Beton br.141
Subota 28. decembar 2013.
Piše: Haris Imamović

Život, tastatura

Slobodan Vladušić: Mi, izbrisani (Laguna, 2013)

 

 

 

Jedna priča, koja potiče iz spilje neznanih starina i prenosi neočekivanu mudrost, kaže da su bogovi na početku čovjeka podijelili na ljude kako bi bio od veće koristi samom sebi. Jednako kao što je šaka podijeljena na pet prstiju da bi bolje odgovorila svojim svrhama. Bogovi ili pripovjedači, međutim, nisu planirali da ta šaka ljudi za svoju svrhu uzme to da tuče čovjeka po glavi tokom cijele historije koja nema ni početka ni kraja. Društvo je u takvom stanju, kaže Emerson, da su njegovi udovi odsječeni od trupla, pa tumaraju okolo poput pokretnih nakaza - dobar prst, vrat, stomak, odličan lakat, ali gdje je cijeli čovjek? Ta misao iz 1837. jednako važi danas, kao i za vrijeme prije nego što je bila napisana. Možda neko još uvijek misli da je istinita legenda o ljudima zlatnog vijeka, koji obrađuju djevičansku zemlju. Svejedno. Zlato zapamćenog svijeta je odavno počelo hrđati. Zemlja je u toj historiji bez izvora i konca toliko puta silovana plugovima ratova i granatama ekonomskih kriza da se na njoj više ni kamen ne osjeća sigurno, a kako bi čovjek. U ovom uranijumskom vijeku jedini je preostali antropološki aksiom: homo homini phallus est.

 

 

Sex ex machina

 

Eminentni srpski profesor i pripovjedač Slobodan Vladušić u svom posljednjem romanu Mi, izbrisani za temu ima taj naš uranijumski vijek. Bijedu čovjeku uhvaćenog u mrežu tehnološke civilizacije. Savremeni čovjek je riba koja se koprca u toj mreži, ali nikako da izdahne. Tek ga ponekad zakolju. “Oni su”, kaže Vladušićev pripovjedač za ljude, “razasuti po ovom virtuelnom prostoru kao konfete posle praznika. Vetar ih pomera levo-desno, kao bačene najlon kese.” Ova rečenica može funkcionisati kao svojevrstan mise en abyme. (Ne samo zbog kaokaodakanja kao odredbe stila: Vladušić zna pristojno, mjestimice i jako dobro, porediti, ali pretjeruje, kvanitativno. Kao Crnjanski, naprimjer, u Seobama.) Ta bolnička melanholija preovlađujući je sentiment romana. Glavni junak i pripovjedač romana osjeća se kao zdravi pacijent unutar psihijatrijske ustanove otvorenog tipa poznatije pod imenom - svijet.

 

Glavni Vladušićev junak je Milenko Pavlović, profesor književnosti koji ne piše književnost niti je predaje, već tekstualizira porno filmove. Prva slika: domina u crnoj koži, na njoj su štikle s velikom platformom i pojas sa plastičnom protezom kojom penetrira u mlađu djevojku čije se lice ne vidi; samo se čuju jecaji. Kada kamera, kasnije, fokusira lice mlađe djevojke, koja trpi dominu, tad se jasno ugleda da to nije djevojka, već - dečko. Režiseri filmova za nedjecu znaju za tu originalnost koja ne graniči s brutalnošću, već iz nje izvire. Pavlović je zgađen nad izokrenutim svijetom; film u kojem su izokrenute stvari metonimija je svijeta poslije treće industrijske revolucije; Pavlović ne želi da živi u takvom svijetu. Pavlović mora da živi u tom svijetu, mora ga tekstualizirati.

 

domina_evea_30_by_inferno_sensus-d6063xh

                                                           Autor - delo - čitalac ili korporativna književnost

 

Who da fuck is Freund?

