Četvrtak 07. januar 2010.
Piše: Andrija Matić

Monah Serafim

Prošlo je skoro tri godine od kako sam odlučio da zaćutim. Danas znam da je to bila ispravna odluka, jer moja duša je donekle pronašla mir. Ali takođe znam da ćutanje nije bilo dovoljno. Time nijednog brata nisam naterao da promeni mišljenje; da makar razmisli o gadnim ljudima i događajima koji su nas zadesili. Zato sam rešio da u ovim beleškama objasnim zbog čega sam zaćutao. Možda će nekome pisana reč više značiti od moga tihovanja. Možda će ona nagnati nekog pravednog čoveka da učini nešto konkretno. A Bog će mi oprostiti, jer ja to činim u njegovu slavu.
(...)
Iskušenički period bio je mnogo teži nego što sam mislio. Borio sam se protiv mnogih uninija – onih znanih, koje su me proganjale u svetovnom životu, ali i onih nepoznatih, za koje sam tek tada saznao da gospodare mojim mislima. U dva navrata hteo sam i da se vratim za Beograd. Prvi put sam o tome razmišljao posle samo tri dana, kada sam se telefonom javio majci. Čuvši je kako plače, kako me preklinje da dođem kući, spakovao sam stvari i bio na ivici da odem. Niko od braće nije me zadržavao. Ali sam na kraju ipak odlučio da ostanem. Shvatio sam da odlaskom ništa ne bih promenio; da bi mi duša i pored toga ostala na Svetoj Gori, a to bi kod mene kad-tad rodilo nezadovoljstvo koje ni ja ni moja mati ne bismo podneli. Drugi put sam pomislio da napustim manastir nakon godinu dana, tokom posete moga brata, koji je došao da mi kaže da nam je majka na samrti. Ali tada više nisam mogao da se vratim. Bio sam prošao najgora iskušenja i prvi put naslutio ljubav Božiju, tako da je moj put već bio određen. Čak i privremeni odlazak na tom stupnju značio bi podleganje iskušenju. Bio bi to jasan znak dvojedušja, „a dvojedušan čovek”, govorio je sveti apostol Jakov, „nepostojan je u svim putevima svojim”. Brat mi nikada nije oprostio što sam i pored njegovih reči ostao u manastiru. Nije me čak ni obavestio o majčinoj smrti. Za nju sam saznao tek mesec dana kasnije, kada sam okrenuo broj svog bivšeg stana i kada mi je tetka ljutito saopštila šta se desilo, optuživši me za majčinu smrt.
