NA ULAZU U NOĆ
Izbor iz poezije
PORTRET SA SJENOM
Tajna de Andradeovog velikog pjesničkog uspjeha leži, prije svega, u jednostavnosti njegovih stihova. Jer, de Andrade svjesno i otvoreno izbjegava suvišnu knjiškost i nepotrebni intelektualizam. Najlakše uočavamo njegovu privrženost zemlji, životinjama i biljkama, konkretnom svijetu osjetila, onome što de Andrade definira kao »grubu ili slatku kožu stvari«.
De Andrade je rođen 1923. godine u malom selu Póvoa de Atalaia, na samoj granici sa Španjolskom. Do devete godine živio je sa svojom obožavanom majkom u velikoj oskudici, nalazeći utjehu u svakodnevnom druženju s kozama, ovcama, pticama, cvrčcima i krajolikom koji ga je okruživao. Upravo ta stvorenja, uz jablane, dudove i polja obasjana žarkom sunčevom svjetlošću, neprekidno se pojavljuju u njegovoj poeziji. Raznolike životinje i biljke zapravo utjelovljuju očitu jednostavnost u srži pjesnikove vizije i glasa. Nepovjerljiv prema bilo kakvom obliku apstrakcije, de Andrade otvoreno proklamira svoju ljubav za »riječi oble poput oblutaka i hrapave poput kore ražene pogače. Riječi koje mirišu na djetelinu i prašinu, ilovaču i limun, smolu i sunce.«
Marguerite Yourcenar pisala je o de Andradeovoj poeziji kao »o dobro naštimovanom glasoviru«, dok je José Saramago zaključio kako je de Andradeovo cjelokupno pjesničko djelo zapravo »poezija o tijelu, tijelu s potencijalom svjetlosti, tijelu koje se neprekidno pročišćava, i koje izabire riječi kao sredstvo svojeg Uzašašća«.
Eugénio de Andrade autor je trideset originalnih zbirki poezije, većeg broja knjiga za djecu, proznih zapisa kao i prijevoda na portugalski jezik poezije Sapfo, Federica Garcije Lorce i Yannisa Ritsosa.
Eugénio de Andrade umro je 13. lipnja 2005. godine.
Kakva smrt tvori sjenu ovog portreta
na kojem postojim u pregibima danâ,
siroče tebe i jedne nedovršene avanture?
Bila si mnogo više od ove uspomene.
Bila si mnogo više od ovog mira
koji se ugnijezio u mojim rukama.
Bila si mnogo više od
ovog pjeskovitog vidokruga s udaljenim stablima.
Sve što smo zajedno voljeli tu nedostaje,
tvoj osmijeh s njegovim tajanstvenim ulicama,
tajnoviti šum tvojih žila
koji ostavlja brazde dubokih riječi
na licu neočekivane noći.
Ali, najviše od svega, ono što nedostaje jest
onaj čisti titraj radosti oko tvojih očiju.
Sjećam se one noći kad smo ležali goli
da bi uspavali poljubac ili suzu,
prepustivši se rukama, dok nije svanuo dan,
beskrajan, nedirnut,
na vlažnim vjeđama ljiljana.
Još nisi bila postala taj portret
s ružom od pepela u desnoj ruci.
Tekao sam u tebi
kao što potok sunca
teče u sjemenju,
jer mi smo se – moram to priznati –
rodili jedno u drugome
te noći.
Ovo je tvoje istinsko lice;
lice koje mogu usporediti s tvojim portretom
kad si bila mala:
poneki rez škarama
i malo ljepila,
dok izvor ne poteče iz tvojih usta
i noć se utopi u vodi.
RIJEČI
Nalikuju na kristale,
riječi.
Neke su poput bodeža,
ili požara.
Ostale su
tek rosa.
Tajanstvene, pojavljuju se pune uspomena.
Kolebljivo plove:
barke ili poljupci,
na uzburkanoj vodi.
Napuštene, nevine,
lake.
Od svjetlosti satkane.
A noć su.
Čak i one blijede
podsjećaju na zelene vrtove rajske.
Tko ih čuje? Tko
ih skuplja, tako
okrutne, bezlične,
u njihove čiste ljušture?
