost i nužnost pritiska me

poput težine Sunčeva sustava.

Posegnuo sam za perom i papirom.

Želio sam uhvatiti i zarobiti magične riječi

ali izmicale su mi poput dima

kroz otvoreni prozor.

Nikad ih više nisam vidio.

Više ne tragam za svemoćnom pjesmom.

Prestala je moja potraga za velikom nadahnjivateljicom.

Ali vjerujem da će savršena pjesma biti pronađena

ili da će se možda njezin drugi dio pojaviti,

a to ćemo znati kad je čujemo.

Da, svi u Americi poznavat će tu savršenu pjesmu

kao da je rock-zvijezda.


Nadam se da nitko ne čeka na moju novu pjesmu

jer ona i ne postoji.

Ali sve moje pjesme bolje su od ove.

Vjerujte mi na riječ.

Ovo je moja zadnja pjesma i jedino to je važno.

Je li važno na kakav način kamikaze

izvodi svoj zadivljujući konačni sunovrat?

Je li važno ako se višebojni padobran prekasno otvori?

Ili ako srdita kobra promaši vaše oči prije no što vas ugrize?

Je li važno ako je prevelika doza nenamjerna?

Zamislite ovo: prijateljski projektil

koji putuje brzinom svjetlosti

pada pravo na vašu glavu.

Ne čujete kako vam se približava.

Ne vidite bljesak.

Je li uopće važno ako atomska gljiva nije simetrična?


Neki događaji jednostavno se odvijaju svojim tijekom.

Zatvoriš dućan. Popustiš i odustaneš. Otiđeš u mirovinu.

Zubima otrgnem ofucanu krpu poezije

i njome čistim pod.


Razotkrivam elitističku prijevaru poezije

i hrpu prljavštine koju je vrijeme pregazilo

dok mekani, svileni jastuk prinosim ljupkom licu poezije i gušim je.

Lakše je napisati svoju zadnju pjesmu nego što mislite.

Nije ni nalik pisanju Otkrivenja

ili opčinjavajuće pjesme vječitog mraka

i bezuvjetne ljubavi.

Nije poput sudjelovanja u nečemu sjajnom

kao što je Beat generacija.

Ništa slično tome.


Zasigurno nije ni nalik nepromišljenom skoku

s krova Hotela Marko Antonije

niti svakodnevnom ispijanju dvolitarke whiskeya

u sigurnosti mamine kuće.

To je tek moja zadnja pjesma.

Stražnjica, rep, sudnji dan,

fait accompli, hasta la vista, zbogom mala.


Tek rastanak s nekoliko novčića koji sjaje pred mojim pjesničkim očima.

Nešto malo i za skelara: zadrži ostatak.


Kad je Robert Frost imao dvadeset godina

izjavio je da će postati dobar pjesnik

kada napuni tridesetu

ili će potražiti drugu profesiju.

Čuo sam tu anegdotu kad mi je bilo sedamnaest

i učinila mi se vrlo plemenitom.

Sada mi je trideset i sedam godina

i zvuči mi kao propaganda.

U svakom slučaju, pjesničko putovanje prije je slatko nego gorko.

Stoga vjerujem da je poezija dobra investicija

u nečiju dušu

jer ovo je sumrak mojih nadanja u vječnost

jer nemam izbora

i na poeziju ću uvijek gledati

kao na izgužvane plahte na mojem krevetu.

Tražit ću neopisive pustolovine

možda ću čak nabasati na savršenu pjesmu

ali nikad više neću napisati još jednu pjesmu.


Duboko udahnem

i o svemu razmišljam kao o smrti bliskog prijatelja.

Nevjerojatan gubitak i patnja koju moramo pretrpjeti.

Strah i gnušanje.

Sretan sam što gubim jedino svoju zadnju pjesmu.


Duboko udahnem i prisjećam se Allena Ginsberga.

“Osluškuj tišinu između svojih udaha i izdaha”,

rekao je: “to je izvor čiste poezije”.

Sjedim posve mirno i osluškujem tišinu

između svojih udaha i izdaha. Dugo vremena osluškujem

i čujem jedino tišinu

kao da se jedno ništa utapa u drugo ništa

i ništa više.

Vrijeme je da se odmorim i ušutim.

