U razdoblju socijalizma Hrvatska je bila godišnje odredište gotovo polovice registriranih domaćih jugoslavenskih turista. Prema službenim statističkim podacima o domaćim noćenjima od šezdesetih do osamdesetih radnička su odmarališta bila najposjećeniji oblik smještaja u Hrvatskoj sve do 1976. kada su hoteli preuzeli vodeću ulogu. Prednost su vratila 1985. i 1988. godine, no od 1983. za prvo ili drugo mjesto odmarališta su se borila s kampovima. Službeni podaci smještali su kućnu radinost tek na četvrto mjesto po broju ostvarenih noćenja.

Međutim, socijalni je turizam bitku s komercijalnim izgubio još 1966. kada je više domaćih noćenja ostvareno u komercijalnom smještaju svih vrsta nego u radničkim, dječjim i omladinskim odmaralištima. Radnička su odmarališta šezdesetih uspijevala privlačiti preko 30 posto domaćih jugoslavenskih noćenja u Hrvatskoj. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih njihov je udio pao na 20-30 posto što znači da je oko četvrtine domaćih noćenja u Hrvatskoj pripadalo radničkim odmaralištima. Domaća su noćenja u odmaralištima u Hrvatskoj činila čak dvije trećine ukupnih domaćih noćenja u radničkim odmaralištima diljem Jugoslavije. Iako je bilo nekoliko zastoja u njihovu razvoju, povezanih s reformama u gospodarstvu i sustavu socijalnoga turizma, dugoročno gledano broj je noćenja rastao - istina, sporije nego onaj u komercijalnom turizmu - i svoj vrhunac u Hrvatskoj dosegao 1988. s više od šest milijuna noćenja. Uzme li se stoga broj noćenja kao kriterij, biti gostom u odmaralištu na području Hrvatske značilo je biti jedan među četvero turista u Hrvatskoj, odnosno pripadati dvjema trećinama jugoslavenskih sindikalnih turista koji su za svoje odredište odabrali upravo Hrvatsku, a ne odmaralište u nekom drugom dijelu federacije.

Tipični jugoslavenski turist svoj je godišnji odmor koristio ljeti. Svaki drugi do treći putovao je tijekom odmora, obično na Jadran, gdje bi ostajao tjedan do dva, većinom kod rođaka ili u unajmljenom privatnom smještaju. Za takav odmor nije koristio usluge putničkih agencija niti dugo prikupljanu ušteđevinu. Češće su putovali oni s višim primanjima, bolje obrazovani i iz manjih obitelji, koji su k tome stanovali u većim gradovima u unutrašnjosti, a najskloniji turizmu bili su Slovenci. Sažetak je to rezultata brojnih ispitivanja koja su na odabranom uzorku provodili savezni i republički zavodi za statistiku te agencija za istraživanje tržišta ZIT/CEMA.

Nedugo nakon rata neiskusni su putnici mogli imati teškoća u pronalaženju dodijeljenoga im odmarališta. Tako je Ljubo Đermanović iz Rijeke dobio uputnicu za toplice te, prema uputama, krenuo tražiti Vrnjce u Sloveniji, iako je točno odredište bilo u Srbiji. U ovom i sličnim lutanjima u kojima su radnici više vremena proveli tražeći odredište nego odmarajući, hrvatska je sindikalna središnjica upozoravala podružnice da radnicima daju točne i detaljne upute. Teškoće su nestale tek naraštaj ili dva kasnije. Godine 1982. 54 posto jugoslavenskih turista putovalo je do mjesta za odmor osobnim automobilom. Ostali su se vozili autobusom ili vlakom, a onih pet posto koji su letjeli zrakoplovom najvjerojatnije nije ni trebalo stići baš do radničkog odmarališta. Nedostatak parkirnih mjesta u odmaralištima pojavio se već ranih šezdesetih u osvit masovne motorizacije, a vozači su se već tada rado gurali u hlad stabala uništavajući zasađeno zelenilo pod njima.

