Beton br.198
Sreda 22. avgust 2018.
Piše: Igor Đorđević

TRAČ PARTIJA NA KVADRAT

Muharem Bazdulj: Kvadratni koren iz života (Laguna, 2018)


Uveravaju nas mediji u Srbiji da postoje Srbije dve. Kad se o tome piše, o jednoj se govori potcenjivački, kao o mekanoj antiratno opredeljenoj skupini koja je na infuziji stranog kapitala, a ona druga je ratnička, ozbiljna i namrgođena. Ti stereotipi unose se i u dominantnu liniju književnosti. Tako množina objavljenog liči na tekstove koji su objavljivani u Dugi u drugoj polovini 80-ih i početkom 90-ih. Oni su hranili priče o srpskim finim kriminalcima, srpskim jebačima bez premca i damama koje ih prate, šmekerima i novinarima poznavaocima stvari iza koprene stvarnosti. Malo je to za književnost, ali dovoljno za čaršiju. Ima i danas pisaca što još uvek objavljuju romane koje kao da je naručila ekipa iz Duge.


Dopasti se čaršiji, biti njen povlašćeni pešadinac, san je pisaca koji dođu u Beograd željni da se dokažu i „uklope“. Vispreniji među njima bez greške sagledavaju šta ekosistem postavlja pred svakog ko bi da bude integralni i priznati deo. Pripovedač romana Kvadratni koren iz života kanda to pre svega i želi i ulaže puno energije da se dopadne šićardžijskoj čaršiji. A to će ga stanište prihvatiti zbog puno epizoda u knjizi koje liče na ovu:


Stalno sam mislio na Vračevića i kako bi bilo lepo da je živ i da je tu. Malopre smo prošli pored onog famoznog srušenog mosta, spomenika koji čuva sećanje na Bitku za ranjenike, a ja sam se setio kako mi je Vračević pričao da je jedanput u Švajcarskoj sreo čoveka koji je s proleća 1943., tu na tom potezu između Prozora i Konjica, bio četnik. Kad je čuo da je Vračević bio partizan, da je baš tu, baš ovde, u ovom bajkovitom krajoliku, lako moglo da se desi da jedan ubije drugog, insistirao je da popiju nešto. I tako uz čašicu, nekoliko puta je ponovio rečenicu, koju je meni Vračević uz osmeh reprodukovao, sve se trudeći da imitira naglasak i intonaciju ovog tipa: ’Pošteno ste nas jebali, kȏ čobanin kozu.“


Čaršija na tribinama uzvikuje praveći talase: „Viva pisac. Ovakav nam treba. Naš je.“ Lik Miroslava Vračevića izgrađen je šablonski. On je rođen 1921. u Slavonskom Brodu, umro je 1994. u Beogradu. (Ali dodeljeno mu prezime sugeriše da je bez ostatka pripadao baš tu gde je i umro, srastao za beogradski pejzaž kao senka Hrama.) Nakon partizanske borbe, razočaran, 1946. napušta Jugoslaviju i vraća se u nju 1990. „Bio je antimiloševićevac kome je bilo jasno zašto narod glasa za Miloševića“. Doneo je svoj novac u novu stvarnost i nije se uklopio u važeći model, već je otvorio izdavačku kuću i u njoj uposlio Sergeja Babića, od oca Zakira rođenog 1921. u Sarajevu, a potom doseljenog u Beograd, kada je njegov otac došao da radi na VMA. I podatak podatak ganja da bi čaršijski čitaoci pretraživali šta se sve govorilio u to vreme i kome odgovara ono što se u knjizi piše. Treba ovo da posluži i da se otkriju likovi po kojima se grade ovi upisani u knjigu. Puno je tu lica. A onaj ko nam priča čudesa, narečeni je Sergej Babić, od oca Zakira.


Werck-Valuska-és-szem


Knjiga je ova o dva putovanja. Jedno iz 1994, drugo iz 2014, od Beograda do Tuzle. Prvo je bilo u ratno doba, kada su dva autobusa antiratno nastrojenih intelektualaca i intelektualki krenuli na put od 2000 km do Tuzle. Zakir, pardon, Sergej Babić se tu našao pomalo slučajno, zapravo njegov mentor Vračević je umro od smrti pa ovaj kreće na put u počast preminulome, „…ali zbog uspomene na Vračevića morao sam biti tamo“. A drugo putovanje je pomoć prijatelju kojeg će odmeniti na jednoj književnoj večeri. Oba putovanja su prilika da se pred čaršijom, za koju se pripovedač nada da će knjigu čitati, ispričaju brojni tračevi, da se dobrano izogovaraju lica koja valja izogovarati. I tako biva da ma koliko knjiga bila mala, bude dosadna i prenatrpana opštim mestima.


