Petak 14. mart 2014.
Piše: Saša Ćirić

MALE GRADSKE PRIČE (10)

Kućni pritvor

 

 

 

U krivičnom pravu to je mera koja zamenjuje zatvorsku kaznu, ako se ona smatra neadekvatnom ili neisplativom, i podrazumeva elektronski nadzor i strogu ograničenost kretanja unutar vlastitog poseda, kuće, stana ili imanja. Primenjena u autoritarnim režimima na disidente, ova mera obuhvata i zabranu komunikacije konfiniranom sa spoljašnjim svetom. 

 

1909a632f8780

 

Kuća kao zatvor i soba kao ćelija. U detinjstvu, roditeljska zabrana izlaska napolje predstavljala je, čini se, daleku anticipaciju ili dobru pripremu za ZeKaPe. Uskraćivanje izlaska, istina vremenski ograničeno samo na taj dan ili dok se ne završi određena obaveza, najčešće vezana za školu, dakle vrsta negativnog podstreka, ili kao odgovor odraslih zastupnika kućnih pravila za akte nestašluka i neodgovornosti, dakle kazna sa pedagoškim pretenzijama, na čudan način je razgraničavala polja slobode i sigurnosti. Sloboda je značila mogućnost da se bude van kuće po svojoj vlastitoj volji, koja u roditeljskoj blizini nikad nije mogla da bude sasvim slobodna.

 

A čemu je trebalo da poduči to uskraćivanje mogućnosti kretanja izvan uskog domena doma? U krajnjoj liniji tome da je lična volja, skopčana sa slobodom kretanja, dragocenost koja se može oduzeti ili uskratiti na određeno vreme ukoliko se proceni da su prekršena opšta pravila ponašanja, ili ukoliko su zastupnici fizičke prinude doneli odluku da nekome ograniče kretanje i imaju sredstva da tu odluku sprovedu u delo. Do čega treba da dovede boravak u ograničenom prostoru, istina bez povinovanja tuđoj volji, udaljenosti od doma i debelim zatvorskim zidovima? Do pokajanja ili (samo) do ispaštanja?

 

Životinjama u zatvorskom kavezu, otrgnutim od prirodnog okruženja i nagona za ishranom, otupi zlokobna agresivnost iako nikada sasvim ne iščili.

 

Pritvor kao zamena za odmazdu oštećenih – maknuti ih iz vidokruga da ih ne bi makli sa lica zemlje.

 

Ono što ti je uskraćeno, odjednom dobija posebnu vrednost, sve i da do tog trenutka nisi znao kako ćeš uskraćenom stvari raspolagati ili organizovati se. Nauči da ceniš ono što svakog trenutka zbog svoje slabosti ili poročnosti možeš izgubiti, poštuj ono što često ne umeš da upotrebiš, što rado daješ u bescenje, razmenivši ga za tvrdu valutu ustaljenosti i rutine koja poništava rizik i neizvesnost.

 

Postoje oni koji, nezavisno od posla i drugih obaveza, češće vreme provode van kuće i oni koji radije borave u kući. Uistinu, postoji oni koji rade kod kuće i od kuće pa im je izlazak neophodna mera razlike i vrsta aktivnog odmora i oni kojima nakon povratka s posla, kuća postaje prijatno mesto za druženje i odmor. Spolja je vazduh, uskomešan vetrom i ispunjen izduvnim gasovima i bukom gomile, spolja je mnoštvo, nepoznati i ravnodušni ljudi koji idu za svojim poslom, sa svojom prividnom različitošću, podeljeni u grupe zanimanja: prolaznici-šetači, šetači kerova, prodavci i prosjaci, vozači parkirani posvuda, deca što trče uz vrisku, vozači na dva velika ili nekoliko malih točkića što uzurpiraju prostor raštrkanih šetača, alasi nasukani uz obalu, oni što džogiraju, sportisti i rekreativci, oni što se drže ispod ruke ili za ruku, koji sede na klupama, zamišljeno, leže na raširenim listovima novina, koji bučno raspravljaju uz limenke piva spuštene pored klupa, oni koji guraju dečja kolica ili se voze u invalidskim, šetaju uz pomoć štapa ili kišobrana, promiču retko ispod kišnih kapi žurno hitajući uz povremene sirene i vlažan zvuk automobilskih guma po kolovozu...

 

Unutra su zidovi, poznate stvari, namirnice koje treba dopuniti, uređaji poslušno zuje, zidovi, plafon i pod podatno propuštaju dečju graju, zvonjavu telefona, jetki lavež pasa sabijenih u betonske šupljine stanova, beskrajnu vrpcu glasova sa nekog od televizijskih kanala, tegobno vertikalno pomeranje lifta, zabadanje lopte u asfalt, pobedničko i lascivno dovikivanje, omiljene plej liste, ponoćni vatromet ili ničim izazvane petarde, nepredvidljivo strujanje tišine koja na trenutak učini da se osetimo kao na uzvisini sa koje se prostire pogled na gole oranice, kubističke trake zelenila i raštrkane usamljene kuće. Unutra se pogled odbija o zidove, i kad nema ogledala, i svraća na onoga koji ga je hitnuo, u polumraku iza spuštenih roletni čovek drema sa rukom prebačenom preko očiju, unutra kreće unutra, ponovo u sebe, iako zna sve te spilje i ponornice koje ne izviru više nigde, prolazeći stalno iznova kroz galeriju koju treba rasprodati i zakatančiti.

 

Osuda ili izbor? Nešto što ne umemo da upotrebimo, za veće dobro, a ne želimo da se lišimo, dragulj koji svetluca u tmini samo nama, ta divna uzaludnost poklona egzistencije.

 

Mogu se zatvoriti u orahovu ljusku i osećati se kao gospodar beskonačnog prostora, veli neurotični princ koji je od svog oklevanja načinio dramu. Ali, on jeste gospodar, nepitani naslednik državotvornih uloga i on ne može odšetati tek tako. Ne može se zatvoriti, može biti zatvoren – beskonačna je tek njegova sumnja u sebe, kako postupiti ispravno i čemu verovati, tlapnjama umorenih utvara ili oporim glasovima pobunjene intuicije, tek nema rasterećenja od preuzete uloge koja se mora odigrati do (zadatog) kraja. Sloboda ili nužnost? U sebe ili spolja, znati ili imati, krenuti i vratiti se, sa pola pogrešnog puta, ali i sa zaokruženog puta, u ciklusima, kaskadama, sinkopama, sa pauzama, bez predaha, bežeći od centra ili ka njemu, spolja i iznutra.

 

Najsigurnija su ona vrata koja ne treba zaključavati, kaže kineska poslovica. Da li su zaključana vrata kućnog pritvora na koji smo se sami odlučili?

 

Beton plus arhiva

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.