Beton br.146
Sreda 16. april 2014.
Piše: Haris Imamović

EGZIL-STENCIJALIZAM I KNJIŽEVNOST

Aleksandar Hemon: Knjiga mojih života (Buybook, Sarajevo, 2013)

 

 

 

 

Jedna od uvodnih priča u Knjizi mojih života Aleksanda Hemona govori o autorovoj prvoj traumi uzrokovanoj napetošću naših nacionalnih identiteta. U vrijeme kad je bio dječak, otišao je na proslavu rođendana svog druga Almira. Slavljenik je nosio narandžasti džemper. Mladom Hemonu je, kako kaže Hemonovo starije oličenje sopstvenog sebe, taj džemper bio smiješno ružan, pa je odlučio pitati sopstvenika otkud mu ta nakaradnost. Nakon što mu je Almir kazao kako je svoj džemper (tu smiješnu pletenu narandžu!) dobio iz Turske, dječak koji nosi ime budućeg slavnog pisca uzvikuje: ''Ah, ti si Turčin!'' Svima postaje jako neugodno; djetetu Hemonu ponajviše, jer pojma nema šta je rekao; zapanjuje ga taj nesklad između namjere (želje da se proizvede naivna, nevina, šala koja će biti općeprihvaćena) i neugodne situacije koju je proizveo. Pri tom se i Almir rasplače što je značilo da je slavlje prijevremeno okončano. Kasnije su roditelji objasnili mlađahnom Aleksandru da je riječ koju je iskoristio previše konotirana rasističkim ideologemama i da je zbog toga iznevjereno njegovo semantičko očekivanje.

 

 

Sve što je tursko nije mi strano

 

''Nakon Almirovog rođendana, naučio sam da riječi kao što je Turčin mogu povrijediti ljude'', kaže Hemon. I nastavlja (objašnjavati): ''To što sam rekao odrugačilo je Almira, učinilo je da se osjeća izdvojenim iz grupe kojoj sam ja valjda neupitno pripadao, koja god grupa to bila. A moja šala se upravo temeljila na tankoj različitosti - iako smo pripadali istoj raji i zajedno se borili u mnogim ratovima, taj džemper je uspostavio trenutačnu, beznačajnu različitost. Šala na Almirov račun je bila moguća upravo zato što među nama nije bilo trajne, suštinske razlike. Ali onog trenutka kada ukažeš na razliku, ulaziš, bez obzira na svoju dob, u već uspostavljeni sistem razlika, u mrežu identiteta, koji su svi u konačnici nametnuti i nemaju veze s tvojim namjeram, i koji nisu stvar tvog izbora.'' Itd.

 

Dakle, čitalac, koji iz same priče nije shvatio implikacije čina dječaka Hemona - ako takav postoji - dobija na uvid i teorijsko-analitičku eksplikaciju identitetskog značaja tog čina. Priča o Almirovom rođendanu, sama po sebi, nije toliko ni očajna proza, koliko je njen književni potencijal autor potpuno uništio navedenim naravoučenijem. Ali autor kao nije zadovoljan tim efektima, pa nastavlja: ''Dio odrastanja je, nažalost, i učenje da razvijaš odanost apstrakcijama: državi, naciji, ideji. Obavezuješ se na pripadnost; voliš svog vođu.'' Itd. ''Moraš definisati svoju odanost stadu utemeljenom na apstrakciji koja nadilazi tvoju individualnost.'' Itd.

 

Postoji na Federalnoj televiziji omladinska emisija koja se zove Hayd u park i u svakoj epizodi ponavljaju ovo nažalost i sve ove riječi oko njega (posebice stado kao metafora nacije). Doslovce. Bude tu i poneka priča slična ovoj Hemonovoj o Almirovom rođendanu. Dobro je što postoji takva emisija i dobro je djeci u Bosni i Hercegovini i regionu stalno objašnjavati kako su nacionalne razlike beznačajne stvari, da ''odanost stadu utemeljenom na apstrakciji koja nadilazi tvoju individualnost'' znači uvod u šišanje. Ali pretpostavimo za trenutak da Hemonova knjiga nije (književnost) za djecu i omladinu. Koliko su estetski funkcionalni ovi i ovakvi didaktički komentari na ovu i ovakve priče?

