Ne dopusti mi da zaboravim

upaliti svijeće za naše pretke,

ne želim ih prepustiti duhovima

koji lutaju mojim snovima

Ne dopusti mi da zaboravim

ljepotu feniksa

Kad dohvatim njegov blistavi rep

znam da to držim tvoje oštre kosti

koje nastavljaju liniju života na mojem vlastitom dlanu

Kad pogledam u njegove oči

u njima pronalazim duboke lagune tvoje

sveprožimajuće prošlosti

Povijest Kine za mene nije ništa drugo do lijes

To je nasljeđe žeđi i gladi

ukrašeno suzama i

znojem stoljećâ

To je san

koji je iščezao u obiteljskim predanjima i

čvrsto zatvorenim lakiranim kutijicama

Nikada nisam poljubila tvoje dostojanstvene obraze

niti pogladila tvoja blijeda, mirišljava stopala

ipak, znam koliko je djed volio

profinjenu vitkost tvojeg struka

držeći ga mađu svojim težačkim rukama

baš kao i nježnu kosinu tvojeg vrata

kad god bi plakala

Mogu zamisliti njegovu tugu

nakon što mu nije ostalo ništa više doli

nježno sjećanje na tvoj glas

koji se diže iz pepela uspomena

i nošen vjetrom

odzvanja dolinom

i njezinim odjekujućim padinama

Fotografirana u bijeloj viktorijanskoj haljini

Kosa skupljena u punđu

ispod oboda slamnatog šešira

tako otmjena, tako suzdržljiva

tko bi ikada rekao

da nikad nije bila u Americi?

Djed dostojanstveno sjedi

u dvorednom odijelu s prslukom

i panama šeširom

uz njega tri netom umivena i dolično odjevena sina

Otac kratko podšišan i u kratkim hlačama

jednu ruku položivši na bakino koljeno

uvijek s tim zaprepaštenim pogledom

kao da je upravo ugledao duha

Tko bi ikada rekao da je bio

njezin jedini sin?

Neki govore da je stradala u požaru u kazalištu

zbog njezine ljubavi za operu

Drugi govore da je pobjegla

jer je bila stroga

i lijepa

s očima krupnim kao u srne

U Kini su šapćući izgovarali njezino ime

U Americi su je predali zaboravu –

jedna stara fotografija, jedina sačuvana

sve je što sam ikad imala

od dame koja je pjevala i

odjevena u svilu

uspješno jahala konja

u punom galopu –

uz zagonetni osmijeh što se nazire

oko njezinih usta i očiju

vlažnih, i svjetlucavih poput zvijezda

Ovdje žive svoje živote

      ostarjeli Kinezi

Svako poslijepodne oni sjede

      na klupama u parku

      nalik na trošne kipove

   čitaju The Chinese Times

      i glasno komentiraju pročitano

Oni su tek prolaznici na ovoj zemlji

Njhove oči, nekoć pjenušavi oceani

   presušili tijekom vremena

Njihovi krhki udovi

   u kojima su se nekoć napinjali mišići

      kopajući u rudnicima

      sakupljajući ljetinu

      tegleći tračnice

   sada su prošarani pjegama starosti

Oni su prisvojili travnjake

   zajedno s golubovima i djecom

      koja se ne osvrću na njih

         niti ih pogrdno zovu Gung-Gung

Poput telića ona

usnama i jezikom sisa moju bradavicu

Palcem i kažiprstom nježno hvata moju dojku

nijemo ali ustrajno kružeći jezikom

Kad isprazni jednu dojku

guta zrak poput ribe

potom pomjera glavu prema drugoj dojki

Snažno prediše potom pada u san

Obrazi su joj bucmasti i ružičasti poput Budinih

usta poluotvorena,

tanka nit mlijeka curi joj iz usta

Njezina toplina prodire u mene

poput vode u pijesak

Još jednom se vratila u materenicu

Moje grudi su njezin mjesec

Moje tijelo njezin svemir

Sjedi          u gaćicama

     sa zrcalom u ruci

i gleda u tragove suza

     čupajući si dlačice obrva

(koje će potom iscrtati crnom olovkom)

     kako bi izgledale poput mačjih očiju

Njezin sinčić Takashi viče

     ali ona je gluha

     dok snatri

     o Tokiju, Nagasakiju, Kabashimi…

     prijateljice kod kuće

     zavide joj

        na stanu s vidikovcem na vrhu nebodera

        rubinima i

        umjetnim biserima zagnjurenima u Chanel

        to je nevidljivi raj

        njezino kraljevstvo

        u očima siromaha

Ona govori o nepravednosti življenja

     na Manhattanu…

     Nikamo više ne budem išla.

     Kimam glavom: Imaš pravo.

     A ona dodaje: Osjećam se bolje uz tebe.

