Ozbiljan trenutak za vodu je kad počne ključati

I premda ljudi obično smatraju da je pogodnost

Imati u svakom trenu vrelu vodu pri ruci u kupaonici ili kuhinji

Povremeno se nađe netko tko razumije

Važnost tog trenutka za vodu – možda svetac,

Možda pjesnik, možda luđak, ili tek netko prolazno uznemiren

I emocionalno poremećen, čije misli »lutaju«, od sasvim

Osobnih briga k mnogo »nestvarnijim« stvarima. Dobar dio poezije

Potječe od takvih percepcija, baš kao i jako puno besmislenih

     razgovora.

Gorljiviji ljudi mogu kadikad ustrajati na takvim temama

I njima vas zadržati do kasno u noć. Ipak, istina je

Da je voda tek počela ključati. To je

Važno za vodu! A sada vidim da se stablo njiše na vjetru

(Pretpostavljam zbog vjetra) – barem se njegove grane njišu. Da bi vidio

Skrivena značenja, čovjek možda mora ignorirati

Ona najuzbudljivija, ona koja mu izgledaju najprivlačnija

A ipak, jedino tim najprivlačnijima, najčešće, može vjerovati

Ako svoju umjetnost želi učiniti solidnom i istinitom,

     baš kao što mora vjerovati

Seksualnoj privlačnosti, kad je zaljubljen. Tako i ozbiljnost ključale vode

Vjerojatno prolazi neopaženo sve do tog čudnog trena

(Kakvo je samo iskušenje završiti pjesmu na ovom mjestu

Nekim tajnim argumentom) kada čovjeku nesvjesno padne na pamet

Pa može pisati o njoj. Ozbiljan čas za ovu pjesmu biti će kada završi,

Biti će kao da je voda proključala, ono na što smo čekali

I ne pokušavajući o tome puno razmišljati, jer »lonac na koji se motri

     nikad ne provri«,

A pjesmu sa završetkom koji bi bio logičan teško je napisati.

Jednom kad voda proključa, onaj koji ju je stavio na vatru može izabrati da

     gleda u nju

Pustivši je da i dalje ključa, ili je skloniti s vatre i upotrijebiti za čaj,

Toplu čokoladu, ili kavu, ili goveđu juhu. Ne ispijate pripravak

Sve dok voda ne prestane ključati, inače bi vam

Opekla jezik. Čak je i vrela voda opasna i ima bodlje

Poput ruže, ili rogove poput mladog ovna. Umjereno topla voda, i stablo

Što se njiše na vjetru. Stvar je u tome koliko je ozbiljno za stablo da svojim

Rukama (granama) maše? Prije svega, kako je steklo takvu savitljivost?

I tko je stavio potencijal ključanja u vodu?

Stablo neće proključati, kao što neće niti vjetar. Razmišljaš o večerima

Koje smo mogli provesti zajedno, kao i snovima, da su se samo dogodili.

Ali čovjek često ne razmišlja o tome od čega su stvari. Što se tiče stabla

Ne znam koliko je ozbiljno što se njiše, premda je ključanje vode

Mnogo dramatičnije, više nalikuje na oluju, plimu

I brod koji tone, ali se vraća kao kava, topla čokolada, ili čaj.

S koliko sam sve ljudi pio čaj ili kavu

A da uopće nisam pomislio na ključalu vodu, jedino čekajući da proključa

Kako bi popio kavu ili toplu čokoladu ili čaj. I što onda?

Tijelo zadovoljno, mozak potaknut, talog u loncu,

A stablo se njiše, izvan prozora, možda s malo većim elanom

Samo zato jer smo ga tako vidjeli, jer je voda proključala, jer smo popili čaj.

Voda gotovo svaki put proključa na isti stari način

I uvijek je jednako ozbiljna, jer ključa. To je ono što bi,

Mislim, čovjek trebao shvatiti. Odatle može poteći samilost,

Samilost i spoznaja prirode, premda znam

Da u većini slučajeva neću razmišljati o tome. Bilo bi ludo

Takvim stvarima davati prednost pred životnim događajima

Koji obuhvaćaju mnogo važnija zadovoljstva. Ali, je li odlazak na plažu

Bitniji od promatranja vode dok ključa? Štednja novca,

Dobro je poznato, može biti posljedica estetskog stava, jer jedan kamen

Podignut s ulice sadržava oblik i čvrstoću čitavog svijeta.

Jedan pločnik vodi bilo kuda. Čovjek ne mora biti u Estapanu.

Ozbiljan trenutak za otok je kad njegova stabla

Počnu stvarati hlad, a drugi je kad ocean velikim valovima

Zapljusne njegovu obalu. Čovjek hoda uokolo i gleda otok

Ali ga ne može obuhvatiti pogledom, niti ono što je na njemu,

     i čovjek si govori,

Mora biti da je ozbiljna stvar biti ovaj otok ovdje,

Jer čitavom obalom leži izložen moru. Svaki njegov

Trenutak može biti ozbiljan. Ozbiljno je, po takvom vjertrovitom vremenu,

     biti jedro

Ili otvoren prozor, ili pero što leti ulicom.

