Beton br.135
Utorak 21. maj 2013.
Piše: Aleksandar Pavlović

''Turčin'' kao prototip srpskog neprijatelja

Ali kako je neprijatelj sazdan i imenovan? Kako je podjarmljen i ubijen? Ovo poslednje pitanje mislim da nije postavljano dovoljno često, barem ne na eksplicitan način.
 

Gil Aniđar, Jevrejin, Arapin: istorija neprijatelja

 

Ovaj je ogled posvećen srpskom neprijatelju. Neprijatelja, ako je verovati nacionalnim vođama, istoričarima i pesnicima, imamo oduvek i napretek, a meni se čini da se u osnovi svih njih nalazi figura „Turčina“. U najkraćem, moja je teza, zbog koje svakako neću dobiti ulicu u Beogradu, da se neprijatelj kao javna tj. politička kategorija pojavljuje tek sredinom devetnaestoga veka i to u liku „Turčina“. Ovde se, dakako, oslanjam na određenje političkoga u teoriji Karla Šmita, za koga „specifično političko razlikovanje na koje se mogu svesti političke radnje i motivi jeste razlikovanje između prijatelja i neprijatelja” (“Pojam političkoga ”, Treći program, 102 [1995], str. 40). U najkraćem, dakle, politika je za Šmita distinkcija između prijatelja i neprijatelja. On dalje razlikuje privatni ili ne-politički aspekt odnosa prijatelj/neprijatelj od onog koji ima pravi politički karakter, i razmatra neprijatelja samo u njegovom političkom aspektu: “neprijatelj je samo javni neprijatelj”.

betonbr135_mikser1

Plemenski i nacionalni neprijatelj

Pošto teza o nepostojanju političkog neprijatelja sve do devetnaestog veka, priznajem, zvuči kontraintuitivno – o čemu, zaboga, govore srpske narodne pesme ako ne o „našem“ klanju sa „Turcima“ – ilustrovaću ovu tvrdnju na primeru jedne kratke epske pesme sa motivom krvne osvete, kako bih ocrtao put kojim se lični neprijatelj odnosno neprijatelj bratstva ili plemena transformisao u političkog neprijatelja. Ova pesma naročito je pogodna je jer je sačuvana u više verzija; prvu je Karadžić našao u Srbiji oko 1820. godine i objavio pod nazivom „Perović Batrić“, drugu je zabeležio na Cetinju i objavio Njegoš u svojoj zbirci Ogledalo srbsko 1846. godine kao „Osveta Batrića Perovića“, a treća je Vukova rukopisna varijanta „Opet Perović Batrić“ zabeležena, da tako kažem, na ničijoj zemlji, tj. u Hercegovini koja je tada još uvek formalno pod turskom kontrolom.

Sve varijante imaju zajedničku temu – Perović Batrić nalazi se u zatočeništvu Osmana Ćorovića. Batrić nudi otkup za svoj život, ali njegova ponuda biva odbijena a on posečen. Batrićev brat zatim sakuplja četu, organizuje zasedu i na prepad hvata Osmana živog. Sada Osman nudi bogat otkup, ali brat ga odbija i osvećuje Batrića tako što Osmanu odseče glavu. Osveta je ključni elemenat svih varijanata. Nakon Batrićevog ubistva, upravo otac porodice je taj koji zahteva osvetu i podseća na njen obavezujući karakter. Sledeći suštinski elemenat teme je da Osman nije prosto ubijen iz zasede, nego biva obezglavljen s punom svešću o tome ko je njegov ubica i čija osveta je u pitanju. Međutim, iako sve pesme imaju ove zajedničke strukturalne jedinice, način predstavljanja događaja, vrednovanje likova i ukupna perspektiva znatno varijaju u različitim verzijama.

Interesantno je da u najranijoj zabeleženoj pesmi, “Perović Batrić” iz Karadžićeve zbirke, Batrića zapravo ne ubija Osman nego hrišćanin pod imenom Panto: “Odista ga Osman pustit’ šćaše,/Vrag donese od Tupana Panta/Te pogodi Perović-Batrića/Posred pasa, ukide ga s glasa”. Njihov antagonizam posledica je različite plemenske pripadnosti. Batrić je iz plemena Cuca sa teritorije Stare Crne Gore, dok je Panto, kao i Osman uostalom, iz hercegovačkog plemena Banjana.

