Beton br.36
Utorak 08. januar 2008.
Piše: Bora Ćosić

Srbija i Arbanija

ili
Albanci i ja

Beograd, krajem tridesetih godina prošlog veka bio je pun različitih nacionalnosti, Jevreji su imali svoje dućane i tvornice, Česi su popravljali satove i štimovali klavire, Mađari su se brinuli oko vodovoda. Znam da je bilo urednih Nemaca koji su petljali oko elektrike u gradskoj centrali, dok su Rusi radili po štamparijama i u geodetskim biroima. Bilo je Rumuna, Grka, Slovenaca, ovi poslednji često su se vozili biciklima i penjali se nedeljom na Avalu. Sa većinom se normalno živelo, samo sa Albancima nekako nije išlo, zvali su ih pogrdnim nazivima, lagano se stvarao zid između srpske većine i tih ljudi, nužnog zla u poslovima na građevinama i u prenošenju klavira. Jer neko je morao da dovuče cigle na poslednji sprat palate bioskopa „Beograd“ koja je bila u gradnji, neko je morao da istovari dve tone uglja za moju mamu, ali šta sa njima posle? Njihov boravak među Beograđanima imao je za dečaka od šest godina nešto vrlo egzotično: znao sam da potiču sa juga, da su siromašni i mršavi, da, kada istesterišu cepanice po dvorištima, spavaju po podrumima, hraneći se sardinama i grožđem. Bili su skromni, pomalo stidljivi, većinom ljubazni. Ne znam zbog čega, moja mati pokazivala je prema njima nekakvu rezervu, ne sećam se da sam ikada drugovao sa nekim albanskim dečakom, mislim da ih nije ni bilo po našim školama. Kao da Albanci u Beogradu 1939. godine uopšte nikad nisu bili mali, nego su odmah, kao zreli mladići uzeli svoje testere u ruke, i krenuli po kućama. Sve u svemu, rado smo odlazili u poslastičarnicu „Kod Pelivana“, punu okretnih crnomanjastih ljudi koji su punili kornete sa divnim sladoledom; ja sam pitao majku da li su to oni isti koji cepaju drva pred našim kućama, ona je rekla: pa skoro!
Nakon pobede Titove vojske u Drugom svetskom ratu manifestovalo se opšte jedinstvo i ravnopravnost jugoslovenskih građana, kasnije ovo se lagano topilo, neki su ipak bili jednakiji od drugih. Istom je dve decenije posle 1945, nakon pada šefa jugoslovenske policije, Rankovića, otkrivena masa represivnih mera koje su ti isti kosmopolitski komunisti provodili po Kosovu: onde se dugo vremena odvijao teror najgore boljševičke vrste nad albanskom manjinom. Jer se praktikovala odmazda nad celokupnim stanovništvom zbog onih među njima, koji su u balističkim bandama sarađivali sa nemačkim okupatorom. Ali šta je onda trebalo da se čini sa većinom seljačke Srbije, koja je u to isto okupacijsko doba bila listom uz Dražu Mihajlovića?
Ima među tvrdim komunistima često prikrivenih nacionalista, to su pokazali najnoviji događaji; u vreme Miloševićeve diktature mnogi oficiri, političari i intelektualci lako su odbacili svoje partijske knjižice, skinuli svoje petokrake zvezde, pa natukli na kape četničke kokarde, oznake nacističkih kolaboranata iz prethodnog, svetskog rata. Već i u teroru Titovog šefa policije figurirao je sličan motiv: ta „šiptarska bagra“ sa juga želi da zagospodari drevnom srpskom zemljom na Kosovu, onde stoje poznati srednjovekovni pravoslavni manastiri i crkve, tamo leži i to čuveno polje na kome je medievalno srpsko carstvo palo pod turskom najezdom! Malo ko je uzimao u obzir da su albanski ljudi toga kraja, iako u manjini, poticali od mnogo ranijeg puka sa tog terena, ilirskog. Potom, ubrzano je rastao njihov broj, skoro da se odigravala demografska revolucija onde.
