Beton br.171
Sreda 18. maj 2016.
Piše: Petar Denčev

Biću mladež iznad tvoje gornje usne


Sve je započelo kada si mi poklonila onu crnu olovku. Zajedno s njom poklonila si mi bočicu sa crnim mastilom. Pitao sam te zašto crno? A ti si mi odogovorila da ti je plavo previše simpatično. Stoga si kupila mastionicu sa crnim mastilom. Nasmešio sam se poklonu, znao sam da je povezan sa mojom željom da pišem. Vrlo često sam pisao rukom. Sećaš se? Navikla si na mene, na moje noćno buncanje, na moje sujetno stajanje ispred ogledala; bez prekora čitala si moje priče, bez izlišne laskavosti govorila si o njima, katkad sam ti čitao stihove – ustvari jako retko. Videla si me zaljubljenog i u tebe i u drugu ženu. Eto, nemam razloga da te ne volim. Svakako, tvrdim, ti mene nisi volela. Zapravo, sama si to i govorila. Nekoliko puta sam te molio da mi pročitaš par tvojih stvari, ali nisi htela. Odmah sam poželeo da krišom otvorim neku svesku, notes u kom si nabacila nešto, napisala po koji red, ali nisam to uradio. Možda ću tek žaliti za tim. Jedno veče, dok sam punio pumpicu za olovku umočio sam prst u mastilo. Uradio sam to namerno, kako bi osetio da li je mastilo gusto. Pitao sam se, da li je ta tečnost, to crno mastilo, da li je hladno. Umočio sam kažiprst i on je pohlepno upio mastilo, izvadio sam brzo prst a nokt mi je ostao neobojen – nesposoban da zadrži mastilo. Ali je ispod njega ostalo mastilo, kao i u porama kože. Nakon toga sam pisao još sat vremena pa sam legao. Izjutra ga nisam mogao oprati i zbog toga sam krenuo tako - s crnim kažiprstom na posao.


Ti si rekla da ne podnosiš dok te čekam uveče. Nisam ti verovao. Naprotiv, radovala si se da me vidiš. Isto to veče – nakon onoga kada sam potopio prst u mastilo, ti si se vratila na vreme. Čitav dlan mi je već bio crn.


Rekla si, ne možeš stalno da misliš na mene, ali si zapravo htela da budem tu. Volela si da me gledaš me dok se brijem. Bilo je nečega seksualnog u tome što sediš zureći u mene, dok skupljam brijačem penu. Nikad se nisam posekao. Potom bih prao brijač, vraćao ga naopačke na staro mesto, kako bih progovorio o prošlom danu. Plašio sam se da nemamo šta da kažemo. Zbog toga sam ti tri puta za veče postavljao isto pitanje: kako ti je prošao dan? Sa malim varijacijama. Menjao sam tek poneki detalj. Ostavljao sam početak pitanja nepromenjen, kako bih insistirao na prošlom vremenu, na prošloj poluobdanici, u kojoj smo bili razdvojeni. Ostatak dana i noći smo svakako provodili zajedno, spavajući. Ti takođe buncaš, je l' znaš? Nije me to budilo, ali kad sam ustajao da pišem mogao sam te čuti. Ponekad moliš nekoga za nešto. Ponekad samo postavljaš pitanja i ja ti odgovaram. Prestao bih da pišem, zapalio cigaretu, jer sam pušio samo dok si spavala, potom bismo započeli sneni dijalog.


Progonila me je pomisao da živiš sa mnom jer ne možeš priuštiti da živiš sama i da je to jedini razlog što si pored mene, na koncu sama si to i rekla. Čudio sam se zašto si tada pokušavala da me upropastiš. Možda je mastilo oduvek bilo moje prirodno stanje.

Počeo sam da nosim rukavice preko dana. Uveče takođe, ali ti tome nisi poklanjala nikakvu pažnju. Smatrala si da tako pribavljam sebi ekscentričnost, a ja sam prosto hteo da sakrijem crne dlanove. Kasnije mi se boja popela do laktova, obuhvatila mi je i ramena. Kad je počela da se penje i po vratu i po šiji, ponovo sam obukao onu crnu rolku koju mi je majka kupila. Premda je bilo leto.