Neovisno o prometnom sredstvu kojim su doputovali, pri prvom dolasku u odmaralište gosti su mogli biti ugodno ili neugodno iznenađeni kvalitetom smještaja. Dojam je ovisio o standardu stanovanja na koji su kod kuće navikli, njihovom imovinskom stanju, razini očekivanja i sposobnosti prilagođavanja novim okolnostima. Sukladno tome radnici su ponekad u odmaralištu poželjeli ostati dulje od planiranoga ili ga pak napustiti što je prije moguće. Godine 1949. Anton Peruško i Romano Bonadija, zaposleni u pulskoj bolnici i brodogradilištu Uljanik, dobili su besplatan odmor, no nezadovoljni kvalitetom smještaja u odmaralištu na zagrebačkom Sljemenu, poslali su pritužbu svojoj sindikalnoj podružnici koja ju je potom uputila središnjem uredu u Zagreb: „...zašto se je nas koji smo došli iz suhog Istarskog kraja bacilo u prostoriju za koju smatramo po njezinoj vrijednosti nije sposobna niti za skladište, a kamo li za odmaranje ljudi, budući da je ista u prizemlju i vlažna.“ Gotovo četrdeset godina kasnije, odmaralište zagrebačkoga trgovačkog poduzeća Unikonzum i zagrebačkog USIZOR-a u Posedarju kraj Zadra bilo je opisano kao „primjer za udžbenike“. Gosti su bili smješteni u sobama i kamp-kućicama u samom odmaralištu te u sobama unajmljenim kod mještana. Dušan Kusonja, radnik u zagrebačkom poduzeću Monter, boravio je u odmaralištu sa suprugom i dva sina. Njihovu kamp-kućicu od sunca su štitili borovi, a na obližnjoj su se plaži nudili tuševi, tobogani, pojasevi za spašavanje, daske i jedrilice. Hrana je bila izvrsna zahvaljujući dogovoru s mjesnom poljoprivrednom zadrugom.

Čini se da je hrana bila odlučujući čimbenik u stvaranju dobrih ili loših sjećanja na odmaralište. Godine 1947. Jordan Birkić upućen je iz Dalmacije na odmor na Sljeme, no morao je uložiti službeni prigovor. Nije mu odgovarao tamošnji zrak, ali pravi razlog nezadovoljstva bila je prehrana: doručak se sastojao samo od bijele kave, ručak i večera bili su slabi, a za nešto izdašniji obrok trebalo je dodatno platiti. Umjesto planirana tri tjedna ostao je samo osam dana, no dovoljno dugo da izgubi 1,2 kilograma. Godinu kasnije bilo je više prigovora na prehranu u sindikalnom odmaralištu u Biogradu.

U svom je pismu Martin Klemenc iz Slovenije napisao: „Vratio sam se prije vremena jer sam zbog nezadovoljavajuće prehrane bio gladan i to za mene nije bio odmor. Za vrijeme boravka u Biogradu smršavio sam 4 kg. Nezadovoljni su također bili svi moji drugovi." Istodobno je u odmaralištu boravila skupina istarskih rudara iz Raše te svjedočila prepirkama između Slovenaca i osoblja. Slovenskim gostima smetalo je što su u ponudi samo tri obroka dnevno, što su večere posebno loše i što na odmoru stoga gube na težini. Stanje je bilo takvo da je središnjica iz Zagreba zatražila od upravitelja odmarališta slanje tjednih izvješća. Međutim, istodobno su iza kulisa uprave pojedinih odmarališta u JSH stizali dopisi iz kojih se saznaje o nestašici mesa i drugih namirnica te molbama za redovitom opskrbom. U tom trenutku nije bilo jednostavnoga rješenja jer su nestašice hrane bile česte, posebno do ukidanja racionirane opskrbe 1953. godine.

Jelovnici iz kasnijega razdoblja, s kraja pedesetih i početka šezdesetih, odaju potpuno drugačiji dojam. Kuhani obroci pripremali su se i za ručak i za večeru te se sastojali od juhe, povrća, ribe, govedine, teletine i svinjetine te kolača i voća. Godine 1963. jedini je problem u novootvorenom odmaralištu u Malinskoj bila veličina restorana sa samoposluživanjem jer 360 gostiju iz 30 bungalova nije odjednom moglo stati na sedamdeset mjesta u restoranu i još toliko na terasi. Odmarališta su gostima iz unutrašnjosti Hrvatske često nudila upravo njihovu kontinentalnu kuhinju te čak zapošljavala kuhare iz tih krajeva. Tako je, primjerice, Radmila Ferenac 1981. radila u odmaralištu Elektroslavonije u Biogradu koje je nastojalo da netko među kuharima bude vičan slavonskoj kuhinji: „Inače, u odmaralištu kuhamo 14 različitih juha, 28 glavnih jela za ručak i 25 vrsta jela za večeru, tu su još prilozi i poslastice. U ovom odmaralištu nitko nije gladan.”