Zatvaram oči, prestajem se zavaravati

i promatram kako moja zadnja pjesma hvata svoj posljednji dah

dok mi se sve pjesme koje sam ikad napisao priviđaju pred očima.


41LHMU5Z+kL._SX315_BO1,204,203,200_


3.

Prestanak zavaravanja kojim se hrani vaša zadnja pjesma

nalik je rezanju vena.

Ako zarežete u pogrešnom smjeru

ako promašite arteriju

ako krivo procijenite geometriju smrti

nećete uspjeti u svojoj namjeri.

Nećete uspjeti poslati svoju žrtvu u vječni san s anđelima.

Nećete je se tako lako osloboditi.


Poezija je poput žene koja vas ne želi ostaviti

poput žene koja od mene traži nemoguće.

Poezija me podsjeća na ženu koja je strahovito dobra

na zagonetnu, plahu ženu

slatkorječivu, podatnu ženu

nestašnu, strastvenu ženu

pakosnu krvopiju

koja zna konačnu tajnu

koja je u prisnim odnosima s bolom

to je žena koja zna kako se pleše lambada

žena koja zna kako se vara

žena koja ne zna što želi

žena koja ipak zna kako će to ostvariti.


Poezija je poput žene koja želi vidjeti kako krvarim.

Herojska žena, generička žena

egzotična žena, erotična žena.

Ona je ljubavnica svakog pjesnika

ona je kurva svakog pjesnika.

Širi svoje ruke, širi svoje noge

i mrda nožnim pstima.

Ona s visoke razapete žice izvodi dvostruki salto mortale

i pada u krevet nježnih vlažnih poljubaca.

Snažan vonj svlačionice širi se zrakom.

Intenzivan ritam teškog disanja

izbija iz njezine duše: to je duša poezije.


Ne mogu ubiti ovu pjesmu.

Ne mogu pozlijediti nježnu pticu koja me budi.

Ne mogu poželjeti smrt ovoj pjesmi.

Ne mogu pljesnuti dlanom o dlan i otjerati je od sebe.

Ova pjesma je poput Elvisa koji se neprestano vraća.

Mogu jedino odustati od ove pjesme

kao od prvog auta

kao od besmrtnih prijatelja iz djetinjstva.

Mogu se jedino izvući iz ove pjesme kao iz stare kože.


Kupujem svojoj zadnjoj pjesmi kartu u jednom smjeru za Zemlju čudesa.

Vodim je na autobusni kolodvor.

Gledam je kako nestaje u sjetnom rumenilu sumraka.

Zamišljam svoju zadnju pjesmu

kako se protivi i vrišti na stražnjem sjedalu

prislonivši svoje tužno lice uz prozor.

Možda sam je trebao poslati u Las Vegas.

Motrim je kako bih se uvjerio da se neće vratiti

i osjećam je u tišini koja me okružuje.


Nema krivnje. Ni kajanja.

Zahvalnost i zadovoljstvo posvuda uokolo.


4.

Gubitak moje zadnje pjesme prije nalikuje gubitku prsta

nego gubitku slijepog crijeva.

Gubitak moje zadnje pjesme stvara mi osjećaj mučnine.

Gadljivost na sreću

prvi je simptom stvaralačkog ludila.

Potpuni neuspjeh izvor je energije.

Priviđenja se rascvjetavaju pod stresom.

Slikari znaju za to i dokazuju otkidajući si svoje uši

zato je svaki slikar osnovao vlastitu slikarsku školu.

Otada, slikanje je pedeset godina ispred poezije.

Osnovao sam vlastitu pjesničku školu

pokušavajući dostići sve te slikare

ali otkrio sam da su fotografi

već nadmašili slikare.

Ja sam jedini polaznik u svojoj pjesničkoj školi.


Slikari i fotografi dobrodošli su polaznici u mojoj pjesničkoj školi.

Ali moja pjesnička škola zauvijek će zatvoriti svoja vrata

nakon što jednom zasvagda odustanem od ove pjesme.


Tko je taj “ja” koji piše ovu pjesmu?

Čiji glas doista čujem

kada sklopim oči i osluškujem?

Kada sklopim oči i pokušam pronaći

sljedeće stihove ove pjesme

kada pokušam pronaći savršeni završetak za ovu pjesmu

kada pokušam pronaći riječi

koje će razjasniti sve što imam kazati

divne riječi od kojih ćete zadrhtati.


