sneg pada duboko u unutrašnjosti
Izbor iz poezije
Venerina juha
Ova juha je hladna
i nije osobito ukusna,
vjerojatno se nisi držala
recepta, bila si
u žurbi i željela
me iznenaditi.
Baš lijepo od tebe
ali zaboravila si
da ja ne volim
hladnu juhu.
Mogla si se potruditi i dodati
list lovora
dok se juha kuhala.
Sol je na stolu
i s njom ću
osobno eksperimentirati.
Peršin
ne utječe toliko na okus ali
doista poboljšava
opći izgled.
Nekoć si pravila
jako dobru juhu.
Uvijek sam se hvalio
tvojom juhom.
Mislim da me je baš ona
isprva privukla
tebi, ta topla juha
koju si nekoć kuhala.
Volio sam tu juhu.
Imaš li još uvijek
taj recept?
Da, sada je okus
već je malo bolji,
mlaka juha
najdraža mi je poslije tople.
Učeći čovjekolikog majmuna pisati
Nisu imali velikih problema
naučiti čovjekolikog majmuna pisati pjesme:
najprije su ga svezali za stolicu,
a zatim pričvrstili olovku za njegovu ruku
(papir je već bio pričvršćen za stol).
Tada mu se dr. Tužni Tiranin nagnuo preko ramena
i na uho šapnuo:
“Nalikuješ na Boga sjedeći tako.
Što ne pokušaš napisati nešto?”
Čovjek s drvenom nogom pobjegao je iz zatvora. Ali, uhitili su ga.
I oduzeli mu njegovu drvenu nogu. Svakog dana
mora prijeći veliko brdo i preplivati široku rijeku
da bi stigao do polja na kojem mora raditi cijelog dana
na samo jednoj nozi. To tako traje godinu dana. Za
Božić vraćaju mu njegovu drvenu nogu. Ali on je
više ne želi. Njegov bijeg je dobro isplaniran.
Ovog puta dovoljna mu je samo jedna noga.
Ne znam za hladnoću.
Tužan sam bez ruku.
Ja ne mogu govoriti umjesto vjetra
koji puše u mene.
Kad gulim krumpir ja jedino vidim nejasnu potištenost.
Kad se vozim pokretnim stepenicama, očekujem da se dogodi nešto
što ima veze s ortopedijom.
Tonući u živi pijesak, osjećam se kao divlji konj.
Lako se razljutim kad ugledam autobus na kat,
želim prokrčiti put do Konga,
ja sam dvostruki agent koji progoni samog sebe
i još uvijek neće progovoriti.
Ne znam za hladnoću,
ali znam što volim, ja volim tropsko ludilo,
volim tresti kokose
i dodirivati pitone –
uzbuđenje zbog kojeg djeca plešu.
Tužan sam bez ruku,
a još tužniji bez rukava ili džepova.
Zima dolazi u ovaj grad,
ja ne mogu govoriti umjesto vjetra
koji puše u mene.
Isplovivši kroz zaleđeni arhipelag
kartaši, jutarnji pivopije,
štedljive kućanice
i čitatelji špijunskih avantura Nicka Cartera:
bezdomni skitnica
čini se da ima bezbroj neobičnosti
sabijenih, presavijenih, spremljenih
u svojoj prljavoj vreći:
njegova neumorna zaokupljenost
tisućama komadića papira.
Netko pjevuši ljubavnu pjesmu
dok ostali spavaju.
Bez obzira koliko daleko putovao
njegova tajna priča zapisana je negdje
u velikdušnom zraku, u daljini.
Mali komadić neba između predgrađâ,
veličine nogometnog igrališta,
ili je to možda prašnjavo parkiralište,
vidi ga gdje maše, i sjeća ga se –
a u daljini je daljina…
Radikalni odlazak
Zbogom!
Odlazim u mjesto toliko udaljeno
da nikad više nećete čuti za mene.
Vlak brod avion ili automobil
nikad se nije probio u njegovo središte
Nisam čak siguran nalazi li se i dalje tamo
i je li ikad postojalo,
zemljopisne karte neodređeno govore o njemu
po nekima je ondje, po drugima je negdje daleko
ali najviše ih je ispustilo taj podatak
Naravno, potrebna je hrabrost za takvo nešto
trebat će mi dvije boce pjenušca svakodnevno
da bih održao visok moral
i hoće li vam smetati ako povedem i vašu ženu?
