U krugovima američkih pjesnika druge polovine dvadesetog stoljeća Robert Creeley zauzima iznimno velik ugled kao i nepodijeljena priznanja književne kritike. Malo je koji američki pjesnik za cijeloga života bio toliko cijenjen od sasvim raznolikih generacija književnih kritičara i samih pjesnika. Robert “Bob” Creeley rođen je 21. svibnja 1926. godine i u njegovoj biografiji najćešće se spominje pripadnost grupi pjesnika s Black Mountain koledža, a od ranih šezdesetih i pjesnicima Beat generacije i onima tzv. Newyorške škole. U Creeleyevoj životnoj priči ističu se biografski podaci tako slični i karakteristični za mnoštvo suvremenih američkih književnika: da bi preživio u mladosti je često putovao i obavljao najrazličitije poslove koji su, gotovo redovito, bili u bliskoj vezi s književnošću. Ipak, najveći dio života proveo je kao putujući predavač, gostujući iz godine u godinu na američkim, europskim i dalekoistočnim sveučilištima i nastupajući na brojnim književnim večerima. Creeleyevi biografi gotovo redovito spominju činjenicu da je on bio jedan od rijetkih mladih američkih pjesnika kojeg je već u poodmakloj starosti Ezra Pound s posebnim zanimanjem čitao i o čijem je djelu govorio s izrazitom naklonošću. O njegovu pjesničkom djelu najpohvalnije su se izrazili takvi velikani kao što su William Carlos Williams, Charles Olson, Allen Ginsberg, Denise Levertov, Robert Duncan, John Ashbery, Joyce Carol Oates i mnogi drugi. Naprimjer, Williams je potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća o tada mladom Creeleyu i njegovom pjesničkom djelu pisao: “Najsuptilniji osjećaj za ritam i metar koji sam sreo bilo gdje u američkoj poeziji osim u stihovima Ezre Pounda.” Allen Ginsberg je o Creeleyu i ritmu u njegovoj poeziji napisao nekoliko eseja, a karakteristične su i ove njegove riječi: “Još od svoje prve zbirke, Creeley je stvorio uzvišeno pjesničko djelo koje se nastavlja na njegove preteče – Pounda, Williamsa, Zukofskog i Olsona, i za njegove sljedbenike predstavlja sjajan primjer u istraživanju naše novije američke pjesničke svijesti.” I Denise Levertov je o Creeleyju često pisala: “Uzajamno djelovanje između složenog uma i univerzalnih (stoga ‘jednostavnih’) emocija, predstavlja čimbenik koji Creeleyevu poeziju čini trajno zanimljivom. Drugi važan faktor je činjenica da za pedeset godina objavljivanja on nikad nije zvučao kao netko drugi – sasvim rijetko postignuće koje može ostvariti jedino autentičan pjesnik koji neprekidno otkriva upravo one riječi koje su mu životno potrebne.” A Joyce Carol Oates još je sredinom sedamdesetih godina zapisala: “Creeley je nevjerojatno hipnotizirajući u svojoj sposobnosti da privremeno odgodi i definira proces razmišljanja, kao i da izrazi vlastito iskustvo u svoj svojoj ironičnosti i neumoljivoj tuzi. Da bi se takva vrsta umjetnosti trajno održala nisu potrebne pjesničke teorije: takva umjetnost postiže vlastitu trajnost izravno i nedvosmisleno se obraćajući našoj nesigurnoj i polovično artikuliranoj začuđenosti.” U jednom od svojih eseja, Creeley je dao moguće objašnjenje dugogodišnjeg lutanja svijetom ali i vrlo bitan doprinos tumačenju vlastite poezije: “Oduvijek sam želio gledati, promatrati, makar i kratkotrajno, kakvu su si to stvarnost stvorili ljudi u različitim dijelovima svijeta, razgovarati o tome što danas znači biti Amerikanac, o prošlom ratu, o moći, o uobičajenostima i navikama življenja ma gdje se zatekao, o svojim prijateljima i braći pjesnicima, o svojim susjedima u ulici Fargo u Buffalu u saveznoj državi New York. Konačno, oduvijek sam želio biti pristupačan i čovječan, ma koliko ta želja izgledala jednostavna. Zato sam, kad god sam bio u prilici, riskirao i odlazio na putovanja i uspijevao pronaći zanimljivo društvo. Dnevničke zabilješke, u mom slučaju često nazvane pjesmama, nerijetko su uzrokovane osobnim pogledom na stvari, i to ne samo kao krajnji rezultat vlastite egocentričnosti nego kao činjenice koje govore o američkoj stvarnosti, ma kako ona bila ružna. Putnik namjernik će uvijek biti pojedinac, bez obzira na okolnosti u kojima se može zateći. Također, bez obzira na moja dugogodišnja i brojna putovanja, čini mi se da je većina Amerikanaca i dalje mišljenja da je svijet nešto što treba razgledati, upotrijebiti i iskoristiti, mnogo prije nego u tom i takvom svijetu živjeti.” Robert Creeley je umro 30. ožujka 2005. godine.