Mislio sam da će to biti poslednji težak udarac koji ću morati da podnesem. Mislio sam da sledi period duhovnoga mira koji ću provoditi u molitvi, ikonopisanju i čitanju knjiga svetih, naročito kada je došao kraj mom iskušeništvu. Međutim, tek tada su počele prave muke. Kada sam se zamonašio, proveo sam još neko vreme na Svetoj Gori, a onda su me u leto devedesete godine, sasvim neočekivano, poslali natrag u Srbiju, u jedan mali šumadijski manastir. Kazali su mi da sam tamo potrebniji i da ću uvek moći da se vratim u Hilandar ako to budem želeo. Danas shvatam zašto su me tamo poslali, ali tada sam zbog toga bio besan. Osećao sam gnev koji me je sasvim iznenadio, jer sam verovao da sam se bio očistio od takvih otrova. No, kako nisam imao izbora, spakovao sam se i otputovao za Srbiju.
Već posle nekoliko meseci provedenih u tom manastiru shvatio sam da ću na putu duhovnome sretati isto zlo sa kojim sam se nosio i u svetovnom životu. Tako sam jednog popodneva slučajno video kako dvojica monaha tuku jednog brata, mladića od možda dvadeset godina. Udarali su ga nekim metalnim šipkama i bezočno vređali, a on je plakao i molio ih da ga poštede. Sve se dešavalo iza manastira, nedaleko od barake koju su koristili radnici, uglavnom preko leta, kada su vršili popravke u manastirskom konaku. Prišao sam im i upitao ih zašto ga tuku, ali su mi oni odgovorili da se ne mešam i da je „gnjida zaslužila mnogo gore batine”. A kada sam im rekao da prestanu, krenuli su ka meni, zapretivši da će me prebiti ako ga dalje budem branio. Iste večeri otišao sam kod igumana i ispričao mu ono što sam video. Nisam prećutao ni jedan jedini detalj. On mi je rekao da se to dešava, da su i monasi ljudi, te da ću, jednostavno, na sve morati da se naviknem. Možda bih to i prihvatio – jer iguman je, u suštini, bio častan čovek – da se mladić nije upokojio nakon petnaest dana. Uzrok smrti je, kako su nam saopštili, bio srčani udar. No ja sam vrlo dobro znao da je mladić ubijen, da je umro od posledica batinanja. Mene nisu mogli da prevare.
Odmah sam zatražio da me premeste u drugi manastir. Nisam više želeo ni sekund da provedem među takvim ljudima. Rekao sam da mojim plućima ne odgovara vlaga u konaku, što je bilo tačno, mada ne u toj meri da bih zatražio premeštaj. Moja molba je, naravno, uslišena munjevitom brzinom. Tako sam nepunih mesec dana kasnije dospeo u jedan mali manastir u jednom zabačenom vojvođanskom selu.
Nema razloga da krijem – i pored svega što sam do tada iskusio, ja sam i dalje verovao da moj život može biti onakav kakvim sam ga zamišljao pre odlaska na Atos. Mislio sam da je