Dakle, vjerujem da je to sve,
sresti ćemo se na vratima
A gdje to…?
Čitajte velike pjesnike
Kakav je to život bez glazbe.
Ali to je nemoguće,
jedan ritam oduvijek vodi drugome.
Čovjek ga čuje uključivši tokarski stroj
ili dok majka lupa jaja.
U susjednoj sobi je pisaći stroj.
Dva automobila ljute se jedan na drugog.
Beba u prizemlju opet se upiškila.
Sjećam se glasa mrtvog prijatelja.
Sve se glasa u isto vrijeme.
Glazba će nas sasvim prožeti…
Odgovaram svima koji su mi poslali pismo
kao i mnogima koji mi nisu pisali.
Čitam knjige i sve čega se dotaknem, beskorisne hrpe slučajno
sakupljenih besmislica zbog kojih, u bezrazložnom strahu
svakog dana padam kroz vrijeme i prostor
na svoj smiješan način, pamteći jedino ono što osjećam,
ali ne i selo sa svojim licem smrti,
niti išta što bi se u potaji unijelo u automobil.
S neudobne stolice premještam se
u smeđi kožni naslonjač
dok se dan sporo vuče. A tada napokon
prelazim na kauč, dopuštajući duhu da napusti
umorno tijelo i slobodno luta.
U posljednje vrijeme on čezne za pašnjacima na kojima su krave pasmine Holstein.
Svake večeri naiđe određeni trenutak kada moram pustiti neku zbilja razornu rock and roll glazbu i počešljati svoju kosu u zastrašujuću frizuru špiljskog čovjeka. U svom stanu napravio sam štetu od dva ili tri dolara za tek jedan sat prepuštanja bakhovoj, dionizovoj svečanosti i revoluciji ovog sjajnog, ispraznog života, toliko opčinjavajućeg da vas isprva hipnotizira, a potom uspava; jedino što se nikad ne zna kako će završiti. Čudno je to što se nitko nikad ne žali. Je li to ono čega sam se bojao sve vrijeme? Sviramo istu pjesmu, a nitko nikad nije čuo ništa.
Ljudi čitaju pjesme kao da čitaju novine, gledaju slike kao da se radi o iskopinama kakvog velikog tržnog centra, slušaju glazbu kao da slušaju zgusnute zvukove u vrijeme špice. Oni čak ne znaju tko se komu nametnuo, što će ondje biti izgrađeno (i kada, ako se uopće ikad išta izgradi). Oni odlaze kući. To im je jedino važno. Da stignu kući. Da kući stignu živi.
Dakle, prilikom provale nešto je pokradeno. Obiteljske dragocjenosti. Majčino prstenje, očeva dugmad za manšete. Oni odlaze na daleki otok na kojem su i opljačkani. Posvuda je isto. Čitajte velike pjesnike, slušajte velike skladatelje. Posvuda je isto. Majstori. I kradljivci.
Po pitanju liječnika
Volim vidjeti liječnike da kašlju.
Jer, kakvo bi to ljudsko biće
zgrabilo sav vaš novac
kad se osjećate loše?
Ne kažem da oni uživaju kad govore:
“Žao mi je g. Rodriguez,
za vas nema nade! Slobodno mi možete
dati vaš novčanik, neće vam više trebati!”
Valjda i oni radije igraju golf
i pričaju viceve o našoj gluposti koja ih dovodi k njima.
Neki od njih puše travu,
neki su alkoholičari, a njihova moralna
podlost je glasovita: tko uspije vidjeti
najviše spolnih organa na svijetu? To zasigurno
nisu pjesnici. S obzirom da kasno liježu
lijekovi su im potrebniji no bilo kome drugome.
Grade najčudnijih oboljenja, nema nade od
pregleda tih poput vatre upaljenih grla.
I oni se povremeno moraju
razboljeti; a dogodilo se da i ja
imam vrućicu
dok krajnje ozbiljno uzimam svoj sintetički lijek
zajedno s liječnicima koji umiru.