Odakle dolazi ovaj pjesnički glas?

Pjesnička priviđenja potječu iz desne strane mozga

ali kako su dospjela ondje?

To ne znam.


Zamislite ovo: pjesnički glas u mojoj glavi tonski je snimak.

Sve pjesme koje sam ikada napisao još prije su snimljene

i ja ih samo čujem u svojoj glavi

i vjerujem da su moje.


Možda ova pjesma neće završiti bučno.

Možda će završiti


jedvačujno.


Zamislite ovo: pjesnički glas koji odzvanja u mojoj glavi

glas je Božji

koji je odavno snimljen, a moj ga mozak prima

kao da je jeftini radioaparat,

a Bog nebeski disc-jockey

i Njegov show putuje na radiovalovima diljem svemira

i odzvanja u nečijoj glavi posve slučajno.

Možda je pjesnički glas u mojoj glavi snimio osobno Bog.

Možda pjesnici samo prepisuju govornu poruku Božje telefonske sekretarice.

Možda pjesnički glas u mojoj glavi

i nije snimio osobno Bog.

Možda su ga snimili obični anđeli.

Možda su ga snimili otmičari koji redovito ometaju pjesničke radiovalove.


Zamislite ovo: kukci su doista najbolji pjesnici.

Njihova ticala prilagodljiva su poput antena svim radiovalovima.

Poezija žohara doista mora biti duboka.

Zamislite mahnite pjesme njihovih kolonija.

Veličanstvene ljubavne pjesme koje mravi pišu svojoj kraljici

bogatu, slatku poeziju košnice

poniznu, melankoličnu pjesmu bogomoljke

neutaživu, visokonaponsku pjesmu cvrčaka

ljupke ponoćne pjesme krijesnica

dosadne zujave pjesme komaraca

obilne pjesme muha zujara koje se hrane strvinama.


Moja zadnja pjesma podsjeća me na stonogu

koja prelazi prometnu ulicu

i svako vozilo jedva je uspije miomići

sve dok naposlijetku ne stigne na drugu stranu ulice

i dečko na biciklu zgnječi joj stražnji dio

i ona se jedva uspije odvući u sigurnost skloništa

kad ukrasni naplatak odleti s kotača posljednjeg Yuga u Americi

i padne ravno na moju stonogu

poput zapuštenog mauzoleja

poput spomenika pokraj ceste poginulom u prometu

poput zadušnice za neostvareno

poput hvalospjeva za onaj svijet.


41BBKz2x48L._AC_US218_


5.

Zovem se J. T. Gillett

i želim znati zašto sam uopće ovdje.

Zovem se J. T. Gillett

i mnogi ljudi mi govore

da sam netko koga ni sam katkada ne poznajem.

Oni mi još govore da sam netko koga ni sam katkada ne volim

ali katkada ni ja to ne znam kao ni moje pjesme.

Zovem se J. T. Gillett

i jednostavno želim znati zašto uopće pišem ovu pjesmu

kada su nevidljivi virusi

objavili rat ljudskom rodu

kada se razorni virusi

šire džunglama

kada su virusi zatrli čitava plemena

zbog kojih vam srce krvari a oči se pune suzama

kada ti virusi jednoga dana putuju zračnom poštom

kada milijuni virusa mogu stati na vrh jedne jedine pribadače

sve me podsjeća na Manhattan u vrijeme prometne gužve

svi kupuju darove dobronamjernom domaćinu.


Bill Burroughs govori da je jezik svojevrsni virus iz rubnog svemira.

Želim znati zašto pišem o virusima

kada bih na TV mogao gledati komediju situacije Gilligan’s Island

ili čitati pomodni ilustrirani časopis Mondo 2000.

Želim znati zašto pišem svoju zadnju pjesmu

kad postoji mnoštvo drugih stvari kojima bih se mogao baviti.

Brojne dodo ptice zauvijek su istrijebljene.

