Beton br.141
Nedelja 03. decembar 2017.
Piše: Saša Ćirić

Sreća je lepa samo dok se čeka

Dnevnička beleška o filmu Happy end Mihaela Hanekea


Srećan kraj, Happy end, Mihaela Hanekea, na Festivalu autorskog filma u Beogradu. Subota 2. decembar 2017., Dom omladine, puna sala, projekcija u 13h. Dvojako prijatno iznenađenje. Ponovo gledati film zajedno, sa, rekao bih, više od trista ljudi. Pritom, očekivao sam naporan i dosadan film. Naprotiv, uprkos dugih scena, snimljenih u „realnom vremenu“, radnja koja se inovativno sklapa i gradi mozaik, uglavnom porodičnih odnosa. Koja je, u neku ruku, slika epohe ili duha vremena Zapada, ako se ne plašimo krupnih generalizacija. A to je ono što me ovde zanima.


Dezintegrisana porodica visokog francuskog društva. Dezintegrisana – nije najbolji termin. Porodica koja spolja opstaje: održava svečane prijeme i bankete, a i iznutra se drži: članovi porodice zajedno obeduju kad god imaju prilike, ali između njih nema prisnosti. Njihovi odnosi su formalni – pristojni, učtivi i hladni. Bez ljubavi? Otkud kod toliko njih poriv za samoubistvom?


Vremešni pater familias je senilan i izgleda svega mu je preko glave. Ne želi više da živi, pokušava da se ubije, neuspešno. Pokušava da nagovori druge da to učine umesto njega, pretpostavljamo, ili da mu nabave oružje i municiju, to traži od svog frizera koji ga podšišava skoro 20 godine, i iznova ne uspeva. Srećan kraj je doslovan – srećan kraj filma koji završava scenom spašavanja starca koga glumi Žan-Luj Trentinjan, iz mora u koje se dovozi u invalidskim kolicima spasiće ga sin i ćerka. Ne vidimo, ali verujemo da hoće, plitko je i dotrčali su na vreme. Baš mu se ne da da ode nasilnim putem a mi, kao gledaoci, ne znamo zašto. Zašto ne ceni svoj život. Starost, senilnost, nepokretnost (posle saobraćajne nesreće i neuspelog pokušaja samoubistva), moguća usamljenost, porodični odnosi koji ga opterećuju..., sve su to mogući i nedovoljni razlozi za njegove suicidal tendencies. Priznaje da je ugušio svoju ženu nakon što je 7 ili 8 godina besmisleno patila u bolesti. Iz njegove perspektive, to je čin eutanazije, ubistva iz milosrđa. Možda i pokušaj samoubistva smatra činom eutanazije, auto-eutanazije.


Njegova unuka takođe deluje otuđeno i kao da već u svojoj trinaestoj godini ne ceni vlastiti život, možda ni život uopšte. Njena majka se overdozirala psihosomaticima i ona sama eksperimentiše tabletama. Lek za smirenje je dala svom hrčku, stavljala je tablete u piće drugarici u školi koju nije podnosila, i sama će ih strpati u sebe više nego što može da podnese. Odgovor na hladnoću sveta i odsustvo roditeljske ljubavi? Protest protiv oca koji je ostavio majku i kome kaže da nikoga ne voli i da nikoga nije voleo: ni njenu majku, ni ženu s kojom sada živi i ima malog sina, ni ženu s kojom verbalno razmenjuje seksualne fantazije preko fejsbuka, verovatnu ljubavnicu? Devojčica se jedino plaši da je kao maloletnu ne pošalju u dom, ako ne bude više živela sa ocem.


maxresdefault

"Happy end", scena iz filma


Izabel Iper je uspešna naslednica očeve građevinske korporacije, nosi se sa nedaćama na poslu. Potporni betonski blokovi su se urušili na gradilištu i jedan radnik je nastradao. Javni tužilac nalazi da firma nije odgovorna, ali korporacija obezbeđuje 35.000 evra pomoći porodici tog radnika. Izabel Iper je majka koja brine nad neuspešnim i inertnim sinom koji nema volje ni sposobnosti da nastavi porodični biznis na čelu velike firme. Sin deluje kao da je opterećen nejasnom grižom savesti. Kao da se izvinjava bratu ili sinu nastradalog radnika, od koga dobija batine, ali ga ne prijavljuje zbog toga. Na svečanom ručku, koji povodom majčine veridbe porodica organizuje za ugledne poslovne prijatelje, demonstrativno dovodi grupu tamnoputih (afričkih?) emigranata i poput konferansijea u kabareu počinje da ih predstavlja. U odgurivanju s majkom koja pokušava da ga urazumi i predupredi skandal koji izbija, ona mu iščaši prst na ruci. (Defanzivna agresija kao napadačko-odbrambeni mehanizam vlasnice korporacije?)


