Prolazim visokim grmljem

šumske bazge, hodam

između njihovih vlažnih sagova od mahovine

i mekih smeđih tepiha biljnog komposta.

Visoko nada mnom, ruke su im širom otvorene

dok gledaju jedna prema drugoj, ili domahuju –

sve što znaju, kakve sve

nedoumice i mudrosti razmjenjuju,

nepoznato mi je koliko i misli

odraslih kad bih se u djetinjstvu zavukla

ispod natkrivene praznine i između

ljudskih stopala i nogu, i masivnih

izrezbarenih nogu stola,

misli ljudi, misli drveća

jednako su mi daleke, nekoć je moja pozornost

bila ispunjena osjećajima, dok moju pozornost

sada privlače list i kora u razini pogleda

kao i vlastite misli, premda kadikad

znatiželjno pogledam u visinu – čudeći se:

onome što se

visoko nada mnom diže u svjetlost.

Kakvu li samo strpljivost pokazuje krajolik, poput starog konja,

glave povijene prema livadi.

                                         Sivi dani,

slab vjetar i slaba kiša prožimaju se, postaju jedno,

                       sve dok na kraju, oklijevajući,

malaksavši, kiša ne popusti tom zagrljaju, nastavivši

padati. Kakvu li strpljivost pokazuju brdo, ravnica,

nekoliko šumaraka posve nepomični, dok siva kiša

sporo pada... Je li to ono što zovemo slijepa nada? Ili je to

tek način dubokog odmora? I je li konj kojeg spominjemo

samo ravnodušan prema svemu, ili

zna nešto drugo, poželjnije, neki ograđeni pašnjak

posve drukčiji od obične livade,

i jedino mu je rješenje strpljivost? Ili već

duboko u sebi, osjeća toplinu okrilja?

Kad sam imala pet godina

izvorna energija, tjelesna živahnost

i zatomljena želja za nepoznatim ispunile su moju

glavu žestinom

nisam imala drugog načina da si dam oduška, trčala sam

svom snagom

od zida do zida gostinske sobe

i staklenih balkonskih vrata, vičući,

mlatarajući rukama, radosno se

zabijajući u stol od palisandrova drva

na jednom kraju sobe, zatresavši

okvire prozora na drugom kraju, dok se

ne bih umorila ili me netko od starijih zaustavio.

Ali kad mi je bilo šest otkrila sam bolje sredstvo zabave:

napravljena od daske obojene u tamnozelenu boju

visjela je tek postavljena ljuljačka

i čekala moje zadovoljstvo, otrčala bih

do nje, sjela na sjedalo

i nogama se odgurivala unatrag kako bih se zanjihala

u što većem luku,

moje noge bijahu vesla, a moja ljuljačka barka  –

i tada, uz snažan zamah

i napetu užad

                    pustila bih se i poletjela!

Prepustivši se toj neodoljivosti

njihala bih se nad travnjakom

uživajući u mirisima vrta

i padala, poput malog Ikara, omamljena,

među vrtno grmlje, sljez, zijevalice i božure

i ustajala neozlijeđena, spremna

da se iznova njišem i letim zrakom.

Takva potreba slabila je s godinama odrastanja;

svijest je prevladala, smišljajući

nova rješenja za tu silu u meni, i tijelo se sklupčalo,

slabo pokretno, radosno što sam se smirila i neumorno čitam,

osim što bih se svako nekoliko, kad je to samo tijelo zahtijevalo,

zakratko zabavila skačući ili vrteći se – ili, još kasnije,

kada bih na vjetru i kiši ubrzano koračala

dugo i daleko sve do mraka,

tražeći nešto neograničeno i kakav-takav umor.

Početkom četrdesetih, za vrijeme rata u Londonu,

pročitala sam jednu Nerudinu odu koju nakon toga

nikad više nisam uspjela pronaći – o siromašnom seljaku

koji umornih bosih nogu

pješači stjenovitim brdima Anda do tržnice.

                                          Naravno, mogla sam potražiti

Obras Completas... Ali sve i ako nikad više ne pronađem tu pjesmu,

pamtim te bose umorne noge

i visoki pogrbljeni lik sa slamnatom kapom

nalik na pijetlovu krijestu, koji me je prožimao

poput rijetkog

planinskog zraka, ne odustajući od

svog jednoličnog, siromašnog, mučnog hoda

ostavivši prašnjave tragove u meni.