Svakoga dana nešto zauvijek iščezne

stvaranje je dragocjeno, svaki trenutak je kompleksan

beskrajni su trenuci u svakoj minuti

sve umire

sva osjećajna bića

sve umire

sve stvari (uključujući i one koje ne postoje)

sve umire

Ashland umire

Oregon umire

San Francisco umire

šume sekvoje umiru

Pacifički ocean umire

čisti vedri zrak umire

ozon umire

članovi grupe Grateful Dead umiru

ja umirem

vi umirete

ova pjesma polako umire

rock 'n roll nam govori da to nije umiranje

zato dvaput provjeravam svoje bilo.

Postoje brojni načini da dokažem da sam živ

brojni načini da upotrijebim svoje tijelo

ove ruke, uši, oči, jezik

postoje brojni načini

da se osjeti glazba

ili da se skoči kroz prozor

postoje bezbrojni načini na koji bi

moja zadnja pjesma mogla tresnuti o tlo.

Mogu gotovo čuti njezinu zadnju riječ

njezin jedvačujni jauk kad se odbije

od praznog pločnika.

Mogu gotovo čuti njezin posljednji dah

u času nakon što tresne o beton.


6.

Što da učinim sa svojom zadnjom pjesmom?

Trebam li naciljati svoju zadnju pjesmu na kakav nebeski cilj?

Trebam li pokušati spasiti kišnu šumu?

Je li moja zadnja pjesma besciljni atentator

koji se prikrada nepostojećem neprijatelju?

Nije li moja zadnja pjesma vatreno oružje

kojim lijeno pucam u slučajne prolaznike?

Moja naoružana i opasna kamikaze pjesma

moja kamikaze pjesma koja nikad ne promašuje.

Moja kamikaze pjesma ne želi se uzalud obrušiti.

Moja kamikaze pjesma hoće namiriti račune.

Moja kamikaze pjesma zna da je ovo njezin zadnji trzaj

stoga želi potpuno zadovoljenje

ona želi da netko veliki dobije što je zaslužio

ona želi zadimljene puške odložiti na slomljeni pregovarački stol

ona želi strpati neke bivše predsjednike u zatvor

ona želi da Nixon plati za masakr na Sveučilištu Kent State

ona želi da Reagan osobno otkopa nekoliko masovnih grobnica

u džunglama El Salvadora

ona želi da George Bush dijeli zatvorsku ćeliju zajedno s Manuelom Noriegom

ona želi da Dan Quayle dijeli zatvorsku ćeliju zajedno s Charlesom Mansonom

ona želi da J. Edgar Hoover uskrsne i pojavi se uživo na CNN-u

dok poznati novinari

čitaju beskrajan popis policijskih zlodjela.


Uzrujavamo se zbog policajaca

svaki put kad ugledamo jednog u retrovizoru

svaki put kad parkiramo na jednoj od gradskih ulica

svaki put kad se kriju iza grmlja s radarskim mjeračima brzine

uzrujavamo se zbog policajaca.

Uzrujavamo se zbog ratne industrije Ministarstva obrane

koje nas sve želi ubiti.

Uzrujavamo se zbog CIA-e koja želi poslati bombe u svemir.

Uzrujavamo se zbog porezne uprave koja naš novac želi upotrijebiti

na smišljanje novih načina na koje bi nas mogli ubiti iz još veće udaljenosti.

Uzrujavamo se zbog vlade koja zna što je najbolje za mene i za vas.

Uzrujavamo se zbog vlade koja nas potiče da kupujemo još više televizora

kako bismo iz sigurne udaljenosti mogli promatrati kako sve propada.

Bagdad je bombardiran nakon što je pao mrak kako bismo vidjeli vatromet

ali ne i osakaćenu djecu

ne i nedužna trupla nabacana na gomile na ulicama.

Uzrujavamo se zbog vlade

koja želi da kupujemo još više cigareta

i alkoholnih pića i vatrenog oružja.


Vlada snabdijeva ghetto heroinom i kokainom

i kažnjava nas zatvorom kada pušimo travu.

Zatvori su puni sitnih prijestupnika i pušača trave

to su politički zatvorenici, to su politički zatvorenici

ima više političkih zatvorenika u Americi

nego u bilo kojoj drugoj državi na svijetu.


Ima više ljudi u američkim zatvorima

nego u ruskim zatvorima.

U odnosu na broj stanovnika u Americi ima više ljudi u zatvorima

nego u bilo kojoj drugoj državi na svijetu.

