Beton br.140
Ponedeljak 07. oktobar 2013.
Piše: Goran Cvetković

GLASOVI PROBUĐENE PROŠLOSTI

Sveti Georgije ubiva aždahu Dušana Kovačevića, nova premijera, Atelje 212, 5. oktobar 2013.

 

U vreme kad je ova predstava prvi put igrana, kao jedan od neodoljivih hitova tadašnjeg Ateljea 212, srećno sam izbegao da gledam to čudo probuđene prošlosti koje je opijalo tada još osokoljeni duh srpskog naroda, spremnog na u tajnosti pripremane nove ratove, starim sloganom: Srbi u ratovima pobeđuju, a u miru sve to izgube. Otkuda on u ovoj, tobože kritičkoj, a zapravo nacionalno okrepljujućoj drami Dušana Kovačevića? Tada mi se činilo, a  i sada sam tog mišljenja, da to delo uopšte ne liči na one dotadašnje, kao ni kasnije dramske komade koje je Dušan Kovačević napisao. Kako je do toga došlo i baš tada, u vreme Kolubarske bitke, Valjevske bolnice, Kosovske hronike, a samo koju godinu posle Golubnjače, da ovaj pisac, inače veseli šarmer i komičar iz rukava, napiše ovo patriotsko delo, bilo je i ostalo, bar meni, sasvim nejasno.

 

Priča ove priče je o raznim stvarima – o ljubavi i prevari, o strasti i o bračnom neuspehu, ali sve na fonu analize vojnih priprema i ratovanja u najpoznatijoj i pobedničkoj Cerskoj bici u Prvom svetskom ratu. Tu su još i lamentiranja nad ludim odlukama srpske elite u istoriji, da ratuje kad se ne mora i da se gubi toliko srpskih glava – a sve uzaman – jer tada se u novom Načertaniju, poznatom Memorandumu SANU, pisalo u tom duhu: Srbi u ratu pobeđuju i dobijaju, a sve to posle u miru izgube. Ratnohuškačka logika tog vremena i tih pamfleta, duboko je usađena i u ovo delo, iako je maskirana ironičnim akcijama i tobožnjim samopreispitivanjima, koje bi trebalo da emocije novog ratnog elana stave pod znak pitanja, a zapravo su preplavljivale ceo scenski događaj i podsećale gledaoce na slavnu prošlost i herojska vremena koja treba da se vrate, pošto-poto.

 

godine i aždaha

 

Zato me još više čudi: zašto je baš danas obnovljeno baš ovo delo poznatog hit-mejkera Dušana Kovačevića? I to obnovljeno u tobožnjoj vernoj kopiji originalne predstave reditelja Mucija Draškića iz 1986. godine, njemu u čast. Pošto ne znam kako je tada taj scenski materijal izgledao, mogu samo da zamišljam kako su igrali glumci kao Petar Kralj i Dragan Nikolić, na primer, koje su sada zamenili mladi i premladi, Bojan Žirović i Marinko Madžgalj. Bojim se da je ovo izdanje dosta jednostavnije i običnije: prvo zbog vremena u kome se igra, a potom i zbog različitih glumaca koji su više skloni realističkom i pravolinijskom štivu, nego zaumnom nadigravanju sa sudbinom, koje su oni nekadašnji glumci lakše ostvarivali i tako davali Kovačevićevom tekstu neku enigmatičnost. I drugo, ona predstava se igrala PRE svih, kasnije vođenih i konačno izgubljenih ratova Srbije i Srba, a ova se danas igra mnogo godina POSLE tih ratova i svakako bi morala imati tu dodatnu kritičnost, ili bar zapitanost nad ratovodstvom i motivacijama za osvajačke ratove, koji se u komadu plasiraju dosta pravolinijski.

