Bumerang Berislava  Blagojevića, roman je koji u svom središtu otvara jednu, moglo bi se kazati, veoma bitnu temu savremene BiH, ali i popularno zvanog i znanog regiona. Blagojević nastoji dotaći pitanja generacijskih smutnji i promašenih života koja su nastala u tranzicionom vremenu. Dakle, dotiče se svih onih kategorija mladih ljudi koje su zapale u žabokrečinu društvenih trzavica, zarobljeni u nezaposlenosti, beznađu, opštoj depresiji i pesimizmu kao osnovnim značajkama svakodnevice.

Iz takve klime i egzistencijalnih ograničenja, prožetih korupcijom, u privatizaciji ugušenim privrednim gigantima, u neprestanoj regresiji društva i njegovom zarobljenošću u etničku partokratiju, rastu socijalni zombiji koji postaju pogodno meso za manipulaciju. Od njih se deklarativno uvijek nešto očekuje, posebno poduzimanje akcije i započinjanje procesa promjene, ali u praksi ih se ili nastoji uvući u postojeće kriminalne načine „snalaženja“, ili ih se, ako se tome ne prilagode, odbacuje kao kužne. Nalazeći se između sjećanja na „bolju prošlost“ i sadašnjosti koja ne nudi mnogo toga, bivaju prinuđeni, u potrazi za drugačijim pravilima igre, napuštati zemlju.

Bumerang počinje tako što njegov glavni junak i pripovjedač, pomažući svojoj nekadašnoj razrednici, pri premještaju gradske biblioteke, unutar jedne od knjiga pronalazi proglasni letak iz 1920. godine, koji stanovnike Bosanskog Broda, glavnog mjesta radnje ovog romana, poziva na štrajk. To je, ispostaviće se, osnovni pokretač priče u Bumerangu. Blagojević to „otkriće“ svog junaka koristi kako bi čitaoca uveo u neku vrstu komparativnog pričanja o životu nekad i sad. Ono nekad, kako prikazani letak pokazuje, bilo je puno revolucionarnih zanosa, ljudi su se borili, pružali otpor i dizali se protiv nepravde. Dok je nasuprot tome ovo danas prožeto prihvatanjem stvari onakvima kakve jesu, građanskom apatijom i odsustvom bilo kojeg pokušaja mijenjanja stvari. Time Blagojević započinje priču sa dvije narativne linije koje se smjenjuju. Jedna se odnosi na pričanje povijesti Bosanskog Broda kao graničnog grada preko kojeg se prelama povijest, a druga na životarenje pripovjedača ovog romana i njegova tri prijatelja: Damira, Maksima i Vedrana, uz tematski dodatak ljubavnog kraha koji je glavni junak doživeo sa svojom djevojkom Ninom.

Priča o izgubljenim generacijama, koje životare na margini svojih gradova, zalud trošeći dane, itekako se može smatrati važnim progovaranjem iz jedne generacijske perspektive. Na taj se glas, u konačnom, ovdje tako željno čeka. Međutim, Blagojević potencijal svog romana već od samog početka počinje u izvedbi ograničavati. Prateći svakodnevna gluvarenja svojih junaka, on će zapasti u ponavljanja opštih mjesta tranzicione stvarnosti. Ono što iz toga proizilazi kao osnovni problem Bumeranga jeste da Blagojević svoje junake ne razvija u karakterološkom smislu, već od njih stvara nekakve ikoničke predstavnike generacije. Time se možda doprinosi preciznosti detektovanja onoga što život u takvim okolnostima jeste, ali se gubi na planu književno-umjetničkog. Ali autor svoj socijalno-generacijski sken radi nauštrb same romanesknosti, što Bumerang čini knjigom nabrajanja jada naših mladih Vertera, u kojoj se ne zalazi iza pojavne stvarnosti kako bi se dokučilo ili ponudilo nešto više.

Nije, međutim, to novost. Blagojević pravi sličnu grešku kao Andrija Matić u romanu Burn Out, kada potreba da roman bude što stvarnosnije uronjen u „našu tranziciju“ preuzima primat i udaljava autore od traženja novih i uspjelih rješenja u samom iskazu. Tako se stiče dojam plošnosti cijelog narativa, razvodnjenog u detektovanju opšte poznatih stvari. Osjeti se to već i na primjeru Blagojevićevog pripovjedača. Narator u nekoliko navrata ovlaš pomene svpj ljubavni lom, ali tu priču ostavlja po strani i ne razvija je na dubljem psihološkom planu koji bi nam nešto više i kazao o samom liku. Umjesto toga, Blagojević daje mnogo veći prostor svakodnevnim kafanskim tlapnjama četvorice drugara. Pa ni taj odnos nije razvijan u smislu istraživanja međuljudskih odnosa, nego je ostao upravo na tome da svi likovi u Bumerangu služe kako bi izgovorili ono što autor svuda oko sebe vidi.

Još problematičnije sa nerazrađivanjem motiva ljubavnih jada glavnog junaka jeste to što oni u završnici romana dolaze kao ključni element razrješenja. Nakon što drugari napokon uz pomoć ostarjele razrednice uspiju zakolutati neku NVO priču o osnivanju biblioteke za mlade, pripovjedaču dolazi SMS poruka od bivše. Nina (o kojoj ne znamo gotovo ništa) ga, ničim izazvana, poziva da joj dođe u Novi Sad, gde ona sad ima posao. Iako ga je, kako nas pripovjedač sam objavještava, ostavila jer je sklon pesimizmu i apatiji. Tekst ničim ne sugeriše da se njegov pripovjedač promijenio, ali eto ona ga poziva k sebi. I zašto bi tu bila važna motivisanost tog čina? Ta zar ljubav nije slijepa? I on sve napušta. Jednako tako i priča o gradu na granici, sem one konstatacije da je Bosanski Brod prije bio bolje mjesto za život, a da je sad ruina od grada, ostaje nerazvijena. Naprosto, glavni junak je morao u Novi Sad.

Konačno Blagojević u Bumerangu, koji je intoniran kao generacijski lament, kao simbol poraza jedne generacije, ponajviše kao kritika jedne generacije zbog njene inercije i prepuštanja stihiji, iznevjerava i sam koncept na kojem je trebalo da počiva ovaj roman. Glavni junak je taj koji neprestano pominje revolucionarni zanos svojih predaka, njihovu bespoštednu borbu za slobodu, upoređujući ga sa jadnom slikom mladih danas, da bi na prvi poziv odmaglio preko Save u ljepšu budućnost sa svojom draganom. Da je Blagojević htio parodirati u Bumerangu sve one neumorne žaldžije na život ovdje, koji ili uživaju svu komociju života kod roditelja, ili otperjaju prvom prilikom, onda bi ovo bio uspješan završetak romana. Ovako ostaje to, kako se doima, heppy end jedne priče koja zapravo nije ni počela.