Neprestano grade sve više zatvora.

Izgradnja zatvora pretvorila se u profitabilnu djelatnost u Americi.

Ima više slučajeva zamjene identiteta

nego ikad prije.

Vi ste možete sljedeći. Vaši sinovi ili kćeri. Ili moji.


Ovo je moja zadnja pjesma i želim je provesti na slobodi.

Ali ne na slobodi u teorijskom ili apsolutnom smislu.

Ne u smislu Platonova ideala ili kategorijskog imperativa.

Čak niti na ustavom zajamčenoj mi slobodi (ha ha ha).

Želim potrošiti svoju zadnju pjesmu

čineći upravo ovo što činim.

To je sloboda koju si želim kupiti svojom zadnjom pjesmom.

Sloboda koju mogu osjetiti svakom porom svojega tijela.

To nije mnogo.

Tek kupnja malo vremena.

Privremeno stanje milosti.

Moj zadnji pjesnički pokušaj upropašten bez imalo suzdržljivosti

obezvrijeđen potpunim neobaziranjem na pravila i propise

totalnim neobaziranjem na prijateljske savjete

totalnim neobaziranjem na mogućnost objavljivanja

moja zadnja pjesma pleše u zanosu dok ne ostane bez daha.


7.

Moja zadnja pjesma mogla bi predstavljati skromni početak

mahnite eksplozije zadnjih pjesama

koje se naglavce bacaju u zaborav

vrtoglavi niz zadnjih pjesama

koje tiskajući se bježe iz ovoga svijeta

i napuštaju svoja tijela.

Istina je, pozivam sve pjesnike da mi se pridruže

i dopuste svojim zadnjim pjesmama da se razvijaju.

Neka se pojave zadnje pjesme o odmaranju na trosjedu

o jedenju tofu sira i vrućih hrenovki

o gledanju dubokoumnih filmova o plesačicama koje predvode

kolektivno navijanje na sportskim priredbama

o klađenju na metafizičke ragbi utakmice

o kandidiranju za gradonačelnika neznanih gradova

o planiranju slatkih revolucija.

Zamislite ovo: golemi vrtovi zadnjih pjesama

puštaju korijenje oko neboderâ

i poput zadnjih pjesama vrtoglavih babilonskih kula

gorostasno trnovito grmlje zadnjih pjesama

preuzima vlast u Bijeloj kući.

Mnoštvo mladih republikanaca

obara prašume zadnjih pjesama

ali zadnje pjesme razgolićuju njihove namjere

i poput razmažene djece tuku ih po bijelim stražnjicama.

Oni pokušavaju otrovati njihovo korijenje

ali zadnje pjesme ih još jače udaraju

i uzvraćaju još snažnije.

Slavne molitve zadnjih pjesama.

Čete zadnjih pjesama

marširaju u zbijenim redovima.

Mahnite gomile zadnjih pjesama

divljaju posvuda uokolo.

Zadnje pjesme zauzimaju TV postaje.

Zadnje pjesme kreditnih kartica svuda su upotrebljive.

Multinacionalne kompanije zadnjih pjesama.

Udruženi karteli zadnjih pjesama.

Međuzvjezdane zavjere zadnjih pjesama.

Zadnje pjesme koje se vraćaju iz mrtvih.


Istina je, pozivam sve pjesnike da mi se pridruže

i napišu svoju zadnju pjesmu.

Čak iako nikad prije niste napisali nijednu pjesmu!

(ne oklijevajte, počnite odmah!)

Nikad nije kasno da napišete svoju zadnju pjesmu.

Neka sve pjesme budu zadnje pjesme

neka zadnje pjesme snažno izbiju

neka zadnje pjesme nikad ne završe

neka zadnjim pjesmama budu napučene gradske ulice!

Zadnje pjesme će onesposobiti policijske automobile.

Zadnje pjesme će pojesti bogataše i promijeniti povijest.

Zadnje pjesme će ovaj svijet učiniti boljim.

One će točno predvidjeti

značenje riječi: sada i ovdje.

One će uvijek govoriti istinu.

One će na zemlju donijeti raj

baš kao u davna vremena

kada smo vjerovali da će svijet

uskoro propasti

a poezija zauvijek živjeti.


prevod: Vojo Šindolić

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.