 

Ponavljanje tadašnje režije uopšte nije svrsishodno, sem kao buđenje one iste uspavane ratovodstvene energije, koja je i tada trebalo da bude probuđena. Ako je tada  isposlovala onakav rezultat, kakav se sada rezultat očekuje? Ili je to samo koketiranje sa pojmovima koji se ovlaš dodirnu, a stvaraju se emocije koje su potpuno neprimerene trenutku? Ili neko želi da vrati ona vremena i ponovo uspostavi ista ona merila i nazore, koji su se tada uspostavljali pomenutim predstavama. Televizija Beograd i cela Srbija jesu, verovatno iz istih razloga, 2009. godine finansirali produkciju filma Sveti Georgije ubiva aždahu, za koji se tvrdilo da je najskuplji film posle Kusturičinog i Kovačevićevog Undergrounda, kao političko-medijski uradak sa istom energijom evokacije slavnih dana (sećate se onih scena u Sterijinim Rodoljupcima u kojima se podsećanjem na davne bitke vojvođanski Srbi spremaju na odsudne bojeve u pogrešno vreme i na pogrešnoj strani).

 

U svakom slučaju, ova predstava je prilično laički obnovljena, bez autentične rediteljske ruke. Svaka scena je novi žanr i glumci igraju kako je kome zgodno, glavno je da se dobro plasira replika-vic i da se izmami ili aplauz ili smeh, ili i aplauz i smeh. To jeste manir nekadašnjeg Ateljea 212, setimo se kultnog Radovana Trećeg na primer, kao i drugih predstava od istog pisca, ali problemi koji se u ovom delu otvaraju mogli su biti pre svega postavljeni više kritički i propušteni kroz prizmu mnogobrojnih preokreta u proteklim godinama, kao i sa  većom sigurnošću režije i glume. Prvo i prvo: pretežak teret je postavljen na nejaka pleća mlade glumice Sofije Juričan, koja treba da odigra razne strasti ljubavi i preljube, nešto poput Nastasje Filipovne iz Idiota, a ona jedva da je skinula dokolenice, prošlog proleća, ili bar tako izgleda i igra, odrešito i jasno, od emocije do emocije, od replike do replike, ali to nije ni taj lik ni ta dimenzija, koja bi mogla da bude uverljiva u centru te paralelne melodramske priče, koja se završava sa dva ubistva i dve smrti.

 

plakat-azdahafinal

 

Da ne pominjemo olako poigravanje spoljnim sredstvima Gordana Kičića, Branislava Zeremskog i naročito Bojana Dimitrijevića. Milan Caci Mihajlović usrdno je odigrao poznati lik mudrog i gnevnog starca, a Mladen Andrejević primenio je sva svoja oprobana sredstva da nas pošteno zasmeje u liku sumnjičavog spadala, prestrašenog švercera. Vladimir Mihailović susreo se sa likom učitelja-komuniste na način komičnog otklona u sukobu sa sredinom, ali izdržao je da se i sam ne nasmeje svom liku i ostao u okvirima razumnog. Nebojša Ilić lako se poigrao sa likom debeljuce Reci Vojo, dok je Nenad Jezdić nepotrebno podigao ton u liku Poručnika Tasića, tako da su mu naredbe izgledale kao pretnje sa ivice očaja. Dara Džokić je svoju novu ulogu, Tetka Slavku, odigrala smireno i dosledno. Dečak Miloš Klanšček, u liku Vaneta Siročeta bio je vrlo dobro pripremljen i slobodan. Muzika Vojislava Kostića sugerisala je više zdrave ironije nego što je predstava uspela da dostigne. Scenografija Petra Pašića deluje danas preskromno za jedan tako grandiozan poduhvat, kakav je trebalo da ispadne ovaj rimejk predstave Sveti Georgije ubiva aždahu u Ateljeu 212.

 

Nadam se da je razlog postavljanja ovog rimejka ipak samo posledica finansijskih neprilika u kojima ovo pozorište radi: zapošljavanje ansambla bez dodatnih troškova produkcije i potrage za većim brojem sigurne i nove publike. Ako ima drugih razloga – utoliko gore i po predstavu i po publiku.

Cement arhiva

2023.

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.