TRAG SVIH STVARI
Izbor iz poezije
TRAG SVIH STVARI
Moji glava i ramena, i moja knjiga
U svježini hlada, a moje ispruženo
Tijelo obasjano suncem, dok ležim
I pokraj vodopada čitam
Boehmeovo djelo »De signatura rerum«.
Tijekom dugog srpanjskog dana
Lišće lovora, zlatnožutih nijansi,
Svako malo otpada vrteći se u
Dubokom treperavom hladu. Načas
Pluta u odrazu neba i šume
A potom, i dalje se polagano
Vrteći, kroz kristalno jasnu vodu
Tone na dno jezera.
Svetac je svijet doživio kao struju
U elektrolizi ljubavi.
Odlažem knjigu i zurim između sjena
Zaklonjen hladovinom vitkog
Lovorovog drveća i lišća prožetog suncem.
Ženka carića leži u mahovinom nadsvođenom gnijezdu.
Daždevnjak se bori s bijelim leptirom
Utapajući ga u vodi. Sokoli klikću,
Igrajući se na nebeskom
Svodu. Dugi sati protječu.
Razmišljam o onima koji su me voljeli,
O svim planinama na koje sam se ispeo,
O svim morima u kojima sam se kupao.
Zlo svijeta tone.
Moj vlastititi grijeh i brige nestaju
Poput kršćaninovog bremena iskušenja, i promatram
Kako mojih četrdeset ljeta nestaje poput
Otpalog lišća i kapljica vode što
Neprestano padaju u ljetnom zraku.
* * *
Topot jelena odjekuje proplancima
Pod srpanjskim punim Mjesecom.
Miris suhe trave širi se
Zrakom, i mnogo slabije,
Iz velike udaljenosti, vonj tvora.
Dok stojim na rubu šume,
Promatrajući tamu, osluškujući
Tišinu, mala sova
Slijeće na granu iznad mene,
Na krilima nečujnijim od mojeg daha.
Kad je osvijetlim ručnom svjetiljkom
Oči joj sjaje kao dvije kapi užarenog željeza
Dok bulji u mene
Kao znatiželjna mačka.
Livada svjetluca poput snijega,
Moj pas tumara kroz travu, tamna
Mrlja obasjana mjesečinom.
Koračam do hrastovog gaja gdje se
Nekoć nalazilo indijansko selo.
Ondje, u paučinom isprepletenoj svjetlosti
I tami, u modroj izmaglici, nazirem
Dvadeset junica pasmine Holstein,
Crnobijele, sve leže,
Tihe i na okupu, ispod
Velikog drveća ukrijenjenog u grobove.
* * *
Kad sam izvukao truli trupac
S dna jezera,
Činio se težak poput kamena.
Ostavio sam ga da se suši na suncu
Mjesec dana a potom iscijepao
U cjepanice koje sam usitnio u triješće
Za potpaljivanje, i rasuo ga uokolo
Da se i dalje suši. Kasno te noći,
Poslije višesatnog čitanja,
Dok su noćni leptiri lepršali oko svjetiljke –
Sveci i filozofi
Čovjekove sudbine –
Izišao sam na verandu pred kolibom,
I kroz mračnu šumu zagledao se
U treperave otoke zvijezda.
Iznenada, rašireno po tlu noći,
Oko nogu sam ugledao
Blago, treperavo fosforescentno svjetlucanje,
I svuda uokolo ležalo je razbacano triješće
Slabe hladne svjetlosti koja je bila živa.
LEDA U BIJEGU
Badnji dan, neugodno hladan,
Dok koračam kroz park Golden Gate.
Spušta se zimski suton i
Park obavija sve veći mrak
Neuobičajeno rano. Nebo se
Stapa sa sjenama drveća,
A nebo i drveće miješaju se
S udaljenim površinama nejasnosti.
Vlažni šljunak na stazi
Svjetluca pod koricom leda nalik na
Sićušne, prozirne gljive.