     Napudravši lice osmjehuje se

     svojem poput porculana bijelom odrazu

Napućivši usne

      maže ih krvavo crvenim ružem

 Oko očiju nanosi plavo sjenilo

      i nalikuje na letimice viđen model

        dok listam časopis Vogue

Sparušene ruže

tamjan

stare ruke

U dnu sobe

ležiš u krevetu

vibhuti* ti na čelu

Gledam u tebe

kroz tunel uspomena

tridesetčetverogodišnje dijete

zuri u mene kroz metalne naočale

zahvaljujući Gospodinu

pjevajući mantre u mraku

bosonga

iščekujući daršànu**

da bi poljubila lotos

Dodirujem tvoju ruku

kirurškom rukavicom

nespretno upotrebljavajući previše riječi

Iza zatvorenih vrata

jako daleko od Bangalorea

Slabašan smiješak

prelazi tvojim iscrpljenim licem,

zatvaraš oči i

mrmljaš bhajan*** molitve ispod raspela

i fotografije osmjehujućeg Sai Babe

Tamo, u dnu sobe

tvoja glava sve dublje tone u jastuk

a ti čuješ srebrna zvona i

glasove Višnua

i nestaješ prema udaljenim obroncima planina

dok zora ne zarudi

iznad tvojih ramena

Mogu vidjeti

kroz magloviti zaljev

Dvije sestre

uspinju se uz Russian Hill

smiju se i drže za ruke

kako se ne bi izgubile

Ah – koračam s oružjem,

S oružjem uperenim u svoje srce, s oružjem uperenim u svoju glavu,

s oružjem uperenim u svoje srce da bih ubila,

Da bih ubila oružjem, povrijedivši  sebe,

Da bih svojom povrijeđenošću ubila oružje

Ja govorim poput mnogouste ptice

Poput mnogouste ptice izgovaram riječi

koje lete, koje ujedaju, u svim smjerovima,

Koje lete poput vjetrova, koje lete poput metaka,

poput metaka u ponosno meso moje mladosti,

u ponosno meso moje ranjivosti, moje maternice, moje ranjivosti

Himsa – želja da ubijem, želja da ubijem

Želja da obezglavim ovaj gnjev u sebi

Ovaj on, ne ja, ova ona, ne ja,

Ovaj bijeli bivol mržnje, ova crna opeka mojeg srca

Mojeg srca, kojeg se sjećam

Mojeg srca, koje komadam

Mojeg srca, koje oporučno ostavljam smrti

Mojeg srca, koje oporučno ostavljam razumu

i praznim orgazmima moći i sile

Ahimsa

Voljeti djelom, djelovati ljubavlju

Prema svemu, prema svakome

Životinjama, biljkama i ljudima

Ahimsa, Ahimsa, Ahimsa

Rosa Parks** i Birmingham Sunday***

Malcolm X i Martin Luther King

Nelson Mandela i Dalai Lama

Rigoberta Menchu**** i Majka Terezija

Thich Nat Han***** i Mahatma Gandhi

Ang San Syu Kyi*

Predajemo se istini da nas vječito štiti

Ah – koračam s oružjem,

S oružjem uperenim u svoje srce, s oružjem uperenim u svoju

     glavu,

S oružjem uperenim u svoje srce, s oružjem uperenim u svoju

     glavu,

Ne bih li ubila bol, ne bih li nanijela bol svojoj krvoločnosti

Jer ja sam mnogousta ptica,

Mnogousta ptica, čije će ime biti

zaboravljeno

Miruj srce, neka bombe eksplodiraju 50 metara nad zemljom

Smrskavši tvoju svetu glavu!

Neka tvoj trup i noge pokleknu pod

Težinom svemoćnog mača talibana!

Alahu ekber! Bog je velik moliš se

Dok majke plaču u pustinjskim logorima

Ledeni vjetrovi uvlače se u kosti i zamrzavaju vrijeme

A hladne kazaljke sata napreduju poput vrhovnog gospodara

Miruj, srce moje, ne možeš poništiti tehnologiju mržnje

A ni njezin tragični smjer, od svanuća do sumraka,

Od grada do grada, leš uspomena ukorak prati

Poludjelog duha beskrajne patnje –

Pokopaj malenu djecu sklopljenih očiju

Umotanu u poderane krpe

Njihove sablasne kosti neće nikada upoznati

Sitost uhranjenog djetinjstva

Ili čudesnu uzdrhtalost prvog poljupca

Ili vjenčanje i sve ono što ga prati,

Ludovanje, radost, tugu, bol, ponos, nadu i strast

Opustjele špilje planinskog lanca Tora Bora noćas su nijeme

Američki vojnici pretražuju ruševine u potrazi

Za skrivenim oružjem i zavjerenicima

Spaljena zemlja opet pripada gospodarima rata

Bagdad eksplodira pod težinom bombi

Ulice u plamenu, u našim su mislima postale

Rudnici podzemnog otpora,

Katakombe demonskih spletki,

Hramovi terorizma podignuti su da unište naš Američki san

Između Tigrisa i Eufrata

Ono što je ostalo opustošeni je Raj

Ono što je ostalo od jabuke je

Crv usnuo u srcu mrtvog junaka

Kako da ti kažem da te nismo uspjeli zaštititi, maleni?

Uljuljkani ratom, uljuljkani mržnjom i strahom?

Snivaj san da ćeš se probuditi u oblaku svjetlosti

Jašući na leđima vjetra okružen slapovima

I potocima koji šapću tvoje ime

Sanjaj o mantrama koje odjekuju zrakom,

I nose svako osjećajno biće, svaku česticu prašine na slogovima

     ljubavi

Om mani padma hum

Om mani padma hum

Om mani padma hum

Oprosti nam, anđelu milosrđa, čuvaru potlačenih

Gle, svi hramovi su porušeni!

Gle, sva gipsana božanstva

I zdjele za prinošenje su u krhotinama!

Naši zaštitnici su se pretvorili u pepeo i muzejsku prašinu

Da, u našem gradu čak i mrtvi žive bolje od živih

Na groblju na vrhu Aleje bogataša

Uzdiže se mauzolej jonske ljepote

A kolumbarij* je obložen granitom i mramorom

Čvrst i bijel kao i onog dana kad je bio sagrađen

Neuništen sramotom ili tugom