Koliko je rijeka lijepa u proljeće

dok suton ispunja prozor.

Vrt pokraj obale je dražestan

a takva je i izmaglica oko čamaca.

Vrapci se prepiru u krošnjama,

kukci zuje po mom dvorištu.

Ah, opojnog li vina – jedna šalica

i tisuću tuga će nestati.

Iza parka, kod izvora rijeke

voda je mirna, palača se nazire u daljini.

Latice na cvjetovima breskve i vrbama rasipaju se

dok zlatne vuge prhćući uzlijeću.

Pijući, ne marim što o meni govore –

nikad mi nije bilo stalo do dvora.

Sada jasno vidim da je besmrtnike

odavno prekrila tama.

Star i ganut, shvaćam da je uzaludno

jadikovati za dužnostima koje sam izbjegavao.

Svaka otpala latica umanjuje proljeće.

Ali njih deset tisuća čini me sjetnim.

Proljetno cvijeće vene

a ja tugu ublažavam vinom.

Vodomari se gnijezde u dvorani hrama.

Kameni jednorog krasi kraljevski grob.

Prepuštajući se slučajnim radostima

opet si ispunjam šalicu.

Oblaci sa zapada, brdo za brdom,

boja hrđe prožima sumrak

i sunce se spušta u zemlju.

Ptice pjevaju posvuda oko moje kolibe

dok se vraćam, odjednom star i klonuo.

Pravo je čudo što sam još živ.

Moja žena i djeca plaču.

Vjetrovi su me otpuhali daleko

a valovi me vratili natrag.

Sretan sam što sam živ.

Susjedi preskaču našu ogradu i dolaze nas vidjeti

uzdišući, plačući i tugujući.

Očiju crvenih od suza

palimo večernju svijeću –

i zajedno se prepuštamo snu.

Zrikavac je majušno stvorenje

ali nas oduševljava svojim ustrajnim zrikanjem –

sasvim neprimjetan među korovom,

sada se zavukao ispod našeg kreveta da bi pjevao.

Njegov pjev ispunja oči ostarjelog hodočasnika suzama

a osamljenu ženu drži budnom.

Ni lutnja ni svirala ne mogu biti

toliko muzikalni kao sama priroda.

Promatram bezgranična prostranstva jeseni,

tamu što se iz daljine spušta u slojevima

gdje se studene vode miješaju s hladnim nebom

a grad ne vidi od magle.

Preostalim lišćem poigravaju se vjetrovi,

udaljeni vrhovi planina brzo se stapaju s tamom.

Osamljeni ždral vraća se u gnijezdo u sumrak.

Krošnje su pune vrana.

Moja koliba leži pokraj bistrog potoka,

vrata u ogradi izbijaju na staru, zapuštenu stazu.

Visoka trava zaklanja je od pogleda sa seoske tržnice.

Toliko je osamljena da se uopće ne moram brinuti kako sam odjeven.

Grane vrbe su lijepe onako povijene,

stablo za stablom, mušmule jednako slatko mirišu.

Suton obasjasva kormorane

što nakon lova suše svoja divna crna krila.

Večer je pala i prije no što sam ustao.

Besposlenom, u krevetu mi je sasvim dobro.

Bambusov guštik dijeli me od divljine

a voda odražava moju kolibu.

Moji sinovi su lijeni prostaci,

moja žena se neprestano tuži na siromaštvo.

Volio bih biti pijan stotinu godina.

Već je prošao mjesec dana kako sam počešljao kosu.

Moj dom leži zapadno od mosta Wang-li

blizu potoka Po-hua.

Ovaj stari samotnjak tu uživa:

svaki zeleni bambus na vjetru

drhti poput djevojke, na kiši

svaki crveni pupoljak lotosa još je mirisniji.

Stari prijatelji se pridružili bogatašima

i više mi ne pišu pisma.

Izgladnjela, moja djeca blijeda poput sablasti.

Bezbrižan, luđak je ostario

smijući se

svojoj sve većoj ludosti.

1.

Spoznavši svu tugu lutalice, ne mogu se otrgnuti

sjetnom raspoloženju: bestidne boje proljeća ispunjaju moj vrt.

Pupoljci što su se rascvjetali tako brzo i nepromišljeno mogli bi barem razigrane vuge poučiti da su odveć vesele.

2.

Breskva i šljiva koje sam posadio nisu bez vlasnika.

Pustinjakov zid je nizak, ali je ipak dom.

Nestašni proljetni vjetar ne posustaje: sinoć je

zapuhao rasuvši mnoštvo pupoljaka.

3.

Znajući da moja skromna koliba ima krov od slame,

riječne lastavice često dolijeću.

Blato njihovih gnijezda po mojim rukopisima, izmet po lutnji,

prolijeću toliko blizu da ih mogu dotaknuti!

4.

Mjesec ožujka se stanjio, travanj stiže.

Sve sam stariji, koliko mi proljeća još preostaje?

Ono što je neiscrpno izvan mene je.

Ja tek ispijam ovu šalicu životnih ograničenja.

5.

Dirljivo – riječni rukavac završava. Tumaram uokolo,

sa štapom u ruci, i zaustavljam se duž mirisne obale.

Udvarajući se lakoumno vjetru, vrbine rese plešu dok

otpale breskvine pupoljke odnosi struja rijeke.

6.

Više uopće ne odlazim iz sela. Sasvim mi je dobro ovdje.

Ravnodušan, govorim svom sinu da zatvori dvorišna vrata.

Debele povijuše, zelena mahovina, tišina.

Proljetni vjetar mreška zelenu površinu vode. Iz daljine, mrak se bliži.

7.

Otpale rese jablana prekrivaju puteljke bijelim sagovima,

nanizani poput zelenih novčića, listovi lotosa ukrašavaju potok.

Fazankini mladunci šćućureni pokraj bambusa, nevidljivi.

Na obali, pačići drijemaju u blizini njihove majke.

8.

Zapadno od moje kolibe, spremno za branje, nježno dudovo lišće,

pokraj rijeke, pšenica opet nježno raste.

Koliko puta proljeće prelazi u ljeto u nečijem životu?

Ne odustajem – staro vino mirisno i slatko kao med.

9.

Vrba se njiše u mom dvorištu –

nježna i ljupka kao struk petnaestogodišnje djevojke.

Snažan vjetar je šiba, slomivši njenu najdužu granu.

Tko je ono rekao “Svakog jutra, isto jutro” ?

Kroz bambusov guštik staza obrasla mahovinom

vijuga do mirne rijeke.

Cvijeće cvate ispod streha

drevne dvorane s golemim krovom od slame.

Nakon višemjesečne odsutnosti

vraćam se kući u proljeće

i oslanjajući se o svoj štap

zagledam cvijeće i stijene,

sa sobom nosim vrč s vinom

kako bih se mogao šetati obalom i piti.

U daljini, galebi kruže u visini,

lastavice se utrkuju s vjetrom.

Istina je, putevi ovog svijeta su teški

ali, srećom, svaki život ima svoja ograničenja.

Trijezan, opet pijem:

pijan, napokon ću se osjećati kod kuće.

Oslanjajući se o štap, čak i u gradu,

zagledam pupoljke uz riječnu obalu.

Ovdje u planini tržnice se rano zatvaraju

a u proljeće se kod mosta okupljaju lađari.

Veseli galebi lepršaju među bijelim valovima.

Guske povratnice uživaju u plavim nebesima.

Na ovoj zemlji sve stvari se pretvaraju u sjenu.

Ali ja, sasvim potišten, snatrim o proteklim godinama.