zlo od kojeg sam pobegao slučaj za sebe, još jedno iskušenje koje moram da savladam na putu osvećenja, i da ću uz možda malo veći napor ipak uspeti da osetim lepote pravoslavlja. Tešio sam se i rečima Hristovim:

 

I izići će koji su činili dobro u vaskrsenje života,
a koji su činili zlo u vaskrsenje suda.

 

           Ta moja pusta nada još više je zaiskrila kada sam došao u manastir i video kako se braća prema meni lepo ophode. Primili su me kao najrođenijeg. Čini mi se da ni na Svetoj Gori nisam osetio tako blagotvoran duh zajedništva. Ali ubrzo se pokazalo da je to samo privid. Preda mnom je bilo istovetno zlo, samo što je ovoga puta imalo suptilniji oblik.
Početkom devedeset i prve godine, na Preobraženje, u selu je prvi put održana litija. Bratstvo je odlučilo da izađe iz manastira i pronese manastirske relikvije ne bi li veru približilo neukom narodu. To, samo po sebi, nije bilo ništa neobično. Slične verske povorke održane su te godine i u drugim mestima, a održavaju se i danas. Međutim, u tom selu zbilo se nešto nečuveno. Tokom litije, dok smo pronosili mošti svetih, prišao nam je neki starac sa crnim naočarima. Jedan brat je iz kovčega izvadio nekoliko moštiju i njima ga prekrstio. Odmah zatim čovek je skinuo naočare, teatralno pogledao ka nebu i uzviknuo: „Ljudi, progledao sam! Čudo! Ja vidim!” Potom je u zanosu, pipajući oči rukama, prišao začuđenim seljacima kako bi sa njima podelio oduševljenje. A narod, kao narod, odmah je stao da viče: „Čudo! Bog mu je vratio vid!” Ja u to nisam poverovao, zato što sam znao da su takva čuda mogli da izvedu samo Gospod naš Isus Hrist i još mali broj svetih ljudi poput Jovana Damaskina ili, u novije vreme, svetog Jovana Šangajskog. Ali moja su braća poverovala. Uveče, nakon poslednjeg obroka, nisam otišao u keliju, već sam iz trpezarije izašao na vazduh da razmislim o svemu što sam video. I posle možda deset minuta ugledao sam kako nedaleko od manastirske kapije jedan naš brat, jedan od najstarijih među nama, daje novac upravo onom čoveku. I odmah mi je sve bilo jasno. Sačekao sam da čovek izađe iz manastirske porte, a onda sam prišao bratu i rekao mu: „Sve sam video. Taj čovek nije bio slep. Platili ste mu da odglumi slepca.” A on mi je odgovorio. „Još si mlad, Serafime, pa ne razumeš. Takvi ljudi više ojačaju veru nego hiljadu liturgija. Ovo je prost narod. Njemu treba čudo. Šta ima veze što nije stvarno? Važan je rezultat.” Iste večeri sam razgovarao sa još nekima od braće i svi su mi rekli istu stvar. Dakle, oni su našu veru gradili na lažima, na običnom srebroljublju. Sećam se, tada mi je na pamet pala jedna misao svetog Serafima Rouza o „ukusu” i „miomirisu” pravoslavlja koje je osetio kada mu se, za vreme prvog pričešća, otkrila Božija blagodet. Koliko je to bilo daleko od lažne vere moga grešnog bratstva!          
Ali, iako sam znao da je to skrnavljenje vere, unižavanje svih podvižnika koji su se u najtežim vremenima borili za Reč Božiju, nisam znao kako da postupim. Jer da sam to obelodanio – da sam izašao na seoski trg i povikao: „Narode, sve je bila laž! Čovek nije ni bio slep! Platili su mu da vas obmane!” – ljudi bi verovatno prestali da veruju u Boga. Poistovetili bi veru sa bezvernim ljudima koji su je ispovedali. A opet, da sam ćutao, učestvovao bih u sramnom obesmišljavanju pravoslavlja.
Nažalost, nisam bio dovoljno jak, pokolebao sam se kad je trebalo da budem najodlučniji. Pristao sam da veru pronosimo na tako podao način. Govorio sam sebi: „Ovo je ionako zao svet. Možda ispovedanje vere treba da budu saobrazno vremenu u kojem živimo. Možda je duboko grešnom narodu potreban jači verski podsticaj, pa makar bio i lažan.” I dugo sam živeo u toj zabludi. Čak sam kasnije i učestvovao u takvim litijama, gde sam gledao kako se na ovaj lažljivi način učvršćuje naša vera.
Ipak, sve ovo je bila dečja igra u poređenju sa zlom koje sam iskusio svega par godina kasnije. Neki od vas se sigurno sećaju tog vremena – glad, nemaština, rat, nasilje, bolest. (Ili ste možda sve zaboravili?) Situacija u Crkvi nije se mnogo razlikovala. Imali smo manje hrane, manje drva za ogrev, manje novca za popravku dotrajalog konaka, a u nama su se budile sve one životinjske strasti za koje smo verovali da su zauvek nestale iz naših „svetih” duša. Jedina prednost bila je u tome što je više ljudi posećivalo manastir i tražilo spas u Hristu. I to ne zbog toga što su se ljudi tada duhovno osvestili – naprotiv, svi smo znali da dolaze uglavnom iz straha od smrti – već zato što smo u razgovoru sa njima i mi uspevali da zaboravimo na užas koji nas je svakog dana pohodio. Jednoga dana u manastir su došli

