Beton br.141
Utorak 19. novembar 2013.
Piše: Goran Cvetković

BITKA ZA FORMU

Posledice, tekst i koncept Maja Pelević, premijera u BITEF Teatru

 

Gospodin Biderman i piromani, po drami Maksa Friša u režiji Jovane Tomić, ATELJE 212

 

BITEF Teatar je osnovan baš zato da bi se na toj vrlo dinamično zamišljenoj sceni, koja se nedavno ipak, prilično ukrutila u načinu organizacije prostora – prikazivale nekonvencionalne predstave umetnika, koji rado eksperimentišu i sa sadržajem i sa formom u toj meri da se redovna repertoarska pozorišta teško odlučuju da njihove projekte stave na svoju scenu. Naravno, BITEF Teatar je u međuvremenu postao prilično čvrsta institucija. To će reći: predstave se pripremaju na skoro uobičajen način za bilo koje repertoarsko pozorište, predstave koje teže da i same budu konvencionalne u krajnjem dometu. To je nekako i duh vremena – nema mesta za pobunjeničke projekte i nema ni prostora za takve akcije, iako, ruku na srce, tu nije reč o komercijalnom pozorištu koje može da izdržava samo sebe pa da kažemo da zbog ekonomskih razloga prilazi repertoaru sa namerom da se dopadne većem broju publike. Nema više ni raznih alternativnih pozorišnih prostora, ili ih bar nema na mapi posećenijih mesta i neočekivanih predstava, koje uzbuđuju sladokusce i pozorišne zaljubljenike i nema više, da pravo kažemo, ni takvih projekata koji se izdvajaju iz uobičajenih repertoarskih poduhvata. Sve se nekako svelo na uhodane scenske pokušaje da se uopšte odigra neka predstava u koliko-toliko uljudnim i razumljivim uslovima i u prihvatljivoj formi.

 

bitef-teatar-predstava-800px-194-3

 

BITEF Dance Company, plesačka trupa mladih igrača, stvara svoje projekte uz pomoć inostranih koreografa i donosi atmosferu modernog, pa i provokativnog plesnog pozorišta, koliko je to moguće u krugu baletskog rafinmana i tematskih izazova obučenih u formu koja istovremeno dokazuje i profesionalizam igrača i domišljatost autora, bez hrabrosti da se uhvati u koštac sa suštinskim pitanjima forme i osnove ige uopšte, kao ni da se udubi u razaranje sadržinskih klišea. Naravno, to je i zato što je to jedna od retkih plesnih kompanija uopšte, a zapravo jedina stalna trupa, koja u svom prostoru igra u kontinuitetu. Nekoliko drugih trupa sastaje se povremeno i privremeno, pa je samim tim, pored toga što su njihovi članovi inače igrači Narodnog Pozorišta, Pozorišta na Terazijama, ili možda slobodni plesači, opredeljeni unapred za sasvim drugi, konvencionalniji stil igre. Toliko o alternativi na plesnom polju, gde se BITEF Dance Company ističe relativno stabilnim repertoarom sa namerama da pomera granica slobode kreacije i izvođačke tehnike.

 

telo

 

Što se tiče pozorišnog eksperimentisanja, ni BITEF Teatar nema nameru da se bavi otkrivanjem novih pozorišnih tendencija, još manje da od toga pravi trajnu pozorišnu aktivnost. Zato  je bio priličan izazov nastup Maje Pelević, mlađe dramske autorke sa već priličnom reputacijom na polju pisanja za pozorište, koja je već učestvovala u dva scenska projeketa i kao performer: jednom u plesnoj predstavi Dalije Aćin, sa nekoliko kolega pisaca i reditelja, a jednom sa kolegom dramskim autorom Milanom Markovićem, kao govorni performer. Ovo je bio treći, najviše samostalni projekt ove autorke, u kome ona govori svoj dramski tekst, koji je napisala inspirisana ciklusom crteža Siniše Ilića Posledice. Na sceni su i dve kompozitorke – Anja Đorđević, već vrlo afirmisana autorka nekoliko operskih i drugih scensko-muzičkih ostavrenja, širokog talenta i velike kreativne energije, kao i mlađa uatorka Svetlana Maraš, koja se bavi muzičkim eksperimentima na posebana način, bliže elektronskim iskustvima. Hrabro je od Maje Pelević da lično izađe na scenu i prilično moderno, prikaže neka svoja intimna razmatranja prilično apstraktnih tema, koje je vrlo sugestivno pratila muzičko-performerska kreativna ekipa kompozitorki. Forma i muzička komponenta – zvuk i radiofonsko iskustvo, uklapanje ritmova i glasova, stvaralo je jednu, u krajnjoj liniji, muzičku celinu, gde je tekst i glumački izraz ostajao prilično potisnut, čak je i dinamika zvučne slike bila tako podešena, da su raznorodni zvukovi koje su proizvodile kompozitorke na licu mestra, ili ih reprodukovale već snimljene – nađačavali tekst, ionako prilično formalozovan i izgovaran bez glumačke akutne emocije, prilično pojednostavljeno i ravno. 

konacan crni

Predstava Ateljea 212 i Fakulteta Dramskih Umetnosti Gospodin Biderman i piromani, mlade rediteljke Jovane Tomić, diplomski rad na klasi profesorke Alise Stojanović i docenta Darijana Mihajlovića, odigrana na maloj sceni „Petar Kralj“, pred prepunim gledalištem, hrabar je potez, pre svega zato što se radi o delu jednog od veoma retko igranih, a inače neobično modernog pisca Maksa Friša, Švajcarca koji je pisao skoro celog prošlog veka i ostavio dubokog traga u angažovanom pozorištu. Njegovo bavljenje nasiljem u društvu i oslanjanje na tehnike pozorišnog uticaja na publiku u smislu promene stava gledalaca prema aktuelnim problermima, istrajavanje na Brehtovskim pozorišnim zahvatima, koji su vrlo teški za jedno uhodano pozorište kakvo je danas naše, trebalo je da donese potresne promene u komunikaciji publike i scene. A zapravo, gledali smo glumce Ateljea 212 koji su se rado poigrali sa zanimljivim situacijama neobičnog autora i, zajedno sa mladom rediteljkom, tražili su načina kako da nas zabave, a ne upozore na iskliznuća koja se u društvu dešavaju kad se učvrsti jednoumlje i totalitarizam. Ono što bi trebalo da bude surovo smešno i jezivo groteskno u ovom komadu, ispalo je slatko i dopadljivo razigravanje forme i veštine mizenscena i racionalnog plasiranja teksta. Bojim se da je sadržinski  i stilski ovo bio preveliki zalogaj i za rediteljku i za glumce, a bojim se da ni naša pozorišna javnost nije ni izdaleka spremna na toliki intelektualni i scenski iskorak.

 

U svakom slučaju, polje za eksperimentisanje je još uvek prilično široko: naše pozorišne scene traže, vapiju za modernim izrazom a publika će se lako prilagoditi, samo ako joj se pruži dovoljno iskrenih i duboko doživljenih pobunjeničkih predstava, koje se bave stvarnim problemima. Bez njih nema napretka u umetnosti, ali ni u društvu.

Cement arhiva

2023.

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.