PREOBRAZBA KUĆE
Diže se u zraku kamen po kamen,
kuća koju jedino u pjesmi imam.
Kuća spava, i dok vjetar puše, sanja
nenadanu radost da je postala jarbol.
Kao što se njiše nježan struk,
tako i kuća, tako i brod.
Prolijeće jedan galeb, i drugi i treći,
kuća ne odolijeva: i ona počinje letjeti.
Ah, jednog dana kuća će se pretvoriti u šumu,
u njenoj sjeni naći ću izvor
gdje je žubor vode jedino tišina.
SRCE DANA
Još uvijek gledaš u mene, iako si mrtva:
dijele nas
bezbrojni zidovi potištenosti;
prisjećajući se
koliko smo mladi i divni bili,
poletni i svježi, dnevna stvorenja.
Na koju stranu zaspiš?
Dušo: boli li te što?
Ne, ništa te ne boli, znam to;
sada je tijelo ljepota
koja čezne da postane rijeka:
leti mi ususret.
Ništa te ne peče, ništa ne uznemirava.
U vodenom pejsažu,
smireno
pružaš svoje grane
koje jedino vjetar može pomilovati.
Vjetar i moji prsti
koji mirišu na tvoje lice.
Majko, sada nas ništa ne razdvaja.
Držiš me za ruku
i još jednom vodiš
u šumu gdje sjedim
u tvojoj sjeni.
“Koliko si porastao”,
uzdišeš.
Dušo: koliko sam porastao.
I koliko si ti
sada
mala, krhka, prekrivena rosom.
RIJEKA TE ČEKA
Sam si, i noć je,
u gradu otvorenom za istočnjak.
Ima mnogo toga što ne znaš
ali prekasno je za pitanja.
Ipak, imaš dovoljno riječi,
onih konačnih,
blijedih, teških, i prepušten si sebi.
Sam si
i veliki most pod kojim protječe rijeka –
dočekuje te.
Gledaš vodu kojom su prolazili čamci,
voda je tamna, gusta, šumi
o ljiljanima ili noćnim pticama.
Načas zaboravljaš
grad i njegove trgovanjem opsjednute duhove,
te gomile koje se žure napraviti
male lijesove za svoje želje,
taj grad u kojem su psi proždrljivi,
a djeca blistaju
velikom pobožnošću
u svojoj golotinji.
Gledaš u rijeku
kao da je ona
tvoja kolijevka:
sjećaš se kozje krvi (odnosi se na biljku, prim. prev.)
na zidu stražnjeg dvorišta,
maginja koje si brao
i bacao,
prijatelja koje si oslovljavao
nevinim riječima
koje su ti se vraćale okrvavljene,
sjećaš se svoje majke
koja te čeka
očiju vlažnih od radosti.
Gledaš u vodu, most,
nizove svjetiljki,
i ponovno u vodu;
u vodu;
voda ili šuma;
čista sjena
za dugih dana ljeta.
Sam si.
Očajan i sam.
A noć je.
KRATKA RUJANSKA ELEGIJA
Ne znam kako si došla,
ali mora biti da postoji put
koji vodi natrag iz smrti.
Sjediš u vrtu,
ruke ti u krilu, puna ljupkosti,
pogled ti počiva na posljednjim ružama
ovih velikih i mirnih rujanskih dana.
Koju to glazbu slušaš toliko pomno
da me čak ne primjećuješ?
Koju šumu, ili rijeku, ili more?
Ili u tebi
sve još pjeva?
Volio bih ti se javiti,
tek da ti kažem da sam ovdje,
ali bojim se,
bojim se da će glazba stati
a ti ćeš prestati gledati u ruže.
Bojim se da ću prekinuti nit
kojom povezuješ dane bez uspomena.
Kojim to riječima
ili poljupcima ili suzama
čovjek može probuditi mrtvace a da im ne naudi,
i vrati ih u tu crnu pjenu
u kojoj se tijela i tijela ponavljaju,
škrto, među sjenama?
Ostani takva kakva jesi,
puna ljupkosti,
sjedeći, gledajući u ruže,
i toliko udaljena
da me čak ne primjećuješ.
