Beton br.68
Utorak 07. april 2009.
Piše: Redakcija Betona

Smiljanić, Radomir

SMILJANIĆ, Radomir (Jagodina, 1934), pisac, osnivač paramilitarnih organizacija, aktivista srpskog nacionalističkog pokreta. “Id” UKS-a. Jedno vreme gusar na Dunavu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Sedamdesetih godina važio je za pisca apartnog senzibiliteta, što je i Jovan Deretić naveo u svojoj Istoriji srpske književnosti, ističući Smiljanićevu “hegelijansku” trilogiju (Neko je oklevetao Hegela, 1973; U Andima Hegelovo telo, 1975; Bekstvo na Helgoland, 1977). Međutim, pored toposa filozofa samozvanca i koketovanja sa crnotalasnim kafanskim temama (Ubistvo u kafani Dardaneli, 1980), Smiljanić je, ipak, najviše sluha pokazao za “disidentske” glasove sa Dedinja. Osamdesetih godina se priključio aktivnom nacionalističkom bloku. Ono što je čuo u konspirativnim razgovorima Ćosićevog političkog krila, Smiljanić je sprovodio u delo. Pokrenuo je čitav niz opskurnih organizacija, koje nisu bile lišene lukrativnog osećaja. Na početku svoje decenijske manije, osnovao je tobože nezavisnu Zajednicu pisaca (Zapis). Tokom osamdesetih godina, svakako pod Ćosićevim uticajem, odustao je od pozicije germanofila i postao rusofil, ali dok je u nemačkoj fazi nekada pominjao poznanstvo (verovatnije, slučajni susret) sa Hajnrihom Belom, od Rusa je najpre zavoleo Vladimira Žirinovskog i njegovu “kagebeovsku literaturu” (Veliki skok na Jug). Bio je jedan od članova delegacije za doček Žirinovskog, koji je tom prilikom trebalo da Srbima donese “moćno rusko tajno eliptonsko oružje, od kojeg će srpskim neprijateljima udariti krv na nos i na usta”. Od Nemaca, Smiljaniću je najdraži ostao Hitler i njemu je od 1990. naovamo posvetio najviše svoje stvaralačke energije. Preveo je i priredio knjigu Enciklopedija demonije: Mein Kampf Adolfa Hitlera danas (1990) kao i samu knjigu Main Kapmf (2004), koju je uzgred i dopisao. Međutim, najslavnija epizoda iz života Radomira Smiljanića svakako će ostati njegovo gusarenje (pod pokroviteljstvom države). Naime, u vreme sankcija, pošto je sa Milićem od Mačve, Enrikom Josifom, Jovicom Vlahovićem i episkopom Filaretom osnovao opskurno udruženje “Bela ruža” (varijacije su “Nova Vizantija”, “Pravoslavna sloga”), Smiljanić je krenuo da presreće rečne brodove i da po principu “tona za tonu” uzima reket, pravdajući to kršenjem Rezolucije 820, koja je naime tim brodovima zabranjivala prevoz komercijalne robe. Tako je Smiljanić iskoristio sankcije za lično bogaćenje i pogoršavanje odnosa Srbije sa svetom. Mađarski brod “Egert” nije želeo da pristane na takve ucene, pa su Smiljanićevi gusari odlučili da ga zadrže u tom delu Dunava “do prvih lastavica”. Kao veliki poštovalac Radovana Karadžića, Smiljanić često citira njegovo “ne” svetu, koje možda najbolje sažima ludilo devedesetih (što se i proteklog 24. marta moglo čuti sa tribine Kolarčevog univerziteta na promociji Vremena zmija): “Niko nije uz nas Srbe, ali sa nama je Bog! Mi, dakle, nismo sami, naša mišica ima najviše moguće produhovljenje!” Smiljanićeva nacionalistička retorika ima dve ključne komponente: ksenofobični fon i merkantilne trope. Tako je 1999, u izdanju Narodne knjige, objavio roman sa omiljenom ključnom reči Mire Marković u naslovu Post skriptum: target, koji je tada u delovima izlazio i na stranicama Politike, kao vid specijalnog rata protiv mrskog Zapada. Smiljanić je 2001. osnovao Akademiju “Ivo Andrić” sa zaista širokim programom, od implementiranja putinizma kod nas do borbe protiv Gintera Grasa, Miroslava Lajčaka i slovenačkog trgovinskog lanca “Merkator”, o čemu je najavio poseban roman. Takođe, Smiljanić je osnivač organizacije “Putinovim putem” u čije ime je samom sebi dodelio nagradu. Sebe vidi kao prethodnicu i branik Ruske Federacije na Balkanu. Nedavno mu je izašla knjiga Pad nacizma. Kao i ostatak UKS-a, čeka nacionalnu penziju.

Fotomontaža: Recycle Bin Laden

Bulevar zvezda arhiva

2013.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.