 

Konstatovanje očiglednosti može biti estetski funkcionalno, ako je autor svjestan da govori očiglednost (autoparodija); isto važi za teorijske fraze (parodija). Hemon je u ovoj svojoj knjizi, nažalost, previše puta nesvjestan činjenice da su njegovi komentari čak i prosječno obrazovanom čitaocu - kakav je, naprimjer, ovaj recenzent književnosti - krcati čuvenim idejama i da su prišiveni na pričice koje su an sich ilustracije postmodernih teorija identiteta, multikulturalističke basne: jedan emigrantski vic o Sulji i Muji; priča o nekom kanadskom profesoru, koji je, kad su ga vojnici u Bosni pitali šta je (Srbin? Hrvat? Musliman?), rekao da je - profesor; priča o boršču Hemonovih; priča o tome kako Hemon, kad ga pitaju šta je, kaže da je pisac; priča o autorovim roditeljima koji upoređuju kanadske i naše običaje, u korist; priča o Seneglacima, Irancima, Eritrejcima, Korejcima, Nigerijcima koji igraju fudbal u Čikagu. Itd.

 

Untitled7 

 

Čovjek zvijer

 

Hemonov portret Radovana Karadžića, ''prosječnog psihijatra i osrednjeg pjesničića'', mnogo je slabiji nego (sljedeći) portret Nikole Koljevića. O Karadžiću Hemon kaže ono što bosanski čitalac većinom zna (a zapadni može naći na googleu) i pravi komparaciju između Karadžića i Njegoševog vladike Danila (koja većim dijelom predstavlja kratki uvod u Gorski vijenac za nečetnike). Koljević je, kaže Hemon o svom bivšem profesoru, imao duge i tanke prste pijaniste; često je napamet citirao odlomke iz raznih Šekspirovih djela; postao je član partije koja organizovala ubijanje hiljada ljudi i spalila stotine hiljada knjiga. Hemon prikazuje Koljevića kao ideološkog inspiratora i jednog od vođa političkog projekta koji je rezultirao genocidom i progonom stotina hiljada ljudi. I istovremeno, kao simpatičnog profesora, koji je pričao kako je njegova petogodišnja kćerka počela pisati autobiografiju, s naslovom Knjiga mog života; napisala je prvo poglavlje i prestala, a kad ju je otac pitao zašto više ne piše, ona je objasnila kako čeka da se malo nakupi života.

 

Nije Karadžić veća zvijer od Koljevića zato što je enciklopedijski dehumaniziran. Jasno je zašto je zvijer - zvijer; ali zašto je čovjek zvijer? Kako je moguće da je stari dobri profa, na stranoj televiziji, dok se iz pozadine čuju odjeci granatiranja Sarajeva objašnjavao stranom publikumu da to niko ne puca na grad, već Srbi slave Božić pucajući (iz topova?) u vazduh?               

 

Koljević je kasnije pao u nemilost kod Karadžića. ''1997. godine, prosvirao je svoj Shakespeareom nafilovani mozak. Morao je pucati dvaput, njegovi su dugi pijanistički prsti valjda zadrhtali na nezgrapnom obaraču'', zaključuje Hemon odličnu proznu dionicu.

 

 

Isabelini citostatici

 

Nakon što se prevali prva polovina Knjige, Hemonova proza postaje sve bolja i bolja: ima dobrih dionica i u prvom dijelu, ali sve odlične su u drugom. U smislu književne vrijednosti, Knjiga kao da je struktuirana poput klimaksa. Hemonova knjiga je i dobra, i prosječna, i očajna i odlična; zavisno od toga koje njezine dionice vrednujemo.

Najbolja priča u Hemonovoj zbirci (kolumni, eseja, pripovjedaka) jeste posljednja: priča o bolesti i smrti kćerke Isabel. Obično je nezahvalno estetski vrednovati priču u kojoj roditelj opisuje smrt vlastitog djeteta. Hemon, međutim, olakšava zadatak ovom recenzentu, jer je svoju priču lišio izravnog iskazivanja roditeljskog bola. Doktorski jezik depatetizira situaciju: autor nema kad da žali, bori se zajedno s doktorima i kćerkom; prati Isabeline citostatike: vinkristin, metotreksat, etoposid, ciklofosfaid i cisplatin. A s druge strane, Isabelina sestra se igra s vanzemaljcem Mingusom (verzija imena Magnus), koji je supstitucija za sestru: dječiji jezik demonizira dijagnostički jezik kojim se priča o Isabele. Napetost između dvaju jezika uspijeva sugerisati jedno osjećanje nesvodljivo na pojam.

AntiCement arhiva

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2010.

2009.

2008.

2007.