Beton br.172
Sreda 22. jun 2016.
Piše: Andrej Nikolaidis

Promjena

novinska priča

 


 

Lagala je kad je rekla da je iz mene hirurški odstranjena volja.


Nikada nisi mogao obuzdati niti jednu svoju želju, vikala je, sve si morao imati odmah. To što si želio malo ne mijenja na stvari, rekla je piskavim glasom koji me je izluđivao, želio si malo samo zato što ti je bilo naporno da želiš puno. Kad god je progovorila, zvučalo je to kao da norveški black metal band iz moje kuhinje doziva vraga.


Taj glas će je nadživjeti. I kada joj tijelo istrune u zemlji, glas će nastaviti da kruži svijetom, da mori djecu i uposlenima drži egzorciste.


Glas nekih ljudi djeluje kao nešto što im ne pripada. Oni imaju glas čija nas boja iznenadi. Glas koji je stran našoj predstavi o tim ljudima. Iako, jasno je, glas jeste čovjek. Sve drugo je maska koja skriva ono što postaje bjelodano onda kada čovjek napokon progovori. Ona je, međutim, imala iritantan, ogavan glas, posve u skladu sa njenim izgledom psihotične lutke na naduvavanje. Tako je: zamislite lutku na naduvavanje koja ispušta vazduh, lutku koja histerično mlati udovima i pišti, nadutu mrcinu koja nikako da izduši.


Lako je moralizovati: ako je bilo očigledno, kako ti nisi vidio, a ako si vidio, zašto ste se ipak vjenčali? Čovjek se ne ponaša uvijek racionalno. Čovjek se rijetko ponaša racionalno. Čovjek uglavnom čini pogrešne stvari koje poslije sebi nastoji predstaviti kao razumne. Jer razum dolazi docnije. Takozvani razuman čovjek je onaj koji je sposoban smisliti logički održivo opravdanje svojih nerazumnih odluka. Ja nisam od tih. Ja mislim da je razum precijenjen.


Kao i promjena, uostalom, kako sam joj mnogo puta i rekao.


Iz tebe je hirurški odstranjena volja, rekla je, rekoh, ti se nikada nećeš promijeniti, ti uporno odbijaš svaku sitnu promjenu koja bi mi olakšala ovaj pakao od života sa tobom.


Pa ipak, uprkos tome što ne vjerujem u promjenu, nema čovjeka koji je za promjenu otvoren kao ja.


Recimo. Dvadeset godina sam pušio cigarete. Onda sam prešao na lulu. To je golema promjena. Lula mijenja sve. Kao izum točka. Lula je, u odnosu na cigarete, posve drugi užitak, drugi ritual. Napokon, drugi rak: ne pluća, nego usne duplje. Dobro napunjena lula gori dobrih četrdeset pet minuta. Lula nameće drugačiji, sporiji ritam ispijanja alkohola. Drugačiji ukus viskija. Daje više vremena za razmišljanje. I o viskiju, i o onome što pišeš. Misliš duže, kucaš brže. Inače se lula gasi. Pravilno popušena lula je jedino ona koju ne pripaljuješ. Nije u pitanju ljenost, ne radi se o tome da mi je teško čak i podići upaljač do lule, kao je ona tvrdila. Kada pripališ, osjetiš garež, ono čega u dobroj luli ne smije biti. Kondenzovana voda iz lule kaplje ti na jezik. To ne želiš, podrazumijeva se. Zato kucaš brzo. Da bi na vrijeme povukao dim i razgorio lulu. Ne pišem poeziju, ali mi je jasno da je lula stvorena za nju, ne za prozu. Stih, dva, povučeš. To je to. Lula ne trpi dugačku rečenicu. Mađarska rečenica je neprijatelj lule. Takva rečenica zahtijeva da lulu, dok kucaš, predugo držiš u ustima. Tako se uništavaju zubi. Tako lula postaje balava, kao cucla. Onda lulu moraš očistiti, osušiti je o odjeću, a to je ne samo degutantno, nego i skrnavljenje. Kao engleski prevod Veni, veni, Emmanuel. Kao da u ime promjene glasaš za fašistu. Kao da u ime promjene glasaš za bilo koga.