Odjednom zrak je pun
Snježnih pahulja – hladnog, bijelog, mekanog
Paperja koje kao da ne pada
S neba nego se kristalizira
Iz samog zraka. Snijeg je
Neizrecivo lijep,
Pada u nepokretno jezero,
Lepršajući u svijetložutim naletima.
Ne osjećam gibanje
Zraka, ali čujem kako šumi
U rogozu, a snijeg
Padajući između lišća
Tvori još jedan šum. Stojim
I dišem što nježnije mogu
I osluškujem ta dva šuma,
I promatram tu slabašnu, lelujavu
Paučinu dok se nije gotovo sasvim smračilo.
Vraćam se stazom oko jezera
Bijelom od tek palog i još neugaženog snijega. U daljini
U mraku nepokretna
Voda upija snijeg.
Iz zimskog ševara,
Gotovo pred mojim nogama,
Mašući i udarajući krilima,
Veliki bijeli labud daje se u bijeg.
Izlijeće iz šipražja
I hitro nestaje u tminu.
Jedino se njegove nevidljive
Crne noge pomjeraju u hladnoj vodi.
Iščezava u mrak
Dok se ne pretvori u bijelu točku
Poput lica što se gubi u mraku
A onda se više uopće ne vidi. Cijeli svijet je
Tih i nepokretan
Osim snijega što jedvačujno pada.
Nema ničega drugog osim mraka noći,
I snijega i mirisa
Ledene vode.
ZRCALO IZ ŠUME
Zrcalo je visilo na
Napuklom zidu stare ljetne kuće
Duboko u mračnoj šumi. Nikad se
Ništa nije pomaknulo u njoj
Osim treperavih sjena paprati,
Rododendrona i sekvoja.
Mahovina je obrasla oko okvira. Jednog
Dana pozlata i štukatura su otpali i
Zrcalo je palo na pod.
Mnoge godine je ostalo tako
Ležati na dotrajalim podnim daskama.
Šumski štakor rijetko bi
Prošao tuda i ne osvrnuvši se.
Na kraju smo došli mi,
Provalili nakrivljena ulazna vrata
I pustili da uđe škrta zraka
Dnevne svjetlosti. Zrcalo smo ponijeli
S nama i objesili ga u
Sobi moje kćeri stavivši raznobojne rese
Ispred njega. Sada odražava
Raznolike šare.
U staroj ljetnoj kući, sjene,
Šumski štakori i mahovina nevidljivo djeluju.
ZAPISANO NA PRAZNOJ STRANICI KANCONIJERA »RIME« PJESNIKINJE GASPARE STAMPE*
kupljene u Libreria Serenissima
u Veneciji, 14. lipnja 1949.
Dok se Canalettova
I Guardijeva svjetlost preobražavaju u
Turnerovu, i kupole Salute
Počinju upijati večer,
Pijem čokoladu i Vecchia
Romagna, taj konjak
Dostojan poštovanja, na terasi
Kavane Internacional,
I čitam ove lepršave,
Strastvene stranice. I za vas je,
Gospođo, ljubav jednako predstavljala agoniju,
I nije završila dobro
Nakon što je skupo plaćena.
Okružen večernjim
Šapatima ovoga mirnoga grada,
Gdje je najbučniji ljudski zvuk
Odjek koraka, sjedim osamljen
U prisutnosti vlastitog života. Sinoć sam se
Odvezao gondolom, pokraj Giudecce,
Ravno u mjesečinu.
Na povratku, svećenici su
Pjevali zornicu u crkvi San Giorggio
Maggiore. Pitam se je li moguće
Biti osamljeniji no u gondoli
U Veneciji ispod punog Mjeseca
U lipnju. Društvo mi prave
Jedino dvije polovice mojeg srca.
* Gaspara Stampa – talijanska pjesnikinja (1523.-1554.). Od mnogih njezinih ljubavnih veza najdublji trag u njezinoj poeziji ostavila je veza s grofom Collatinom di Collalto. To je središnja nit njezinog kanconijera »Rime« (311 soneta) koji je objavljen tek 1738.
Izabrao i preveo: Vojo Šindolić