Pjesma
Tih dana jezik je bio gotovo nemoguć
znali smo tada kao i sada.
Dok mi govoriš o svojoj operaciji
ja te čujem, ali zapravo te ne slušam.
Vjetar jača iza štaglja:
baklje su upaljene, muškarci šapuću.
Netko na glavi ima šešir i vrlo je ozbiljan
po pitanju rata u svojoj spavaćoj sobi.
“Čini li ti se da spavam sve vrijeme?”
Pitaj me drugo pitanje.
Gle, majko, pronašao sam nešto divno
danas u šumi, još je živo…
Pijevac
Sutra, budući da mi ih je malo još ostalo,
i sutra, manje dramatično,
i sutra, neznano koliko.
Nije li to najstariji oblik odricanja,
ako je o tome riječ?
Pijevac kukuriče: tamnoplavi baršun
koji sebe pozna jako dobro –
praznog novčanika i opustošenog srca –
Oh da, moj dobri prijatelju,
glas nastoji pronaći orhideje
u vlastitom plesu.
A tada, u tom jednom satu
nema poznatih lica:
ova ljupka, neugledna životinja
stvorena od svega i svačega bezvrijednog
iz minute u minutu
razdvaja nas ispod struka.
Život poezije
Ja se doista trudim
dok vežem vezice na svojim cipelama, škiljeći
u vatromet na noćnom nebu.
Osjećam sveopći žamor kao da netko tipka po mom jeziku.
Želim spavati na ovim neispisanim listovima papira.
Upalio sam šibicu, a ona se neće ugasiti,
šibica samoubojica na vjetru.
Ne mogu spavati češući te.
Smekšaj moju ruku, ranim upozorenjem.
Smekšaj ovaj oblak, mogućih pljuskova.
Pojedinca treba pohvaliti za dolično
ponašanje na nedavnom sprovodu pojedincu
(osim što je ignorirao znak za zabranjeno pušenje).
Slani, dodaj mi poslasticu, jutro je:
ulice su popločane i kamenite,
tek rođeno nahoče optužuje svoju majku
jedvačujnim plačem – Možemo li o tome
telefonom? Netko u susjedstvu ispalio je metak
i promašio mačku? Hoće li ova nekolicina
sjesti i popričati sa mnom;
u suprotnom, prisiljen sam donijeti odluku: nastavi hodati,
to je u srži svega; nastavi hodati.
Recite im Dolazio sam
Stigao sam ondje na vrijeme
ali nikoga nije bilo kod kuće.
Čekao sam, koračao pločnikom.
Pogledao sam na svoj sat i odmahnuo
glavom: Gdje li su?
Otišao sam iza stražnje strane kuće i zavirio
kroz prozore: ni traga od života.
Nepouzdani preci!
Onda je pala noć i ja sam počeo
sumnjati: sve su to laži,
ja ne potječem ni od koga, ne dolazim s bilo koje strane,
nemam rodbinu ni rodni grad,
a ni starih prijatelja. Rodio sam se
iz glasina – kao govorkanje u jednoj
državi, kao neostvareni tulum
u drugoj, nesusjednoj državi.
Dolazio sam, naškrabao sam
na komadu papira i provukao ga
ispod vrata. Odlazeći,
okrenuo sam se, prekrižio svoje ime –
a onda ga opet napisao.
Vjenčanje
Cijelog dana je strašno trpjela
kao što je već mjesecima: hernija diska,
nema ništa bolnije od toga.
I sama je bila bolničarka, ali i pjesnikinja
koja je upravo počela stjecati ime.
Kao i s većinom stvari u životu,
dogodilo se dok je mijenjala programe
na TV prijemniku. Sretnik, s druge strane ekrana,
osmjehivao se prvi put
u životu, a i to je bila gluma.
On je bio ambiciozan filozof dvojbenih sposobnosti,
vrlo ozbiljan, ali nedostajala mu je
znanstvena dubina. Mogao je biti
sasvim dobar pogrebnik. To nije bio prvi brak
ni njoj a ni njemu. Bilo je to
građansko vjenčanje, bez glazbe i s buketima cvijeća.