neki ljudi sa oružjem, obrijanih glava kao kod školske dece posle najezde vašaka, prosti, pijani, u crnim uniformama Lucifera. Naše bratstvo ih je blagosiljalo, kao što je radilo sa svim drugim ljudima koji su to od nas tražili. Iguman im je najpre čitao o svetoj vojsci Hristovoj koja će, u ime Gospoda, kada dođe sudnji dan, satreti neprijatelja roda hrišćanskog, a onda im je poželeo sreću u ratu i junaštvo dostojno naših slavnih predaka. Sve se to zbilo ispred konaka, pod kapom nebeskom, pošto je manastir bio suviše mali za toliku vojsku. Zatim je iguman svakom ponaosob prinosio krst na celivanje i govorio: „U ime Oca i Sina i Svjatogo Duha, sretno otišao i došao.” Vojnici su onda prilazili nama, koji smo stajali odmah do igumana, sa njegove desne strane. Mi smo ih takođe blagosiljali i od srca im želeli da pobede vekovnog neprijatelja. Koliko smo samo bili grešni!
Kada su prošle mračne godine i kada je početkom novog veka našom zemljom zavladao mir, ja se više nisam sećao ovih grehova. Možda i nisam želeo da se sećam. Međutim, jedne večeri slučajno sam na televiziji pogledao snimak na kojem se videlo kako oni crni vojnici ubijaju neku decu. Izvlačili su ih iz nekog prljavog kamiona, terali ih da legnu na zemlju i bez zadrške pucali im u potiljak. Pri tom su se šalili, neki su se i bučno smejali, kao da u seoskoj kafani proslavljaju rođendan. Nisam mogao da poverujem rođenim očima. A onda je pušten i snimak pričešća koje je obavljeno u našem manastiru pre nego što su ti bogohulnici otišli u rat. Na snimku sam, među bratstvom manastira koje je ispraćalo ratnike, prepoznao i sopstveni lik. Možete li zamisliti kako sam se osećao? Samo što se nisam srušio na pod od užasa. I tada je prljavština koju sam godinama potiskivao polako počela da izlazi na površinu, da me guši, da mi, poput neke crne koprene, prekriva očinji vid. I osetio sam kao da su deca stradala od moje ruke. Kao da sam ih ja streljao onim crnim, satanskim oružjem.
Danima sam molio Boga da me uzme k sebi. Danima sam želeo da nestanem s ovog sveta, ridajući u tišini svoje kelije. Sećanja su navirala nekontrolisano. Skoro svaki sekund prošlosti boleo je kao ubod noža. Istovremeno sam pokušavao da u sebi pronađem makar iskru čistote koja bi ublažila moju grešnost, koja bi me uverila da i pored svih zala ima nade. Nisam je pronašao. Izgledalo mi je da sam čitav život žrtvovao ni za šta; da sam od početka bio u okovima prelesti; da sam, štaviše, sve vreme služio đavolu, verujući da činim bogougodno delo. Pri tom ljubav Božiju nijednom nisam osetio, iako mi je bila najvažniji cilj. I uporno sam molio Boga da me uzme. Što pre. Na bilo koji način. Ali On me nije poslušao. Umesto da mi podari smrt, koja bi donela nezasluženo spasenje, Gospod me je terao da patim. Pred očima sam stalno video sliku ubijene dece. U ušima mi je odzvanjao onaj prostački smeh crnih zločinaca. Međutim, to je bio samo deo mučenja. Strašne slike i glasovi dolazili su mi u san. Nijednog trenutka nisam imao mira u svojoj grešnoj duši. Iz jednog košmara prelazio sam u drugi, često ne znajući koji je od njih san, a koji java. Ponekad bi samo dodir hladnog zida kelije mogao da otkloni ovu paklenu dilemu.
Ali dok sam patio, prvi put dobivši priliku da se pokajem i kroz patnju dostignem ono što mi je godinama izmicalo, oko mene su braća govorila da mi uopšte nismo krivi. Ja sam u strahu, izmučen, obnevideo od užasa, slušao Božije reči iz Dela apostolskih:

 

            Pokaj se, dakle, od ove tvoje pakosti i moli se Bogu
            da bi ti se oprostila pomisao srca tvojega.

A oni su tvrdili da nisu znali da će vojnici ubijati decu. Neki su čak pričali da je sve to montaža, da se nije baš tako dogodilo. I nisu pokazivali ni najmanju grižu savesti. Potom se umešalo i nekoliko vladika. Sa televizijskih ekrana, poput crnih gavranova, danima su ponavljali da je dužnost Crkve u ratu da bude sa svojim narodom; da zbog toga ne može biti krivice među bratstvom našeg manastira. A ja sam znao zbog čega svi tako govore. I zato sam odlučio da zaćutim.

 

           I evo, već tri godine nisam izgovorio nijednu rečenicu. Nijednu reč. Sedim u istoj hladnoj keliji, u istom manastiru, i ćutim. Dušu sam donekle smirio. Tihovanje ima tu moć da utiša glasove koji nam stvaraju najveći nemir. Ali braću nisam promenio. Niko od njih me ništa nije ni pitao, a kamoli izrazio želju da me razume. Nadam se da će ove beleške imati više uspeha. Nadam se da će makar neko razmisliti. Ako ne sada, a ono barem u vremenu koje će doći posle mene.

Beton plus arhiva

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.