Ozbiljnost, koliko često razmišljam o ozbiljnosti

I koliko slabo je razumijem, osim ovoga: ozbiljnost je hitna

I povezana s promjenom. Govoriš vodi,

Nije nužno da sada prokuljučaš, i isključuješ grijanje. Prestaje

Ključati. I počinje se hladiti. Stavljaš ruku u nju

I govoriš, Ova voda nije više ozbiljna. Međutim, ona i dalje

Ima potencijal – tu potrebu da stvara mjehure. Da

Samu sebe pretvara u paru. I vjetar,

Kad postane dio orkana, udara o plažu

A pješčane dine ne mogu ga zaustaviti.

Nesvjestica je jedan znak ozbiljnosti, plač je drugi.

Ježiti se po cijelom tijelu još je jedan.

Ozbiljan čas za telefon je kad zazvoni,

I osoba se javi, to je Angelica, ili ste to vi

I na koncu konca, tko se javlja, tko odgovara, moja prošlost, moje krilo, moj

Anđeo, moja smetenost, moja ograničenost, moja naranča i moj

     oproštajni poljubac,

Moja neumjerenost, moja tjelesna težina kad sam bio petnaestogodišnjak

I na vrhuncu oštroumlja,

C'est toi à l'appareil? Jesi li to ti pri

Telefonu, i kad sniježi, ozbiljan trenutak za autobus je kad sniježi

Jer tada mora usporiti zbog klizavice, a ime svakog trena je povjerenje.

Ozbiljan trenutak za muhu je kad maše krilima,

I ozbiljan trenutak za patku je

Kad pliva, najprije kad dodirne vodu a zatim kad raširi

Svoj osmijeh po vodi, i nogama počne udarati, u

Vodi je i iznad nje, i napreduje.

Ozbiljan trenutak za nebo je kad, sasvim vedro i plavo,

Osjeća da oblaci nailaze, drugi je kad se smrkava.

Ozbiljan trenutak za šibicu je kad plane u plamen

I sasvim je sama, živa, u tom času, toj divnoj sekundi za koju je stvorena.

Toliko toga je u njoj! Muškarci koji rade u tvornici šibica, raspoloženje

Kupaca, prašina što pokriva žitnicu

Bilo je jako teško otkriti fosfor, a sada ovaj plamen,

Ovo ružičastobijelo svijetloplavo ushićenje! Ozbiljno je za telefon

     kad zazvoni,

Za vjetar kad puše, i za šibicu kad plane u plamen.

Ozbiljan, čitav naš život je ozbiljan, i svuda oko nas vidimo

Ozbiljnost prema drugim stvarima, koja nas povezuje i čini se da

     možda nudi rješenje.

Ozbiljnost kuće dok je grade

I kad se bliže njezinom završetku, i onda čas kad je sagrađena.

Ozbiljnost pčele kad ubada. Kažemo, oduzela si je život

Samo da bi nas ubola. Zašto je to učinila? I osjećamo

Da nismo dovoljno usredotočeni, čisti, duboki

Kao pčela što zuji. Pčela ulijeće u kuću

I slijeće na rukohvat stolice, i stoji tamo, i čeka da se dogodi nešto

Drugo no što jest, kako bi opet mogla poletjeti. U njoj vrije, ona čeka.

     Uskoro je zaboravljena

I svi ponovno čavrljaju.

Ozbiljnost, svi govore o ozbiljnosti

Uvjereni da znaju ili se trude saznati ono što jest i kako jest. Dijete je

     ugrizla neka životinja

I to je ozbiljno. Liječnik ima ozbiljan život. On, u neku ruku, nalikuje

     na pčelu.

I voda! Voda – koliko je samo potrebna! I stalno teži prema dolje

Tražeći vlastitu razinu, isparavajući, ključajući, preobražavajući se u led

I snijeg, tvoreći naša tijela čak. Mi pijemo kavu

I negdje u tom trenutku je mogućnost

Da nikad više nećemo vidjeti jedno drugo. Ozbiljno za stablo je

Kad se njiše, savitljivost njegovog njihanja

Postaje znak njegovog dugog  života. A sada je procvjetalo

I činjenica što ponovno cvjeta, što se ispunja

Ružičastim i bijelim pupoljcima, što ih je puno, što vjetar puše,

Što je toplo, i toliko toga se događa, proljeće je, ljudi izlaze vani

A vrata se zatvaraju, i milijuni kukaca se rađaju svakog trena.

     Javljaš mi se telefonom i govoriš mi

Da osjećaš da tvoj život nije vrijedan življenja. Govorim ti da te dolazim

     vidjeti. Stavljam ključ u bravu

I kola počinju tandarati, i kreću.

Ozbiljno po mene je što sam te sreo, i ozbiljno po tebe je

Što si me srela, i što ne znamo

Hoćemo li ikada više biti prisni prema bilo kome drugome. Ozbiljno je

     prepoznavanje vjerojatnosti

Da hoćemo, premda se vrijeme proteže između nas. Ozbiljno je ne

     znati

I znati ali i pokušavati otkriti stvari. Netko sjedi prekriženih nogu,

Povijenih stopala, cigareta gori i rascvjetava se u sivi buket,

Voda ključa. Ozbiljno je rođenje bilo čega (kakvog li fenomena !) i

Njihanje stabala, a za ljubavnike

Sve što čine i vide. Za svijest je ozbiljna isprekidanost u razmišljanju, to je

Znak da se nešto može dogoditi, uvijek, danas, bilo kada.

To je dovoljno. Za crva kad ulazi ili napušta tijelo. Za muhu kad maše svojim

     malim krilima.

                                                                     (prevod: Vojo Šindolić)