 

Priča počinje kad mu u virtualnom svijetu, u igri Metropolis, u nekoj varijaciji Matrixa, prilazi djevojka, koju zove Katy Perry, i kaže mu da je izvjesni Angelo Freund zaprijetio kako će joj ubiti dečka. (Zašto baš njemu prilazi? Ko strancu otkriva ovakve stvari i od njega traži pomoć?) Tad Pavlović počinje istraživati slučaj Freunda. (Koji se stranac angažuje u ovakvim slučajevima? Jesu li ovo dvoje ludi? Ovo je izgleda zanimljiv roman.) Na Freundovom facebooku nalazi se nekoliko statusa koji govore o različitim zločinima. Jedan o nekoj djevojci koju je njen dečko silovao u autu i zatim je, golu, izbacio na snijeg. Tog su mladića kasnije oslobodili na sudu, a u njegovu korist je svjedočio brat te djevojke, koji je i advokat mladićevog bogatog oca. Taj silovatelj je dečko od Katy Perry. Na Freundovom facebooku je i spisak imena ljudi ubijenih na Kosovu, Srba. To su Freundovi facebook friendovi, “freundovi”. I to je sve; dalje se o Freundu ne može saznati ništa. Kuke upitnika vise svuda po prostoru i vremenu.

 

Priča se nakon toga razvija po modelu krimića. Pavlović, zajedno sa prijateljem Ghostom, istražuje identitet i namjere Freunda. Prolazi kroz različite situacije - neke su čak i zanimljive, poput one kad prostitutka i njen makro, sa trećom djevojkom, usred kluba proizvedu situaciju u kojoj ostali gosti bivaju prinuđeni da daju sve novce, ajfone, koje imaju za seks. Neke druge su dosadne, ne zbog odsustva scena brutalnog penetriranja, već zbog načina pripovijedanja. Vladušić je kladenac najprozirnijih fraza kada govori o starom profesoru, arhivaru, koji “u ovom brzom vremenu pokušava da sačuva sjećanje na neke ljude i njihove stvari kojih se, inače, niko ne bi sjećao”. Ili scena u kojoj Pavlović pomaže  komšinicinom sinu da nauči jednu Miljkovićevu pjesmu, i daje mu svoje knjige. Ta scena kao da nema nikakvu drugu funkciju u romanu osim zadovoljenja Vladušićeve želje da iscitira jednu Brankovu pjesmu i pobroji nekoliko naslova. Kad navodi on doduše često priznaje da je to besmisleno (“setio sam se, a ni sam ne znam zbog čega”), ali time navođenje ne postaje manje besmisleno.

               

Uzgred budi rečeno, ima takvih ljudi-bibliografija, koji u pisanju ili kroz razgovor, neprestano navode naslove različitih knjiga. Obično uspiju navesti naslove svih knjiga koje su pročitali, a obično ih navedu 20-30.

 

I tako dok Vladušić iscitira sve knjige koje je pročitao, dođe čitalac, počesto zijevajući kao krokodil, i do kraja romana, a ne sazna skoro ništa o Angelu Freundu. Zašto? Odgovor je lagan: Angelo Freund je sam Milenko Pavlović. Teško je, nakon Palahniukovog Fight Cluba i Tylera Durdena, ne pomisliti više puta prilikom čitanja ovakvih priča da se radi o šizofreniji ili udvajanju identiteta. Posebice što je pripovjedač škrt sa detaljima o Freundu. Vladušić tu zamišlja čitaoca kao baku koja traži naočale, cijeli dan, sve dok ne shvati da su joj cijelo vrijeme na nosu. Vladušić je pogriješio što je s tim “obratom” ciljao na efekat iznenađenja. Treba biti jako dobar lažov ili isto toliko dobar prijatelj - što je, je li, isto - biti dijete u bešici ili senilna baka pa reći ovdje oslovljavanom autoru da je uspio iznenaditi čitaoca na kraju. Vladušić je uspio iznenaditi čitaoca tek kad je, u posljednjoj rečenici, objasnio kako je sporedni lik Ghost, zapravo, on - Slobodan Vladušić. Iznenađenje je još veće ako se ima na umu da je Ghost bio u automobilu kad je djevojka silovana i da se nije pobunio, nije stao u odbranu žrtve. Dok Angelo Freund, tj. Milenko Pavlović, na kraju bejzbol palicom ubije silovatelja. Zašto je to uradio?

 

guardian-angel-tattoo-13

                                                      Ovo ni Frojd nije radio: i anđeo i frend za potiljkom

 

Saznanje proljeća

 

Na nekoliko mjesta glavni junak priča o tome kako je izgubio roditelje. Njegov brat je, prije desetak godina, pretukao nasmrt njihovog oca i majku. Ta porodična tragedija i traume proistekle iz nje mogu biti objašnjenje promjene ličnosti. To se, međutim, kosi sa moraliziranjem Pavlovića. On se cijelo vrijeme ponaša kao nosilac pravih vrijednosti: anđeo prijatelj (njem. Freund); zgrožen je nad zločinima i licem u lice optužuje brata silovane djevojke i Ghosta za - nemoral! Dakle, ako je promjena identiteta zapravo svjesna, igra pomoću koje je došao do počinioca jednog od zločina koje je istraživao, onda otpada teza o psihičkoj bolesti.