Početkom šezdesetih imao sam jednu šestomesečnu kosovsku epizodu, bio sam vojnik u lepom orijentalnom gradu Prizrenu, posred kojeg vijugala je prozirna reka Bistrica. To vreme ispunjeno je bilo bistrinom okolnog predela, a potom, i veoma ugodnim tamošnjim stanovništvom. Družio sam se s ponekim ljudima onde, odlazio u njihove kuće, bar u onaj deo određen za muškarce, devojke su uvek, sa svoga gornjeg sprata, stidljivo gvirile kroz guste mreže svojih običaja. Ono što i dalje spadalo je u manjkavost mojih dodira sa tim svetom bilo je ovo: još uvek nisam razumevao njihov jezik. Jedina albanska reč koju sam odande poneo, bila je „ljulj“, ruža.
Zatim se ono što je bila testeraško- -poslastičarska egzotika iz moga detinjstva, moje mirnodopsko vojevanje u gustom prizrenskom zelenilu, pretvorilo u golemu dramu, Kosovo postalo je kotao koji vri. Pokušavajući da to smiri, Tito je svojim pragmatizmom ustanovio 1974. neku vrstu čvrste autonomije kosovskih Albanaca, to mu oni nisu zaboravili. Da ih je u jedan mah skoro izjednačio sa ostalim republikama jugoslovenskim. Pa su u prvim demon- stracijama nakon njegove smrti, boreći se za svoja prava koja su sve više ostajala na papiru, nosili njegove slike.
Rat koji je započela Miloševićeva klika razotkrio je sve pojedinosti ove trusne površine, srpski nacionalizam dobio je odgovor u kosovarskom ekstremizmu, sve skupa stvorilo je nerešivu nejasnoću u glavama evropskih političara. Pa je jedan deo te gospode nekritički podržavao svaki albanski zahtev, drugi su slepo verovali u dobre namere srpskog režima; čak je i jedan od važnih evropskih pisaca postao zastupnik otvorenih zlikovaca i ratnih zločinaca iz Beograda. Na kongresu PEN-a u Bremenu, godine 1999., sedeo sam pored prijatelja, albanskog pesnika sa Kosova, on je od čitave kuće, spaljene u srpskoj najezdi, imao u ruci samo ključ tog svog nestalog doma. Pokušao sam da ovaj ključ dam do znanja našim skupnim nemačkim kolegama, jedan od njih, poreklom iz DDR-a, tvrdio je da ne veruje u tu priču.
Pamtim da sam posle toga izašao iz one većnice zalupivši vratima. Ovo je dosta dobro odjeknulo u Nemačkoj, sasvim loše u Srbiji. Od tada smatraju da sam, uz nekoliko svojih beogradskih istomišljenika, navodio savezničke avione iz Aviana da bacaju bombe po Beogradu. Znamo inače dobro ko je bio vinovnik ovih napada.
Sada se nazire kraj pripovesti, koja je počela onim siromasima što jedu grožđe i sardine po podrumima, a danas uz golemu muku, pokušavaju da žive na svojoj zemlji, po sopstvenoj želji i sa pravom na vlastitu nezavisnost, ne baš uvek oprezni prema vlastitoj slobodi.

                                                  *

Ti vredni, ponosni i tvrdi ljudi već su u nekoliko mahova pokazali kako teško ovom slobodom se barata. Pa su i mnoge, njima privržene, uspeli katkad da razočaraju: moraju li se iz bilo kojih razloga paliti bogomolje tuđe vere? Valjda mi je i usled ovog teško da urazumim svoje srpske kompatriote da te ljude sa juga ostave na miru, pa da se napokon pozabave svojom vlastitom sudbinom.

Katarina Radović: Konstruisane stvarnosti

Armatura arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.