Sergej Babić je novinar u političkom magazinu, zapravo urednik feljtona. On je alkos koji se podvrgavao terapiji, ali kako je alkohol opšte mesto novinarstva, morao je alkos i ostati. Uz alkohol idu i cigarete. Jasno, Sergej je pušač. I naravski: mačomen. Jebač. Povalio je dovoljno žena da mu čaršija kaže svaka čast. I voleo ih je uz sav onaj alkohol. One su volele njega i tako u krug. Uz to voli i da priča i priča bez kraja i prekida. Ogovara, otkriva jebačke tajne svojih bližih i daljih prijatelja. A čini to jer zna da čitalačkoj čaršiji prijaju te male prljave stvari. Iz anegdote u pikanteriju, do 101 i nazad, iznova i iznova se iznose natuknice i storije o preljubnicima, najčešće dakako sposobnoj beogradskoj gospodi pred kojom padaju zagrebačke dame. A sve to sa željom da poštovani publikum istraži ko je sve pomenut u knjizi i čija preljuba i greh tu imaju svoj lik. Ali najveći orden za greh dobiše dramaturškinje beogradske, sve, kako ih opisuje pripovedač, fine i antiratno nastrojene, ali spremne na svakojake veze i ljubavne zanose. Još ako male prljave stvari prati koji citat iz rok pesama ili knjiga čije naslove mnogi znaju, utoliko bolje. Time se pripovedač služi preobilno. Vidimo sa stranica, načitan je čovek, izuzetnog pamćenja. Citatnost mu je odlična, ali… To „ali“ je problem. Nadobudnost je ogoljena i zamarajuća – Ja mnogo znam i ja mogu da podjebavam. Stav koji može biti dobar i produktivan, ali ako nije sam sebi svrha, kao što to često jeste na stranicama i ove knjige.


Kada se ovome doda ona česta greška pripovedača koji pišu romane za čaršiju beogradsku pa krenu da nabrajaju ulice koje poznaju, da vide ljudi kako je pripovedač naučio gde se šta nalazi i da je skontao kolika je čemu vrednost, onda je vreme utrošeno na takav uradak neupitno bačeno. U usputnoj i spontanoj analogiji, knjiga prilično podseća na roman D. J. Danilova Talasi beogradskog mora, u kom se spisatelj iz petnih žila pokušavao „useliti“ u Beograd. Uz poznavanje geografije ide kalkulacija. „Da ga čitam, verujem da bi me dovoljno iznerviralo da bih morao negde da ga opaučim, koliko god se trudim da ne prozivam ljude s kojima sam privatno koliko-toliko dobar. Samo zbog takvog truda sam oćutao i nisam javno komentarisao intervju koji je izišao kod nas u novinama pre pola godine“. Kredo ja sa svima dobar ja sa svima fin omogućava da Sergej Babić dobro prolazi u segmentu društva u kome živi.


„Meni je u procesu pisanja bilo uzbudljivo da uđem u njegove /Sergeja Babića/ cipele, a priželjkujem da se slična emocija pojavi i kod čitalaca“, kaže Muharem Bazdulj, pisac ove knjige. Rečit i živahan, svu bi Bosnu on da nam objasni i antiratne akcije predstavi kao nedelotvorne i uzaludne akte, burice u čašicama. Zaboravlja samo da ima čitalaca kojima su Babićeve i njegove cipele male, pa i njegova blagoglagoljivost i nategnuta humornost ne mogu izazvati emociju. Već samo ravnodušnost.


Naknadnim znanjem nafilovan, retroaktivno svima nakazati sve – ugodna je to pozicija, samo što ofira karte. Ipak, najveći je problem što se ono što se kazuje prežvakalo previše puta, i onda je još jednom ponovljeno. Bljutava je to stvar. Onda se napravi problem i ekipi koja treba da hvali. Nemaju za šta da se uhvate. Pa nešto natežu, da ne kažem bulazne. Tako na korici knjige, koliko da pripomogne, za hvalu i reklamu, Vladimir Kecmanović na osnovu poslednje strane romana zapisuje nejasan zapis. Red je da taj nemušti zapis na kraju i prepišem:


Roman o čoveku koji je odbio da smisao koji je izgubio u mraku traži pod reflektorima i kome ne preostaje ništa do da gradi svoj lični, autoparodični, zajebantski i jebivetarski mit, i da pod imenom nepostojećeg čoveka, sazdanim od naslova jedne pesme bez keruakovske potrebe da od toga pravi pompu, krene na putovanje koje je samo sebi cilj i svrha“.

Cement arhiva

2023.

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.