 

Ako je tako, šta su onda čitaoci dobili? Dobili su priču o pravedniku, koji, uslijed nedjelovanja nadležnih istražnih i sudskih organa, preuzima stvar, tj. bejzbol palicu, u svoje ruke i osvećuje se za silovanje. Ubistvom. Pravednik postaje zločinac, ali se i dalje osjeća pravednikom: ta, ubio je tek jednog silovatelja, sina bogataša, koji je učinio toliko zla i nanio boli da je zaslužio da umre. Donekle i čitalac saosjeća s takvim idejama. Čitalac se prestaje identificirati s pravednikom kada vidi u tom moralu i njegovoj realizaciji nešto neljudsko, isuviše neljudsko. Ne zbog brutalnosti Freundovog zlodjela. Naime, Freund je izabrao nekoliko zločina s kojim lično nema nikakve veze. Kao da ih je nasumično izabrao i istraživao. Nikakve veze, porodične ili prijateljske, vantekstualne, nema sa silovanom djevojkom. Štaviše, opis ponašanja te djevojke govori da ona nije bila anđelčić, već vreća silikona, anđeo tipa Boing 787, djevojka kakvu Freund mrzi: “takva je kao kondom, kad je napuniš, baciš je u smeće”. Osim toga, Freund je popisao (kao svoje prijatelje) tridesetak Srba ubijenih na Kosovu, ali se ne kaže: zašto baš njih? Mogao je i sve ostale Srbe poginule u proteklim ratovima popisati, kao ove, ako ih je odabrao samo zato što su Srbi. Ili možda Vladušić tvrdi da je tačno 31 Srbin ubijen na Kosovu, pa želi u najboljem nacionalnom maniru podsjetiti na stradanja?

 

Ime Angelo Freund može sugerisati i oksimoron, koji bi bio manje banalan od “anđela prijatelja”: anđeo, kao moralnost, i Frojd, frojdizam, frojdistički pojmljen lapsus, antropologiju koja tvrdi da je u ljudskoj prirodi neljudska priroda. Po tom, Freund nije anđeo prijatelj, anđeo čuvar. Ako jeste, onda opet nije. On, naime, sebe tako opisuje, kao anđelčića, ali ta plemenitost je neubjedljiva, nekonzistetna, neubjedljiva; on to nije. Opet, nije ni psihopata, nije rođeni zlikovac. Deset godina je prošlo od ubistva roditelja. Isto toliko, ili možda i više, od zločina opisanih na facebooku. Šta je onda? Otkud da sad odjednom počne da se sveti, i to samo silovatelju? Izgleda da Vladušić hoće reći: skupilo se čovjeku, pa je morao nekog ubiti, eto, onako, čisto da se ispuše; a da pri tom ne ispadne besmisleno-smiješan, kazao je da je to iz motiva moralne prirode. Naoko anđeo, a frojdovska životinja u suštini. To jeste banalna teza i ništa ne kaže o paklu ljudske duše, ali jedino je ona, čini se, primjerena Vladušićevom tekstu.

 

Treba, dakle, ostaviti otvorenom i mogućnost da, iza silnih kontradikcija fraza u strukturi Vladušićevog romana, možda postoji neka ogromna zaključna misao, nedokučiva spoznajnom kapacitetu prosječnog recenzenta književnosti, koja razrješava sve te kontradikcije i sintetizira ih u veličanstvenu muziku energije koja pročišćava, jer (čitaočeva) patnja mora da je zaslužila jednu divinalnu ljepotu. Možda se s tom mišlju može natjerati vatru da pliva i vodu da gori, i sve Vladušićeve riječi (koje su, kako sad izgleda) bačene u vjetar, da se vrate sa dubljim zvukom i čišćim značenjem. Možda se tad dogodi saznanje misaonog proljeća g. Vladušića, priznatog profesora, romansijera i velikog poznavaoca ljudske duše.

 

 

                                                            (prikaz je objavljen u magazinu BH Dani)

Cement arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.