Čime su se, osim prehranom, bavili gosti u odmaralištima? Iako dostupni arhivski izvori ne daju nimalo povoda za zaključke o mogućoj političkoj agitaciji u odmaralištima, sigurno je bilo pokušaja planiranja kulturnih i obrazovnih sadržaja te rekreativnih aktivnosti. Godine 1949. JSH je izvijestio o aktivnostima u tri odmarališta pod svojom upravom: gosti su koristili knjižnice, posjećivali koncerte, kazalište i kina, odlazili na izlete i zabave, slušali radio, igrali šah i boće, bavili se veslanjem i drugim sportovima. Autori izvješća ipak su pozvali na više entuzijazma te predložili nabavku opreme za stolni tenis i bilijar, kao i organiziranje posjeta lokalnih kulturno-umjetničkih društava. Međutim, četvrt stoljeća kasnije iz sektora komercijalnoga turizma čule su se kritike upućene odmaralištima u kojima su, navodno, vladali pasivnost, dosada i igranje karata. Ne samo da je regres korišten u neturističke svrhe, nego su gostima u odmaralištima bili ponuđeni samo hrana, ležaj, more i sunce, dok je sve ostalo bilo „prepušteno mašti“. Anton Jasprica, električar u riječkom Konstruktoru, 1977. uživao je tri tjedna u Istarskim toplicama igrajući boće i bilijar, kuglajući i šećući s drugim gostima. Mlađi su posjetitelji odmarališta u Diklovcu kraj Zadra vrijeme provodili s mještanima, organizirali nogometne utakmice i odlazili u diskoteku. Za vrlo vrućih ljeta većini je turista vjerojatno odgovaralo prepuštanje lijenosti i vlastitome miru. Upravo tako su odmor provodili radnici iz vinkovačkoga poduzeća Dilj u odmaralištu u Grljevcu kraj Omiša. Sa svojom suprugom i dvoje djece ondje je boravio Svetozar Savičić:

Istoga je mišljenja bio njegov kolega Stevo Jokić, baš kao da su obojica čitali o pravu na lijenost:

Međutim, turistički stručnjaci, sociolozi i ideolozi dokolice imali su sasvim drugačije mišljenje od radničkoga te su napadali „najpotpunije mirovanje“ utemeljeno na spavanju i sunčanju. Čak je i Tito izjavljivao kako vrhunac odmora ne bi smjeli biti kupanje i prehrana, već organizirana razonoda. Od ranih sedamdesetih sve se češće pisalo o rekreativnom turizmu, preventivnom odmoru i aktivnom programiranom odmoru (APO). Do tada se odnos rekreacije i turizma odvijao u dvije faze: isprva je inicijativa u potpunosti bila prepuštena gostima, a potom je započela gradnja sportskih sadržaja kao sastavnoga dijela turističkih naselja i odmarališta. Međutim, oba su se pristupa pokazala neučinkovitima, posebno među posjetiteljima radničkih odmarališta. Stoga je u trećoj fazi APO objavio rat kroničnom umoru i stresu. Program su 1971. osmislili sportski stručnjaci sa Sveučilišta u Zagrebu te preporučili šest sati vođene rekreacije dnevno tijekom desetodnevnog odmora. Program je predviđao obveznu jutarnju tjelovježbu u dvorani te poslijepodnevne sportske aktivnosti po izboru. Sve to dovelo bi do toga da se radnici nakon odmora fizički bolje osjećaju i razviju pozitivan odnos prema vlastitome zdravlju. U organizaciji APO-a predvodila je porečka Plava laguna koja je samo do 1979. ugostila oko deset tisuća radnika raznih zanimanja. Bruno Sušković, strojobravar u zagrebačkom OKI-ju odlično se osjećao na besplatnom programiranom odmoru: „Jednostavno rečeno bili smo u pravom smislu odmoreni, ili kako samo to znali još nazivati zdravo umorni, poslije čega je svako jelo i te kako prijalo”. Porečkoj Plavoj laguni, šibenskom Solarisu i drugim poduzećim a koja su nudila APO i dalje je, naravno, najzanimljiviji bio komercijalni turizam, ali radničke programe nudili su izvan glavne sezone, tijekom proljeća i jeseni. Poklopili su se tako interesi turističkih poduzeća i lokalnih vlasti koji su zajedno inzistirali na tome da se suvremeni aktivni odmor ne može organizirati u radničkim odmaralištima te da u njih ne treba dodatno ulagati jer je manji trošak radnike smjestiti u postojeće komercijalne objekte koji su izvan sezone prazni i bez stranih gostiju. Dakle, ono što je bilo dobro za radnike ispalo je dobro i za druge, a možda je slijed zapravo bio i obrnut.