U Vukovoj rukopisnoj varijanti „Opet Perović Batrić“ iz Hercegovine, zabeleženoj oko 1850. godine, imamo analognu situaciju. Batrićev brat Vuk ide u osvetu, i tom prilikom poseče Osmana ali i svog pobratima Marka Kovačevića iz hercegovačkog plemena Grahovljana: “...dragi pobratime/Danas ću te, bogme, posijeći/Da osvetim mila brata moga!/Više Vuče zborit’ ne oćaše,/Nego Marku posiječe glavu”. Ponovo, Kovačević je Hercegovac iz Grahova, pa kao takav strada od krvne osvete. Kao ni u prethodnoj pesmi, ni u ovoj verziji dakle ne nalazimo konceptualizovanje neprijatelja u pravom političkom smislu reči. Na opštem planu, moglo bi se reći, pevači prenose pesmu čiji je predmet uspešna osveta Perovića Batrića, što bi sugerisalo njihovu solidarnost sa Crnogorcima. S druge strane, pevači takođe naglašavaju Batrićevo nasilje prema hercegovačkoj teritoriji ili preteranost crnogorske osvete, što ukazuje na njihovu solidarnost sa Banjanima i Grahovljanima. U obe pesme, dakle, uočavamo slično pomeranje, skretanje i fluktiuranje odnosa između prijatelja i neprijatelja i odsustvo njihovog političkog konceptualizovanja.

Nasuprot ovim verzijama, u pesmi „Osveta Batrića Perovića“ iz Njegoševog Ogledala srbskog iz 1846. godine, Osmanova rđavost i verolomstvo naročito su istaknuti kao posledica njegove verske pripadnosti: „Na vjeru ga Osman prevario,/a na vjeru i na pobratimstvo,/u bijelu kulu Osmanovu/velje mu je muke udario“. Turčin je, dakle, neprijatelj u kog se ne može imati nikakvo poverenje – on hvata Batrića na prevaru (“na vjeru i na pobratimstvo”), garantujući mu sigurnost prema osveštanim opštevažećim običajima. Uz to, Osmanova zla narav identifikovana je u prvom redu sa njegovom verskom pripadnošću – on postupa verolomno zato što je Turčin, nevernik kojem su strani svi moralni i ljudski zakoni: „Ali Turčin boga ne poznaje,/no Batrića muči pobratima,/i muke mu više udario,/na muke mu život izvadio.“ Tako u ovom kontekstu i sama osveta stiče nova, osobena svojstva. Dok ostale verzije u suštini opisuju plemenske sukobe, “Osveta Batrića Perovića” insistira na figuri Turčina kao javnog, političkog neprijatelja (“Turčin boga ne poznaje”). Neophodnost krvne osvete data je ovde kao opšta politička poruka: ne može biti nikakvog oslanjanja i nagodbe s Turcima, i nikakve odštete osim krvave osvete. Drugim rečima, atomizirajuća tendencija krvne osvete pretvorena je u sredstvo udruživanja i objedinjavanja protiv religioznog i etničkog neprijatelja. Kroz likove Osmana i Batrića, ova verzija pokazuje konačno uspostavljanje pravog političkog neprijateljstva u šmitovskom smislu.

Filološka analiza Njegoševog uređivačkog pristupa i postupka, kao i njegovog ličnog doprinosa pesama koje je objavljivao, odvela bi nas predaleko. Stoga samo napominjem da Njegoš, nasuprot Karadžiću, ne daje podatke o pevačima i ne beleži pesme na terenu. On prosto kaže da ih “nije jedan samo čovjek kupio i pisao, nego... kad bi kakav pjevač ovdje na Cetinju ispijevao pjesnu dobro, odmah bi se poveo u kog pisara da je napiše”. Drugim rečima, Njegoš ne samo precizira da su pesme sakupljane isključivo na Cetinju, nego i na neki način implicitno potvrđuje da su zapisivane samo ukoliko su bile po volji lokalne političke elite. Takav pristup ukazuje na naglašeniju političku tendencioznost Njegoševog sakupljačkog i uredničkog postupka, i o tom nacionalno-pedagoškom karakteru njegove zbirke u celini pisalo je više tumača, od Francuza Obnena i Rusa Lavrova do Crnogorca Kilibarde. Navedeni primer, tvrdim, ilustrativan je za odnos prema izvornoj narodnoj tradiciji u doba nacional-romantizma uopšte. Pod izvornom usmenom tradicijom podrazumevamo, naravno, pesme koje su spevali nepismeni pevači iz naroda. Nisu li, neko će reći, sve narodne pesme takve? Pa nisu, neke su zabeležene od strane pismenih i školovanih autora, druge su pevali profesionalci bliski crkvenim i političkim krugovima, a treće su sakupljači u toj meri prerađivali da nismo baš sigurni koliko je tu izvornog materijala a koliko njihovog doprinosa i tako dalje. Ovo bi, dakle, bila skromna ilustracija teze da se jedna razvijenija političko-nacionalna perspektiva koju često identifikujemo u narodnim pesmama kao popularnu percepciju, zapravo artikuliše tek pod pojačanim uticajem političko-intelektualne elite i pismene kulture na usmenu tradiciju tokom prve polovine devetnaestog veka.