OSLUŠKUJEM TIŠINU
Osluškujem tišinu: u travnju
dani su
krhki, nestrpljivi i gorki;
maleni
koraci tvojih šesnaest godina
gube se ulicama, potom se vraćaju
s ostacima sunca i kiše
na cipelama,
osvajaju moje carstvo potrošenog
pijeska,
i sve se pretvara u pticu
ili usne, i želi poletjeti.
Šum polako raste,
sporo,
neprestano raste,
šum vjeđa
ili latica
diže se s terase na terasu,
i otkriva pepeljast dan
s tragovima poljubaca.
Jedinstven šum mlade
krvi:
šesnaest visokih uštapa,
divlji, nevin i pun radosti,
strastvenog ali mekog srca;
šesnaest ždrijebaca
bijele se na brijegu iznad vode.
Kao što rijeka raste tako i šum raste i stari;
hoću reći,
isto tako i tijelo raste i stari, i
divlje šljive
u vrtu,
i ruke,
pune radosti,
pune zaborava.
Šum sjemenja,
bujne kose
ili pokošene trave,
jedna nestvarna zora pijetlova
raste s tobom i stari,
u mojoj noći četiri zida,
na pragu mojih usta,
gdje se oklijevaš rastati sa mnom.
Osluškujem taj šum: to je samo tišina.
ZID JE BIJEL
Zid je bijel,
i nadjednom
noć pada na bjelinu zida.
Ima jedan konj blizak tišini,
hladan kamen mu na ustima,
kamen slijep za san.
Volio bih kad bi sada došla
ili nadnijela
svoje lice nad moje, tako čisto,
tako izgubljeno,
oh živote.
Začula se
riječ
u tami.
Sićušna. Beznačajna.
Odjekuje u tami.
Odjekuje
u srcu vode.
Iz utrobe vremena
odjekuje.
Udarajući u zid.
Riječ.
U tami.
Doziva me.
TEŽINA SJENE
***
Ta žena, slatka melankolija
njezinih ramena, pjeva.
Zvuk
njezinog glasa prožima me dok spavam,
zvuk iz davnina.
Vraća me kiselkastom mirisu
djetinjstva dok se igram na suncu.
Moje tijelo prozirno gotovo koliko i staklo.
***
Imam svega nekoliko godina,
ljeto je već počelo a šupljikava
hladovina starih maslina otvara se golotinji
pogleda. U predvečerje
prašina koju stado diže ne dopušta
mjesečini da se probije. Što se pastira tiče,
vjerojatno ću se jednog dana zajedno s njim popeti na brdo,
i otamo gledati u more.
***
Otvorena knjiga zaboravljena u travi,
žarko sunce u krošnjama divljih dudova,
vlažni i usporeni glasovi dječaka,
odjeci koraka po kojima sjene padaju.
***
Bez ikakvog straha možete mi povjeriti
sitne jutarnje poslove.
Ostavite na miru oblake,
užarenu prašinu na krovovima,
čekiće tuge na stolu.
Između lipnja i rujna prostire se moja domovina,
i doziva me, prije no što prvi snijeg padne.
***
Možete ga gotovo vidjeti odavde, ljeto:
svjetlost se lomi i treperi zidom,
klas pšenice ubrzo sasvim zreo,
i djeca što se nadvikuju gola
među ruševinama uspomena,
jedna pčela, zbunjena, možda zavedena,
bijaše to dan koji je i sam otišao na more.
***
Polako koračaj:
s ove strane more se diže do srca.
Uđi u kuću,
primijeti tišinu, gotovo je bijela.
Prošlo je dugo vremena otkako
nitko nije zastao zanesen
kratkotrajnim glazbalima ljeta.
Dvorištem još uvijek puže
sunce. U hladovini,
vapneno bjelilo pjeva,
dah kiseline u glasu mu.
***
Da mi je osloboditi se sna i u radosnom zraku
postati usporena eksplozija
primorskog cvijeća, šaka u plamenu,
svjetlost razdvojena žestinom vapnenog bjelila.
***
Čujem noć kako struji dubokim borama
mojeg lica – kao da me doziva,
kao da će me, već idućeg trena, dotaknuti,
mene, koji još uvijek ne znam
kako sastaviti slogove tišine
i na njima utonuti u san.
Izbor i prevod: Vojo Šindolić