Uspomena zahtijeva jako puno,

ona traži da svaki detalj

bude ispripovijedan bezbroj puta.

                                          Ona pruža mnogo toga

ali ima svoju visoku cijenu, navodeći čovjeka

da se izvrgne opasnosti mukotrpna rada

i da sklizne u dokumentarnost, u varljivost

užarenog podneva i spori hod.

Liste nikad prije

viđen ili zamišljen, neumorni pauče

crvenkaste jeseni, ti koji plešeš

na samotnom vrtuljku neodlučnog vjetra,

podigni me i ponesi

s ovog igrališta uspomena koje se lijepe

za moje noge poput ljepljive gline,

zahtijevajući zahvalnost za obilje varljivih darova.

Povedi me na putovanje prije

no što iščezneš, liste, prije

no što budem imala vremena da te upamtim

umjesto što uporno sudjelujem

u letu,

ovih nepredvidljivih riječi.

Prije no što se Tržnica za prodaju na veliko

prselila na Bronx, kakvi li su se samo uzbudljivi

prizori odigravali ondje svake noći

točno nasuprot našeg prozora na četvrtom katu –

kamioni su stizali odasvud

kao da je to stjecište karavana pod čudesnim

svijetlonarančastim svjetiljkama ulične rasvjete

(ili su platneni krovovi tezgi bili narančasti

štiteći mrkve, naranče...)

Goleme hrpe voća, čitava brda

povrća posloženog po tezgama, potom bi

uslijedilo prekrcavanje na kamionete trgovaca na malo

koji su na rasprodaju i cjenkanje čekali sve do zore...

Nezaposleni ljudi, nadničari, skitnice, svi su se vrzmali uokolo

i čekali da dobiju posao čistača, neki su se radovali

što mogu pokupiti natrule plodove ako već ne bi dobili posao.

Kamionet katoličke ubožnice

došao bi posljednji

po sve neprodano, nekurentno

(ali ne i nejedljivo). Šezdesetih

je postojala četvrt Bowery i obični,

gradski vinopije, ali ne i

gomile beskućnika

i vrlo rijetko neka beskućnica, osim

onih koje biste sreli u Marijinom domu ili katkada

(upadljivo zbunjene) u čekaonici glavnog kolodvora.

Istina, među onima koji su se vrzmali po tržnici, živjeli su ljudi

koji očito nisu imali stalno boravište, ali gledali smo na njih

kao na staromodne skitnice.

Katkada kasno noću ili preko vikenda

kad bi golemo parkiralište i cijelo

naše (sada iščezlo) susjedstvo opustjelo,

oni bi zapalili vatre u starim metalnim bačvama

i oko njih sjedili na izokrenutim gajbama

i pekli odbačene krumpire koje bi pokupili

(jednom zgodom kad je iz kamiona ispao

cjelokupan tovar bila je to prava gozba) i čavrljali, pripovijedajući priče,

dodavajući bocu od ruke do ruke, ako su je imali.

Rat se ubrzano približavao,

Vijetnam je tada bila još nepoznata riječ,

muškarci uglavnom nisu imali sreće,

jedni bijeli, drugi crni, nismo mogli uočiti

                                       otvoreno neprijateljstvo među njima,

većina njih vjerojatno su bili pijanci:

to razdoblje teško bi se moglo nazvati Zlatnim dobom; pa ipak

oko tih vatri, tih pečenih krumpira,

čak i s naših prozora s najvišega kata

čovjek je mogao nanjušiti vonj vatre, dima i

pečene kore krumpira ili čuti

fragmente govora i smijeha – ono nešto

– ako znate što je to, imenujte ga, ja ne znam...

nešto što bismo mogli nazvati srećom? Nije li to hiperbola?

                                                                          Nešto slično?

Nešto što se ne može naći u 90.-ima.

Nešto s čime ćemo, čini se, ući u iduće tisućljeće

a što će nam nedostajati jer mladima neće ostati

                                                           čak ni kao uspomena.