betonbr135_mikser2

„Turčin“ kao javni neprijatelj u nacional-romantizmu

Napokon, u poslednjoj fazi, a to će reći u reprezentativnim delima južnoslovenske romantičarske književnosti inspirisanih usmenom tradicijom kao što su Smrt Smail-age Čengića i Gorski vijenac, ili preciznije sredinom devetnaestog veka, nalazimo punu artikulaciju figure „Turčina“ kao političkog neprijatelja. Bez ulaženja u detalje, samo ću naznačiti da bi se slična ilustracija o konstruisanju figure „Turčina“ kao neprijatelja kao u prethodnom primeru mogla dati kroz uporednu analizu usmenih pesama o smrti Smail-age i Mažuranićevog speva. Tako, dok u usmenim pesmama nalazimo jednu arhaičniju koncepciju koja uvažava Smail-agu, u prvom redu kao junaka, a njegovom ubistvu ne pridaje neki upadljivo politički značaj, u Mažuranićevom spevu Smail-aga je ljuti neprijatelj hrišćana, sadista zadojen patološkom mržnjom prema njima, a njegovo ubistvo simbolički obeležava kraj islama i trijumf hrišćanstva na Balkanu.

Turčin kao neprijatelj, naravno, ima konstitutivnu ulogu i u zasnivanju zajednice u Gorskom vijencu. Pravi predmet ovog speva, rekao bih, i nije toliko istraga poturica (kao što to piše u udžbenicima i kako se uči u školama) koliko, u stvari, prepoznavanje poturica kao političkih neprijatelja. Podsećam ovde na zaključke Gila Aniđara, koji smatra da figure Jevrejina i Arapina igraju konstitutivnu ulogu u definisanju političkih kategorija u evropskoj intelektualnoj tradiciji. „Pitanje neprijatelja“, kaže Aniđar, ovde iskrsava i vraća se kao istorija političkih identiteta, kao istorija, možda, onog političkog“. Neprijatelj je, drugim rečima, „uslov podele između religije i politike“ (Jevrejin, Arapin: istorija neprijatelja, str. 26). Upravo rađanje političkog kroz definisanje neprijatelja kao religijskog Drugog, jeste pravi predmet Gorskog vijenca. Zajednica se u ovom spevu uspostavlja činom prepoznavanja religijske razlike kao političke razlike. Tek kada najzad shvate da su njihovi poturčeni bratstvenici i saplemenici zapravo „Turci“ dakle neprijatelji, ili neprijatelji dakle „Turci“, kako god, Srbo-Crnogorci se napokon konstituišu kao politička zajednica. Ukratko, Gorski vijenac, kao i južnoslovenska romantičarska produkcija toga doba uopšte, svedoče o, kako bi rekao Karl Šmit, „jednom od onih snažnih političkih trenutaka kada je neprijatelj, u konkretnoj stvarnosti, prepoznat i imenovan.“

Time smo, da zaključim, prešli pun krug od prvobitne, arhaične, rodovsko-plemenske percepcije neprijatelja u usmenoj tradiciji, preko nastajanja jedne razvijenije političko-nacionalne perspektive u toj tradiciji pod uticajem centara političke moći i pisane kulture u prvoj polovini devetnaestog veka, do pravog političkog konceptualizovanja neprijatelja u šmitovskom smislu negde oko polovine devetnaestog veka. U tom periodu, figura neprijatelja definitivno prelazi u političku sferu i igra formativnu ulogu u formiranju političkog polja, što je u (etnički) čistom vidu izraženo u Gorskom vijencu. «Turčin», tako, i definitivno postaje javni, politički neprijatelj.

Ovakav zaključak pokreće niz drugih pitanja – da li je bilo neizbežno da usmena tradicija postane izvor političkog neprijateljstva? Možemo li preokrenuti, opovrgnuti ovaj proces ponovnim otkrivanjem usmene tradicije bez tog taloga? Da li je moguće povezati srpsku epiku i/ili nacional-romantičarsku tradiciju sa radikalno drugačijom koncepcijom politike, bila ona liberalna ili, što bi možda bilo posebno produktivno, sa rekonfiguracijom političkog polja kroz koncept prijateljstva, ocrtanom u Deridinim Politikama prijateljstva? Naravno, odgovori na ova pitanja zahtevali bi zasebna razmatranja. Ali, postaviti temelj za takva razmatranja znači predstaviti ovu epsku figuru „Turčina“ kao političkog neprijatelja kao istorijski kontingentnu invenciju i time poreći njenu neophodnost.

 

Mikser arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.