Ipak, polako ali sigurno potekao je
pjenušac – čepovi su letjeli u krošnje.
I bljeskalice, polaroid fotografije, neki su škiljeli,
a neki bili odveć opušteni, kriške torte
nisu imale ono značenje koje su trebale imati. Nevjesta je
prespavala najveći dio, i nikad nije skužila
tko je pripadao čijoj strani. Vjerujem da je mladoženja
to naslutio kad je na kraju rekao: “Nismo mislili
da će itko doći.” Mi nismo bili prvi koji su
došli, a ni zadnji koji su otišli. Tko zna,
možda sve skupa ispadne sjajno. A tko doista
mari za takve posebne dane, oni nisu ono za što živimo.
Susjedi
Hoće li imati dijete? Hoće li imati još djece?
Kakav je njihov odnos prema psima? Velikima ili malima?
Onima na lancu ili onima koji slobodno trčkaraju po dvorištu? Je li žena
mudrija od muža?
Je li starija od njega? Hoće li to stvoriti probleme u konačnici?
Hoće li on napredovati na poslu ? Ako ne, hoće li to izazvati
napetost u bračnim odnosima?
Slaže li se njegova obitelj s njome, i obratno? Kako se
snalaze s brojnom svojtom? Je li to već stvorilo neke
nesuglasice? Ako se ona vrati na posao, hoće li on znati
sam sebi skuhati večeru? Je li njegov beskrajni rad u dvorištu
i petljanje oko odvoda za kišnicu tek izlika
za izbjegavanje problema u kući? Vode li još uvijek
ljubav? Zadovoljavaju li jedno drugo? Ne želi li on to
češće, ili možda ona? Mogu li razgovarati o svojim problemima?
Da mogu ostvariti svoja najintimnija maštanja, kako bi svatko
od njih
promijenio svoj život? Što li misle o nama, njihovim susjedima,
kao o ljudima? Oni su nedvojbeno srdačni prema nama, mučno uljudni kad se slučajno sretnemo na ulici ispred
naših poštanskih sandučića – ali tada, poput suprotnih magneta,
mi se povlačimo
natrag u naše duboko uvriježene običaje, u tamu i pohotu
i uništavamo sve živo oko nas kako bi utažili našu žeđ i nahranili
naše bespomoćno samotne živote. Mi volimo naše susjede koji nam
pružaju tu dragocjenu mogućnost, jest, mi volimo naše pse,
našu djecu, naše muževe i žene. Ali sve je tako prokleto
teško!
Tuga mojih susjeda
Na izvjestan način, čovjek očekuje
da se sva ta hrana
pobuni
iskoči iz konzervi i limenki
i digne se s tanjura
i učini nešto,
znači nešto.
Ali, nažalost, sve je to
tek hrana i još više
hrane, bez
kratke stanke za
preobrazbu.
Čak i obiteljski
odnosi
vape
za malo prosvjetljenja.
Pa ipak, tu je neka dovoljnost,
tu je neko tiho
svjetlucanje na površini,
određena čistoća
koja baš ništa
ne znači, osim ako ne želite
jesti s poda.
Oluja
Snijeg nas posjećuje
i sa sobom odnosi djeliće nas samih
kako bismo postali dio zemlje,
rana smrt i rani povratak –
poput ispunjanja porezne prijave.
Sve što možeš reći nakon što si ispunio
stavku po stavku: “Ja nisam onaj koji jesam.”
A sve što možeš reći nakon duge noći
provedene u potrazi za određenim listom papira:
“Nikad nije postojao.”
I kad se sve svjetiljke upale,
a miris gulaša
slijedi te na kat
i provlači se ispod vrata tvoje radne sobe:
“Lutnja pripovijeda priču
o životu kojeg sam mogao živjeti,
da nisam –”
U mojoj radnoj sobi, koja je bez grijanja,
usred siječnja, u brdima
u provinciji na sjeveru – jedino
tanki, ostarjeli svesci
poezije govore tiho, poput
nenahranjenih ptica za noćnog posjeta
uzgajalištu mačaka. Jedan avion je nestao
u oluji krojačkih pribadača.
Snijeg pada, duboko u unutrašnjosti.
Izbor i prepev: VOJO ŠINDOLIĆ