U čemu je problem? U čemu je problem sa ovom imućnom porodicom, možda i sa francuskim ili savremenim zapadnim društvom? Ponavljam: u odsustvu bliskosti, u nedostatku uzajamne ljubavi? Da li je zbog toga život u njihovim očima izgubio vrednost i ostao sveden na rituale ispražnjene od značenja, od tradicionalne svrhe, koji se uostalom organizuju i sprovode zbog navike i zbog očekivanja drugih? Haneke ne propoveda, ne daje rešenja. Gotovo i da ne postavlja pitanja. Trentinjanovi pokušaji samoubistva i njegova senilnost oslobađaju smeh kod publike, prostodušan i naivan smeh. Ispovesti dede i unuke, očeva i ljubavničina erotska prepiska, fantazmagorije ispunjene blagim perverzijama i potrebom za nežnošću, izazivaju grč u želucu kod gledalaca. Takozvana seksualna nastranost postala je neizbežni začin koji više ne obezbeđuje užitak, već predstavlja preduslov za uzbuđenje. Prvi korak u seksu uvek je cerebralan, aktivna arhiva imaginacije. U čemu je problem u ovom razotkrivanju? Buni se naša malograđanska moralnost: zašto nije sve pohranjeno unutar famozna četiri zida bez svedočenja filmske trake? Teško se podnosi previše istine, posebno istine o intimi.


Nešto je tu duboko pogrešno. U čemu je problem? Još jedna priča o dekadenciji „trulog Zapada“ čija je kultura, kultura bogatih, licemerna glazura koja skriva prazninu, nesolidarnost, samoubilački eskapizam pred životom? Da nije reč o ateizmu Zapada, čiji egoizam logično završava ne u samoočuvanju (self-preservation) zasnovanom na pohlepi i zaštiti vlastitih interesa, već u samoubistvu i u jurodivosti demonstrativnog odbijanja da se nastavi sa porodično-kapitalističkim mehanizmom koji funkcioniše kao proždrljivi perpetuum mobile? Čovek nije došao na mesto Boga. Čovek bez Boga postao je beživotni asteroid koji teži ka ništavilu. Dostojevski bi bio srećan ovim tumačenjem. Ali, koliko ono odgovara Hanekeovom filmu? Film dopušta više upisivanja u jezgro motivacije. Jednako bi se moglo govoriti o odsustvu socijalne solidarnosti i humanističkog aktivizma. Porodica je atom, monada, od čijih visokih zidova sa zaštitnim kamerama i obezbeđenjem ne vidi društvo. Uostalom, zar „gvozdena ledi“ nije jednom pripomenula da „nešto tako“ („such thing“) kao što je društvo jednostavno „ne postoji“. Zlosrećne izbeglice mogu praviti društvo imućnima i za posebnim stolom pojesti svoj aristokratski ili buržujski ručak (nije valjda bio dijetalan), ali samo jednom. Incident se može tolerisati, ali samo jednom. Haneke je snimio film o otuđenosti, ne o načinima dezalijenacije. O tome kako ponovo zavoleti (svoj) život i načiniti ga vrednim življenja. Da nije malo preterao sa konceptom bezdušnosti? Majci je ipak stalo do svog sina, ocu do ćerke, iako to ne ume da pokaže, niti ume da izađe na kraj sa svojom kompulsivnom poligamijom, slugi Marokancu je stalo do svoje madame, on je (po)sluga, kao i njegova žena, ali oni su i deo porodice imućnih, baš kao u srećna kolonijalna ili kapitalistička vremena, shvatili to sarkastično ili bez trunke ironije. Zašto onda likovi ne osećaju te emocije bliskosti, zašto te emocije nisu delotvorne, šta je jače od njih? Neumoljivost mehanizama zarade i interesa, nagona libida i straha od napuštenosti...?


Haneke je ogolio dušu zapadnog buržuja i u njeno prazno središte nije upisao ništa. Srećan kraj nije isto što i sreća. Ipak, srećan kraj je ostati u životu, makar uprkos svojoj slobodnoj volji. Ostati u životu, da li za Hanekea i njegov film to znači steći novu šansu – da se odnosi poprave a pojmovi ponovo ispune autentičnim sadržajem – ili ostati u životu znači prilika za još jedan krug razočarenja i za novi pokušaj suicida? Srećan kraj uvek je otvoren kraj. Neizvesnost kod nekoga budi zebnju, za drugog je izazov slobode.

AntiCement arhiva

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2010.

2009.

2008.

2007.