Radnici su svoj godišnji odmor, naravno, morali platiti, osim ako su na temelju iznimnih radnih zasluga bili poslani u odmaralište ili na APO. Godine 1963. prosječna hrvatska mjesečna plaća iznosila je 29.300 dinara, odnosno 7.323 dinara tjedno. Sedam punih pansiona u radničkom odmaralištu Narodnih novina u Kraljevici bez ikakvih bi popusta stajalo 6.300 dinara. Zahvaljujući sustavu socijalnoga turizma radnici su zapravo plaćali 3.150 dinara, dakle iznos koji bi zaradili tijekom tri radna dana, a iskaznica K-15 pokrivala je tada veći dio putnih troškova. Pod takvim uvjetima tjedan dana na moru za dvoje zaposlenih roditelja i njihovo dvoje djece sigurno nije bio luksuz. Jedan je puni pansion u odmaralištu petrinjskoga Gavrilovića u Rijeci stajao 700 dinara, 400 dinara manje od njegove komercijalne cijene. I u ovom je primjeru tjedan odmora bio jeftiniji od prosječne tjedne plaće. Bilo je to u skladu s idejom da odmor ne bi smio biti skuplji od iznosa koji bi se za to vrijeme potrošio kod kuće, odnosno s britanskim idealom iz tridesetih godina - tjedan odmora za tjednu plaću - koji je bio dio različitih europskih nastojanja što su promovirala odmor za sve.

Desetljećima kasnije, godine 1989. Heida Memović, prodavačica na kiosku u Zagrebu pojasnila je novinaru Radničkih novina: „Od 22. kolovoza ići ću na odmor u Umag. Ali uz pomoć prijateljice u odmaralište ‘Industrogradnje’, inače, samostalno, za deset dana na Jadranu zaista ne bih imala dovoljno novaca. Deset pansiona će me stajati 70 starih milijuna i to stvarno nije mnogo. Posljednja plaća mi je bila 186 milijuna i s njom jedva spajam kraj s krajem, a kamoli da odem u hotel ili privatni smještaj. Teška su vremena, pa se moramo nekako snalaziti. Što drugo.” Prodavačica je za trećinu mjeseca na moru potrošila tek nešto više od trećine svoje mjesečne plaće. Bilo je to posljednje ljeto u socijalizmu.

Razvoj i demokratizacija domaćeg turizma shvaćani su kao postignuće revolucije i novog društvenog uređenja - kao što se dužnosnici nikada nisu umorili ponavljati: u onome što je nekada bili namijenjeno samo manjini, sada su mogle sudjelovati i mase. Stoga je glavna svrha socijalnoga turizma bilo omogućavanje ulaska slojeva slabije platežne moći u svijet turizma. Iako su plavi ovratnici bili ciljana skupina za socijalni turizam, pokazalo se da su bili skloni oklijevanju, posebno tijekom prva dva poratna desetljeća. Više je bilo bijelih ovratnika, a 1958, primjerice, samo je četvrtina kapaciteta radničkih odmarališta pripadala industrijskom sektoru. Kada su šezdesetih uvedene reforme, nije bilo previše žalosti. Zahvaljujući usponu životnoga standarda bolje stojeći radnici rado su napuštali oronula radnička odmarališta te ih prepuštali plavim ovratnicima. Iako je država uvela nova pravila, zapravo je povukla dio potpore te teret socijalnoga turizma prebacila na samoupravljanje. Bogatije su radne organizacije bile više zainteresirane, dok je ostalim radnicima ipak nedostajalo vrijeme kad su sindikat i država brinuli o svemu.

Pored nezadovoljavajuće društvene strukture, odmarališta su imala niz drugih slabosti. Međutim, odmarališta su usprkos svim svojim nedostacima doslovno uspijevala kod radnika izvježbati turizam kao dotad gotovo nepoznatu vještinu. Đulagu Seidovića iz bosanskohercegovačkoga Doboja sindikalna je podružnica 1973. poslala na Hvar pri čemu on nije skrivao zadovoljstvo: „Ovo mi je prvi put na moru, koje sam dosad mogao vidjeti samo na televiziji.“ Marijan Suknar, radnik zagrebačke Plinare, priznao je: „Eto da nemamo odmarališta, mnogi od nas ne bi vidjeli more.“ Najširi slojevi iz svih dijelova Jugoslavije počeli su se masovno uključivati u turizam, a mnogi su svoje zajamčeno pravo na godišnji odmor koristili upravo u okrilju socijalnoga turizma. Neki stoga jer su pritom iskreno uživali, neki zato jer je to bio jedini način za pridruživanje boljem životu koji se više nije mogao zamisliti bez ljetovanja na Jadranu. Odmarališta su baš radi toga i osnivana, a svoju su svrhu ispunjavala sve dok su ondje bili drugarstvo i osjećaj pripadnosti kolektivu, more i sunce, udoban krevet i tri pristojna obroka dnevno.