ovo veliko neznanje (2)
Izbor iz poezije
1.
Pomanjkanje dokaza...
I ono morate mi
vjerovati na riječ.
Udisanje riječi.
Njezin okus, oblak u ustima.
Prisutnost, nevidljiva,
neopipljiva, zrak za
ispružene ruke,
ali zvučna, lako se prati
u zemljopisu sobe,
među zemljovidima, bezizražajnim prozorom,
vratima, ognjištem, sve je tu na mjestu, unutrašnji
prostor nepromjenljiv.
Pomanjkanje
dokaza, dok
tapir uskih leđa
iščezava
stazom u prašumi, svaki tapir podnosi
ljudsku dušu.
2.
Porječje Amazone,
bujno, obilno,
životna snaga u svakoj
biljci, u kori, u svakoj
životinji, u
soku kore. Riječi osvojene
usnama, jezikom, zubima, grlom,
duboko u špiljama
tijela, ulaze u
krv, kost, dah, kao ovdje:
ova pojava
za prozorom, priviđenje
nepoznato vidu,
opipu,
osim sluhu, ipak
pojmljivo, shvatljivo
oblikom, bojom, nekim
bezimenim osjećajem,
3.
pomjerajući se gipko
prema vratima, odlučno,
uvjerljivo, ostavljajući
trag, nedvojbenosti, obećanje
šire od
leđa tapira koji iščezava,
baš kao i
možete mi
jedino
vjerovati na riječ, život,
prijelazna faza,
daleko od
poznatog zemljopisa ili prepoznatljivosti
nutrine i vanjštine,
vanjštine i nutrine. To
“vrijeme i mjesto” (ostali su izrazi
neprikladni)
za spoznaju, za odbacivanje
nepotrebnog, kao
kad lovci odvajaju krzno, kožu i
perje iznad velikog kotla, ostavivši
meso koje će podijeliti
sa svima, skromna
gozba, u pomanjkanju
dokaza, prihvatite
ili ne, dajem vam
svoju riječ.
http://www.elektrobeton.net/tenderska-dokumentacija/ovo-veliko-neznanje/
Svakodnevna poruka planine je šutnja.
Duboka kao velika Tajna
između posljednje pomasti i krštenja.
Neprekinuta kao i šutnja u kojoj Bog ustrajava
već stoljećimaa.
Sve hirovitosti planine,
otvorene ili prikrivene,
njezina bjelina, njezina tmurnost,
vidljive su jedino pogledu.
Pa ipak, poznato je
da u njezinim dubinama vatra bukti
i da će jednog dana zasigurno provaliti, izbivši
kroz njezin nijemi, ravnodušni vrh.
Hoće li prasak erupcije predstavljati
potisnuti glas planine,
ili onaj vatre? Ne štiti li to planina
zloduha drukčijeg od same sebe?
Odsjaji mjeseca
lome se na uzburkanoj vodi
ali mjesec na nebu
potpun je i izvan dosega
bilo kakve nasilnosti.
Samo zato što su nam
strast i pjesma darovali
radost, vjerovali smo da će se to ponoviti,
da mi to možemo ponoviti,
ali pokazalo se da se to dogodilo
samo tada, tek jednom; svaka inicijacija
nije potaknula
niz pojava niti ih je intenzivirala: čudesne stvari
dogodile su se u našim životima, naše priče
nisu jednolične ako se ne ponavljaju više: ali
ne očekujte da će se sada ponoviti. Što god da se
još dogodi biti će
jedinstveno kao što su i one bile.
Pokušajmo prihvatiti sljedeću
pjesmu zajedno s njezinom aureolom strasti
onakvu kakva jest, sada ili nikada.
Odavno sam shvatila (sve dok opet ne zaboravim)
neposrednost novog života, Vita Nuova,
namirenje duga za koje nema odgađanja,
također sam (tek sada) primijetila izvor
podsvjesne ozarenosti na licima
za koja vjerujem da su sveta, iako nisu posve svijetla,
više me podsjećaju na bjelinu
japanskih zastora ili sjenila za svjetiljke,
na travke ili latice umiješane u tu tanku papirnatu
masu koja nije papir po kojem se pišu riječi
nego je propustan za svjetlost
iako se predmeti iza njega ne vide jasno.
