Ponedeljak 19. oktobar 2015.
Piše: Mar Koris Ptić

NEVOLJE

Podsvesna priča

 

Povratak pisanju rukom. Eh, šta sad.


Kažu da čovek lako zaboravi nevolju. Pa uzdahnu gorko. Ili spuste kačket na sto. Kao da je sto bez kačketa bio gologlav.


Ne mogu da spavam noću. Preko dana ne želim.


Kao da je to neka nevolja. I nije.


Onda popijem neku tečnost sa nekim kapima ili pola tablete. I opet – ništa. Negde pred jutro, negde prepodne zaspim sam od sebe, nekako. Samo što kad popijem nešto, obeznanim se i ne budim do predveče. A onda je dan izgubljen, svetlost gasne u mom pogledu, gledam u siv betonski zid kako postaje mrk, taman, mat.


A zašto ne bi zaboravio nevolju?, pitam ih, gologlave, dok uzdišu. Doduše, uvek u sebi. Zašto ne zaboravi da piše, rukom, ako se rukopisom uopšte služio van pošte, dok potpisuje ček ili isečak sa platne kartice.


Ne možemo stalno živeti u prošlosti. Prošlost ubija. Nešto mora da nestane da bi drugo nastalo. Prvi zakon prenaseljenosti.

Zašto je uvek neko drugi u prošlosti, taj ponirući, čijeg se prisustva treba lišiti?


Lepo je to epikurejac objasnio, kad nas prošlost ščepa, nas više neće biti. Neko drugi će moći da postavi to pitanje.


Biološki zakoni, opstanak vrste. Poludeli roj u olujno veče. Čovečanstvo. Neko je to zapisao.


Ja nisam važan, „ja“ nije važno. „Ja“ je otpadanje od „ja“. Ljuspe i krljušti. Šta drugo predstavlja starenje?


Komfor zamiranja i učene tužbalice.


Fali mi mašina. Mi smo kiborzi. Ljudi našeg doba su kiborzi. Jedva čekam da tehnologija ovlada nama. Kada postanem pionir, jednog svečanog dana, robot, neka slobodno slete vanzemaljski gmizavci i insekti. Naići će na tvrd titanium i zamenljive vitalne delove. Rat svetova biće neizvestan.


Ko ima volje za nevolje? Ni ja ih ne volim, takav je posao. Trpim i ne ćutim.


To je kao lobotomija. Kao kad otvoriš teglu sa klikerima, starim kovanicama, raznobojnim kamenčićima sa plaže. Zavučeš prste i meškoljiš. Ponekad nemaš sreće, jbg.


Šta uopšte sa nevoljama? Ili vremenom? Ili pisanjem rukom? Ponovo.

Fantazmagorični trotinet na mlazni pogon vozi baka Josifu na Marks, upravlja drug Srećko. Tri litra trinitrotoluola baka Josifa ponela je Marsovcima na poklon. Zna se red. I kremšnitu.


Toliko u intermecu.


Mene fascinira nevolja, bez velike ne otvaram oči.


Mene jučerašnji dan. Uvek juče. Ko sam bio, nisam više. Zar?


Mene ruka što piše. Sve će to robot simulirati.


Nevolja nas vezuje za slabost. Mi moramo biti jaki. Ostati jaki. U budućnosti nas čeka rat. Rat uvek traje, i kad ga ne vidimo. Oslobodi se suvišnog tereta. Budi korpa koja se reciklira dok je na počinku. Svest mora stalno ići napred. Napred nije bolje. Napred je kretanje. Zaustaviti se jeste slabost. Pogledati iza – zločin. Liži moj slani đon.


Hoću mašinu. Ona daje lepa i pregledna slova. Utisnuta u eteričnu viziju beline. Meko kao plahta. Ili jastuče za igle.


Go i čist i lišen nevolja i lišen prošlosti i rukopisa.


Samo takav mogu ući u tminu i biti ponovo rođen, sutradan.


Stisnuti delete.

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2020.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.