Potom. Jesam li ostavio blanded viski i prešao na single malt? I to nije promjena? Nije tu riječ samo o tome da piješ manje i piješ dobro. To znači da nema više noćnih izlazaka. Jer ono što si trošio na džonija, džeka i slično smeće sada štediš ne bi kupio skupe maltove. Nema više takozvane socijalizacije, koja je, uostalom, gubitak vremena. A i novca. Kad god sam utjehu pokušao naći u drugim ljudima, to me je gurnulo na korak od samoubistva. Tako je i pravedno. Hoćeš bliskost, riječ i zagrljaj? Onaj ko traži rame za plakanje naći će rame na koje može stati pa dohvatiti vješala. Elem, piješ sam. Malt znači prekid sa dijaloškom formom. To je piće monologa. Kao i lula, malt mijenja način na koji pišeš. Ali ga mijenja na način suprotan od lule. Malt vodi u rečenice koje meandriraju. Malt je scriptura continua.


Mene su lula i malt odveli u razvod. Koji bi se ionako desio, nakon još mjeseci, možda i godina mrcvarenja. Srećom, škrto govno koje sam oženio nije moglo trpjeti moje razbacivanje, kako je rekla. Žena koja je kupovala kozmetiku koja je bila ne samo organska, nego je i svaka travka od koje je načinjena bila ručno ubrana, žena koja se tovila puterom od lješnjaka, mlijekom od badema, kinoom iz Ekvadora, humusom iz Libije i čija sjemenkama sa 5.000 metara nadmorske visine, ostavila me je jer sam bio rastrošan.


Jedne se večeri vratila sa joge i zatekla me na balkonu sa lulom u ustima i čašom Jure u ruci. Probudila je Konstantina, rekla poslaću po stvari i otišla. Nije krištala: zato sam znao da zaista odlazi.


Prvu bocu Jure kupio sam na Gatwicku. Mislim da je bio Superstition. U kutiji sam pronašao kupon. Uz svaku bocu Jure dobiješ kupon. Ako se na ostrvu pojaviš sa tim kuponom, imaš pravo na kvadrat zemlje. Od tada pijem uglavnom Juru.


To nije žrtva? Koja bi budala pila Juru, ako za isti  novac može piti heavy peated Islay viskije? Koja bi budala zarad Jure odbacila Ardberg, Lagavulin i Laphroaig? Ko bi učinio takvo što i postao apostata malta, ako za to ne bi imao dobar razlog?


U ladici čuvam kovertu sa 287 kupona, 287 kvadrata zemlje za moga Konstantina. Dok su drugi prodavali tvornice, stanove i porodična imanja, ja sam, bijednik, egoista i alkoholičar, kupovao zemlju. Dok su drugi svoje sinove pretvarali u roblje, ja sam svome djetetu kupovao slobodu. Kupio sam mu mjesto, gore, daleko na sjeveru, gdje može pobjeći, podići brvnaru i čestito živjeti.


Ljudi kažu da sam loš otac. Da rijetko viđam Konstantina. Debili misle da biti otac znači ići na djetetove koncerte i utakmice. Kao da je otac djetetu najbolji drug.

Otac nije ni riječ, ni zakon. Otac je jedna slika. Nema ničeg izvan te slike. Svo vrijeme koje provedeš sa djetetom, sve bajke, batine, zabrane i dozvole nemaju snagu da promijene ništa. Sav otac staje u samo jednu sliku.


Ovo je slika koju želim da o meni ima moj sin: otac je bio usamljena figura koja u savršenoj tišini puši lulu, pije viski i gleda u tamu koja je poklopila horizont.

Konstantin će jednoga dana, u pokušaju da odgonetne tu sliku, uzeti kovertu sa kuponima koju ću mu ostaviti, otići na ostrvo Jura, zatražiti i dobiti svoju zemlju. Zagledaće se u oštro sjeverno more čiju je so njegov otac osjećao u svakoj čaši viskija.


Tada će znati.

Vreme smrti i razonode arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.