Opazila sam da na takvim licima
ozarenost koju vidimo, ozarenost koju intuitivno osjećamo
jest ona već uskrsnulih, kao u
Lazara (muškarca ili žene), ali takva Lazara
koji nema uspomenu na grob niti
na povoje osim možda na
one u koje su ga povili u prvim satima
nakon rođenja, u toplinu deke za povijanje …
Takvi za sebe ne misle da su drugačiji od
ostalih. Ovo veliko neznanje
dio je njihove svetosti. Oni uvijek pokušavaju
podijeliti radost kao da je riječ o kolaču ili čaši vode,
nečemu posve uobičajenom i ni po čemu rijetkom.
Lûk grane nije savršen.
Prije no što dosegne
svoj kraj (i samovoljnu
iskrivljenost vrška grančice,
taj nestašni i krhki završetak), on kao da se koleba
gubeći jednim svojim dijelom zamah
kojim započinje svoju zakrivljenost.
To zbijeno oklijevanje izrastanja
u prostor, u ravnu granu; to naknadno
grananje kao i način
na koji se već formirana grana sužava i stanjuje,
čak je i onaj dio pri vrhu luka
mnogo tanji od mjesta
na kojem se račva od središnjeg debla:
oni, uzeti zajedno, jesu ono
što ovoj nezanimljivoj grani
ostarjelog, stasitog i neobrezanog stabla kruške
daje njezinu neobičnu privlačnost,
privlačnost majstorove crte –
Degas, Holbein, kreda ili olovka,
ističući oblik i snagu
prepuštajući ga vlastitoj starosti i krhkosti
naglašavajući obris i konturu
ali nudeći očima
zadovoljstvo u jednostavnosti
obične linije.
Velikom jasnoćom, velikom pouzdanošću,
planina danas pokazuje ne samo
svoju visinu već i mnogo oštriji smisao
za širinu. Čini se
mnogo bližom nego inače;
pa ipak, zadržava
raskoš osamljenosti koju ništa ne može osporiti:
ovaj otvoreni pristup,
ovaj način objave da je proljeće
napokon došlo, ovo svečano
ogoljivanje snježnih grudi
kao da su joj ruke širom otvorene,
ali, to nije pokušaj intimnosti.
(U međuvremenu,
premda hladno, travanjsko sunce
izmamilo je ljupke tratinčice,
brojne i ponizne – njih uopće ne brine
da bi mogle završiti pod nečijim nogama.
Svaka od njih je
oblik smijeha.)
Planina skladno i odmjereno
nastavlja razotkrivati samu sebe.
Danas je planina
dobre volje i nije sveznalica, samokritična je i
skrivena iza
sveprisutnih oblaka.
Njihova bjelina i postojanost
savršeno ti pristaju,
O planino! Ali samodopadni kumulusi
ni tebe više ne zaklanjaju
no što Veneru zaklanja obrazina
od crnog venecijanskog baršuna.
Poput zapanjenog
udvarača, na trgu u vrevi sutona,
opazivši njezinu božansku putenost,
usred lagane bjeline nebeskih valova,
ja prepoznajem tvoju naivnu snagu,
planino,
tako postojana i nepomična.
Svijetom se širi ljutnja, potmulo nezadovoljstvo
zbog Božje šutnje. Ali, doista je naivno
neprestano priželjkivati riječi koje smo sami mogli izgovoriti
na engleskom, urdu, tagalogu, francuskom iz Toursa,
francuskom s Haitija...
Istina, način koji je svemogući izabrao
da nam se obrati bio je prilično jednosmjeran –
na hebrejskom, aramejskom, ili
nekom drugom jeziku koji su patrijarsi
izabrali kada je na njih došao red da nam objave ono što su čuli. Mojsije je zahtijevao riječ, izgovorenu i napisanu.
Ali savršena sloboda
jamči i druge oblike sporazumijevanja. Bog nas ustrajno
i nedvojbeno pokušava uputiti na drugačiji jezik,
u djela milosrđa, užasavajuće spise ljudske povijesti
i nezaslužene blagoslove koji su zauvijek izgubljeni,
jer trava iznova raste poslije suše, nježna i tvrdokorna.
