Geografska Karta
Vozimo trocikle po geografskoj karti
– veselo bježeći od Krokodila.
Cesta je pusta,
a iznad nje su putokazi.
Bezbrižno šveramo,
jer čitav je svijet
savršen.
Sve mape imamo u glavi.
U svakome trenu
znamo
kuda ćemo ići dalje
– zato smo tako bezbrižni.
Nebo je vedro,
a sa drveća opadaju
znakovi.
Na površini rijeka,
u koje
pišamo sa mostova,
plutaju
i obrću se
kocke, prizme i kvadrati,
a iz cvijećnjaka čupamo azbuku i abecedu.
Od njih pravimo
šarene vijence
i nosamo ih kao krune.
Vozimo trocikle po geografskoj karti
– veselo bježeći od Krokodila.
Cesta je vrela,
jer je
kao topovska cijev
uperena u sunce.
Čitav se
dan
nevidljivo
okretala
zato što smo tada
živjeli
u ptolomejskom
dobu.
Ljetni i zimski solsticij
se prelomio
preko jesenje i proljetne ravnodnevnice.
Vjetrokazi se okreću kao vodenice,
a iz poštanskih sandučića
glave pomaljaju
pijevci.
U barama na cesti
sječemo
čitavu mapu
sjevernog
neba
– Kočijaše, Jednoroge i Male pse.
A kroz kosu nam duva
Golfska i Ekvatorska
struja.
* * *
Na kraju dana, stižemo u naš kameni Zamak.
Otključavamo kapiju na visokoj ogradi,
a zatim otključavamo
podrum
da bismo ostavili naše trocikle.
U Zamku se sva vrata
uvijek moraju otključavati i zaključavati
– stoga svako
od nas
ima čitav svežanj ključeva.
Za stolom na sredini dvorane
sjede
dva Krokodila
– na svjetlosti dvije svijeće
vidimo
njihove izdužene lobanje.
Nastojimo
se
do naše sobe
provući neopaženo.
* * *
Rođeni smo
u jamastom gnijezdu
Skupa sa 50 drugih braće i sestara.
Kad su njihove ljuske
popucale,
njih je naša majka
u čeljustima
odnijela do obližnje bare
– kako bi tu otpočeli život.
A mi smo
ostali u svojim ljuskama
– u jamastom gnijezdu
– zato što nisu
na vrijeme
pukle.
Tada nas je majka Krokodil
uzela u čeljusti,
i pažljivo je
zubima
pritiskala ljusku
u kojoj smo se nalazili,
jer je
željela
i nas da spasi.
Ljuske su popucale,
ali nas
je
pri tome
prignječila
svojim čeljustima.
Od tada
se mi
razlikujemo
od druge braće i sestara.
Ali smo,
ipak,
počeli da rastemo
– a Krokodili rastu cijeloga života.
* * *
Razmotavamo duž zida geografsku kartu
od Zapada prema Istoku.
Vidimo najprije
kontinente i okeane
– raspoznajemo ih
prema
njihovim konturama.
Zatim dolazimo do ugla zida,
odakle
nastavljamo razmotavati kartu
u drugome pravcu.
Ponovo
se
ukazuju
iste konture
kontinenata i okeana –
kao da ih posmatramo
na
zarotiranom
globusu.
U narednom uglu sobe
zapažamo prolaz
– koji se ranije
nije
nalazio na tom mjestu.
Nastavljamo odmotavati
kartu
duž tog prolaza.
Sada su
konture kontinenata i okeana
deformisane.
One postaju nalik
crtežima
na egipatskim građevinama.
Neke uspijevamo prepoznati,
prije nego što se potpuno promijene
– baš kao da se na toj karti
Geografija preobražava u Povijest.
Odmotavali smo tako kartu, sve dok u tome prolazu
nismo zapazili golog mladića.
Stajao je na leđima Krokodila, a u ruci je držao crvenu ružu.
Bio je to Harpokrat
– Bog Šutnje.