Beton br.26
Utorak 21. avgust 2007.
Piše: Dragoljub Stanković

Lakoća providnog

  Saša Radojčić, Providni anđeli, 2003;                                          
Poezija, vreme buduće, 2003;                              
Nema ničeg, ako nisi, www.meta-fora.com, 2005.

betonbr26_cementKritičar Saša Radojčić tautološki opisuje pevanja, isto objašnjava istim, šestari po njihovoj površini, analizira mene, navodi motive, izbegava rizične i dublje zaključke, uvide i sinteze, za skoro svakog pesnika piše da je jedan od najznačajnijih, ali mi ne vidimo vrednosni kriterijum ovog kritičara. O tome zašto da čitamo baš tog pesnika, a ne nekog drugog i šta on sve može da znači savremenom čitaocu, Radojčić ne govori dovoljno. Teze mu nekako padaju s neba, bez objašnjenja, i često prihvata floskule koje kao repovi prate pojedine pesnike. Iza obrazine objektivnosti, on nema nikakav kritičarski stav. Na primer, po Radojčiću, iskoračivši iz vekovnog hadskog prostora srpskog pesništva, Danilov je u zamenu pružio lirsku mekotu i obilje, privatnu mitologiju provincije, sfumatičnu atmosferu i magiju muzike, deminutive i kristale, ćilibar i makove, boju i svetlost... Ovo nije negativna kritika, ovo je diletantsko ushićenje kičem koje gotovo svako nužno ispoljava kada piše pozitivno o D. J. Danilovu. Bećković u poemi „Ćeraćemo se još“ samo pozajmljuje svoj glas kolektivu koji kazuje svoju sudbinu. Kritičar nam dalje objašnjava: Jer, ćerani i koji ćeraju, to smo mi, a Ćeranija ova je zemlja. Da li to važi i za kosmopolitske generacije vaspitavane na ljubavi, naklonosti, a ne na mržnji prema Drugom? Tragedije u srpskoj kulturi čas nema, čas ima: Ovo nije vreme heroja, pogotovo ne tragičnih (povodom Jelenkovića), mada: srpska kultura u celini vidi veliki ep kao svoj apsolutni vrhunac... savremenost kao opadanje, promašaj... ako ne baš kao izdaju. Kad ispituje status imaginacije kod Aleka Vukadinovića, on kaže da je ovaj pesnik svoj glas doveo u rezonanciju sa praglasom svog naroda, da je simbolika ovog pesnika omogućena upravo posezanjem za prajezikom, jezikom iskoni koji je, ako je ijedan jezik, bio najbliži mogućnosti da dodirne, mada ne i rasvetli, ono neizrecivo. Radojčić samo ponavlja naučenu frazu o tzv. maternjoj melodiji, ali da li ona stvarno postoji u tekstu i gde? A možda ju je još i Nastasijević izmislio? Recimo, Radomir Konstantinović piše da se Nastasijević svojim pesničkim programom, paradoksalno, najviše udaljio od melodije govora svog naroda, stigavši do jednog veštačkog jezika. Saša Radojčić ipak najviše voli da piše o nekoliko svojih omiljenih osrednjih pesnika, koji su izgleda najbliži istom takvom osećanju sveta.
Kakvu vrednost ima pojam „verizma“ koji tako često koristi ili pojmovi „istine“, „iskrenosti“, „slikovnosti“, „koherentnosti“, „melanholije“, itd? Mogu li oni biti dovoljni za vrednovanje jednog pesničkog dela? Radojčić očigledno smatra da mogu jer se na njima i zaustavlja. Kako ovaj kritičar po sopstvenim rečima demonstrira svoje visoke kriterijume? Govoreći o vojvođanskoj sceni, pesnike deli ovako: Prvu grupu čine pesnici koji u širem kontekstu... zauzimaju istaknuto mesto... nosioci značajnih poetičkih ideja i inovacija. Druga grupa okuplja pesnike kojima je kritika dala nagrade uvrstila ih u antologije. Treća grupa su niz solidnih pesnika... sa postojanim prisustvom... I zaključuje, najvažnije je pitanje mreže uzajamnih uticaja što bi trebalo da je uklapanje u šire nacionalno pesništvo, kao i ex-Jugoslavije i Vojvodine same. Dakle, nema nikakvih kriterijuma sem zatečenog stanja, status quo je vrhovni zakon. I svako može svugde da pripadne. Radojčić nema dublji uvid u pesnički posao, a želeo bi da i sam pripada navedenoj mreži. Zato skromno, u trećem licu, i svoju malenkost uvodi u kratak spisak najboljih pesnika devedesetih, dok kao kritičar piše setne krituljke koji ništa ne problematizuju.
Krituljak je neverovatno kratak prikaz nekog pesničkog dela, po pravilu uvek pohvalan, plošan kao diploma, frazerski, ponavlja pesnika i jedino mu je važna raspodela moći u srpskoj književnoj palanci. Neretko ovaj kritičar polazi od nagrađivanosti pesnika kao od dokaza njegove vrednosti. U krituljcima S. Radojčića se ne oseća ta strast na koju se on poziva, ta služba poeziji, niti su on i njemu slični tajno društvo koje brine o poeziji. Pre se oseća bezličnost, sterilnost i upornost u objavljivanju, dakle, oni su javno društvo koje poeziju ubija. Kao i M. Pantić, Radojčić visoko vrednuje turbo-nacionaliste krijući se iza maske fragilnog i nesigurnog govora. Evo kako Radojčić aktuelizuje poeziju Đorđa Sladoja: u njoj se bolna novija istorija srpskog naroda destilira u patnju kojoj je kroz istoriju svagda izložen pojedinac. Da li to poezija postaje patnja ili je izražava i da li je i to dovoljno za vrednost? Radojčić često bez mnogo obrazlaganja ovako kratko poentira ne videći sopstvenu (nacionalističku) jednostranost ili bar nejasnost. Njegov analitički govor koristi kao sintetičke proteze svaku vrstu retorike (anahronoromantičarsku, nacionalističku, akademsku, kvazikritičku, amatersku) zavisno od pesnika o kome piše. Ovde se zapravo radi o želji za pripadanjem. Kod Radojčića je sve nekako uzgredno i sve se podrazumeva, nasuprot filozofskom stavu koji uvek sumnja baš u najočiglednije.
Nepoentiranost njegovih kritika ponekad je poražavajuća. Pošto ne oseća o čemu je reč, voli da sebi postavi neko pitanje i da se onda muči sa odgovorom, ne bi li na kraju, kako-tako, zaključio nešto proizvoljno (npr. tekst U čije ime govori pesnik?). Vrednost je hijerarhija, ne uravnilovka. Da bi se do nje stiglo mora se razlikovati i razdvajati dobro od lošeg. To bi bio kritički govor par excellence. Radojčić piše da on nije za zaoštravanje poetičkih odnosa zarad ono malo sigurnosti neophodne svakoj duhovnoj delatnosti. Koja je to sigurnost? Ne vidim drugi odgovor osim da se radi o njegovoj ličnoj sigurnosti kao pesnika i kritičara, kao i drugih koji nas u periodici zatrpavaju diskursom isprazne kritičarske moći. Radojčić je promoter i prikazivač, ne i pravi kritičar. To su, dakle, sasvim Providni anđeli koji uzaludno pokušavaju da budu naša Poezija, vreme buduće dok im je glavni imperativ: Nema ničeg, ako nisi.

Cement arhiva

2023.

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.