Ono veče, kada smo se vraćali iz pozorišta i kad sam te poljubio za rastanak u taksiju; tad si me ti zagrlila svojim mršavim rukama i pomislih da me nikad nećeš pustiti. Tad su mi i pluća već bila u mastilu te sam se pribojavao da ćeš čuti brektanje. To je bio jedni put kad si mi dozvolila da budem toliko blizu, a ja sam strahovao da ćeš kada nasloniš glavu na moje grudi čuti škripanje u plućima. Kad smo se vratili, ispovraćao sam svu večeru – bila je tečna i crna. Dok sam se tuširao otkrio sam da su mi bedra izgubila oblik, neću nikad doći do trenutka o kom sa maštao, da vodim ljubav sa tobom. Ionako verovatno ne bih do toga došao, jer si mi ti to unapred zabranila. Nije mastilo bilo važno. Morao sam da se ceo da se uvijem u vatu, jer sam se stalno znojio – crno. Više nisam pisao.


Sad pišem. Poslednji put. Kako bih ti rekao da je ovo poslednji put da me čitaš. Znaš, stalno sam se plašio da u jednom trenutku mogu biti pročitan – poput knjige. Ali ti nisi strahovala, zato nisi dozvoljavala da te čitam, niti si dozvoljavala da mi telo priđe bliže od onog brekćuće-koštunjavog zagrljaja u taksiju posle pozorišta.


Odmah sam ti rekao da su ti usne boje maline. Zaboravila si to. Sad kad se probudiš imaćeš mrlje na usnama, masne tragove po trbuhu i sigurno si i ti već zaražena ovim pražnjenjem smisla – crnim mastilom. Sviđa mi se ideja, što sam te prozreo bez grubosti – prosto i nežno, oblio sam te, razlio po tebi poput mehura od sapuna punog crne tečnosti za pisanje. Možda ćeš me zavoleti nekako, na nekakav način, ako me nosiš u sebi, jer znam, tebe će teško zadesiti moja sudbina – teško ćeš dozvoliti sebi da se pretvoriš u prostu mrlju od mastila. Tako si me nazivala. Mrljom. Ustvari, nisi upotrebljavala tu reč. Sećaš li se koju si reč upotrebljavala? Govorila si „ljaga“. To me je naravno bolelo, ali ti si se pravila da te ne zanima. U sjajnim intervalima tvog negodovanja, u kojima si se podsmevala mom prisustvu, imao sam osećaj da sve može biti drukčije, na drugi način.


Sad je to već nemoguće. Ti si me obeležila da se pretvorim u ono čime si me nazvala. U mrlju. Ne verujem da ću se osušiti tako lako, sad kad sam se naduo kao ogroman mehur, koji te je pre pucanja prozreo. Verujem da nećeš ni osetiti vlagu te ćeš pomisliti da je to tvoj vlastiti znoj. Nakon toga ćeš se razmrdati i osetićeš kako je sve nakvašeno; posteljina, jastuk, kosa.


Ako rešim, mogu da se pretvorim u jednostavnu mrljicu, koja oponaša mladež iznad tvoje gornje usne, ili u nekoliko – jedan mladež ispod tvoje leve dojke, drugi s unutrašnje strane tvog bedra, treći na trbuhu, četvrti će biti zasita tamo – iznad tvoje gornje usne. Ako želim preliću te celu. Razumljivo, neću te zlostavljati – pojavljivaću se na skrivenim mestima. Ako poželim baš da ti se osvetim, obojiću ti lice, ili grudi. Ponekad ću se ispisivati poput kratke jutarnje poruke, kako bi me pročitala pre početka dana.


Eto stavljam tačku na pismo. I počinjem. Da se ulivam. Kap po kap.


Iskreno tvoj,

(Mrlja)

Vreme smrti i razonode arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.