Bog je suzdržan jedino prema narječjima. Sveti glas
izražava svoju tugu i slavu u raznolikoj glazbi,
u znamenju i pretkazanjima.
Naše vlastite riječi služe nam da bismo razgovarali, postavljali pitanja i
davali odgovore.
Što li leži na kraju zavodljivih
seoskih puteljaka koji krivudaju
između gajeva i šumaraka? Često je to tek
prikrajak s napuštenim autom, stara kamp-prikolica,
ili zapuštena daščara. Ali ova staza
odjednom vas vodi
kroz sjenoviti zeleni prolaz
do raja zimzelenih četinara,
ne odveć revno pokošenih travnjaka,
irisa, mahovine, paprati, mnoštva oblutaka
zaobljenih morem ili potokom
i drvene neugledne kuće s velikim prozorima.
Velika stabla okružuju
prostranstvo neba, drveće i nebo
zajedno štite čistinu.
Čovjek je ovdje zaštićen
od nametljivih ljudi
kao da im je uspio umaknuti, a ipak
kad stigne ovdje, dočeka ga (budući da
je on zajedno s ostalima dio istog svijeta)
velikodušna dobrodošlica.
To je raj
koji je uzor
za život na zemlji,
kako istodobno biti povučen i otvoren,
tih i veoma rječit.
Sve što je čovjek ovdje stvorio
doista je napravljeno rukama
onih koji žive na ovim prostorima, onih
koji žive od onoga što su stvorili.
Trebalo je vremena za to, i još uvijek treba
jer to je život.
To je raj, a raj
je vrsta pjesme, ima
značajke pjesme:
nadahnuće, zadat početak,
neočekivan sklad; oslobođenost.
Rijedak je
među svjetovima koje čovjek nalazi
na kraju zavodljivih puteljaka.
“Strašna je stvar
uvući se u ljudsko srce…”
- William Carlos Williams, “Zimski suton”
Ono za što sam vjerovala da je rijeka
pokazalo se da je nebo.
Ono za što sam vjerovala da su obala, otok,
stijene, izmaglica nad rijekom
pokazalo se da su oblak, sjena
i rupe na platnu neba.
Pokazalo se da čak i najtamnija kontura
iznad ruba obzora
nije kopno
jer stvarni horizont nalazio se mnogo niže.
U samom podnožju
pravokutnog svijeta
tama je još gušća, stablo velike krošnje,
telefonski stup, oštro
sljeme krova, dimnjak, zid pod zabatom:
obrisi na nebu
različite bjeline, a ne varljiva
riječna izmaglica – i sve je
veoma malo pod beskrajnom
nebeskom horizontalom. Veoma malo
kao da se boji.
Sveti Celane,
razapet na križu
borbe za opstanak,
moli za nas. Ti
na kraju nisi mogao
izdržati dulje. Ali mi
koji smo živi i živimo,
radujemo se u svijetu
u kojem djeca ubijaju djecu.
Stresamo
teret
našeg vlastitog oslobođenja,
djelujemo i napredujemo
i živimo dulje od
dodijeljenih nam dana.
Sveti Celane,
moli za nas
da prihvatimo
jedan udarac,
pljusku, bolnu i trajnu,
mi koji prihvaćamo borbu za opstanak.
Otvorivši vrata
zatekla sam otpalo lišće divlje loze
kako međusobno razgovara šuštavim
šaptajima.
Moja prisutnost učinila je da
suspregne svoj zeleni dah
slično ljudima koji se zateknu u nugodnoj situaciji
i ustaju, zakopčavaju svoje jakne
i ponašaju se kao da su upravo tog časa htjeli otići,
kao da je razgovor završio
tren prije no što ste stigli.
Svidjelo mi se
ono što sam vidjela, unatoč
njihovih teško zamjetljivih
drhtaja. Svidio mi se taj zvuk
povjerljivih i prisnih glasova. Sljedeći put
približit ću im se poput oprezne zrake sunca
i jedva odškrinuvši vrata, miroljubivo ih
prisluškivati.
Izbor i prevod sa engleskog jezika: Vojo Šindolić