Na terasi
Sedim na terasi širokoj manje od dve stope
i dugoj šest i po
(merio sam svojenožno cipelama broj četrdeset tri)
Ograda je od kovanog gvožđa boje cimeta
boje izbledele rđe
Pod terase, kameni ili betonski,
od nečega pretežno je zelen
Gledam u gipsane postale
Mavra koji u desnoj ruci drži mali vrč
priljubljen uz telo,
u levoj svoju kapu,
iako mu kosa deluje kao da već nosi kapu
a zid na koji se naslanja, žut i izbledeo,
kao da je maločas iskoračio iz njega
Naspram su zatvorene drvene žaluzine
koje se otvaraju u zglobu, bledo zelene,
godinama ispirane kišom.
Shvatam, u trenutku, da se hotel zove „Dva Mavra“,
a ne „Dva zida“, „Dve navike“ ili „Dva srca“,
pod kojim sam ga tražio
„Albergo“, žuta uncijalna slova
Ogradu čini izuvijano bilje, ili upletene zmije,
Ili ukrasne trake, ko bi ga znao.
Temena prolaze i zagledaju se u izloge
Jedu đelato ili tiho govore
Crkveni sat otkucava popodnevni sat
Zvuk zvona je blag
Mavri su se navikli
Izraz njihovog lica kazuje da nisu iznenađeni
ni prenuti
Drugi Mavar drži čašu u desnoj ruci
u levoj nosi neku činiju
Nekad su bili sluge, sada su izbeglice
Možda su i otvorili svoj restoran, slow ethno food
Afrički crnci propovedaju na ulici, ili nešto prodaju
Žene su sređene
Mir nedeljnog popodneva
Zvonjava utihne
Preko, dva mala zmaja drže u ustima mlečne kugle
sijalica
Čuje se žamor iz okolne centralne ulice
Ulice blago vijugaju
Kuće imaju četiri ili pet spratova
Niko trenutno ne sedi na terasi, sem mene
Preko puta, gde je živeo Virgilio Scapin
sada prodaju ženske čarape i donji veš
Ne znam ko je (bio) V. Skapin i ne nosim
ženski donji veš
Začuo se zvuk harmonike
Dolazi proleće
I tamo gde su zime blage
Veselje, vašarski tanc zamišljam
Da nisam od jutros popio četiri velika piva
ništa ne bih zapisao
Vićenca, mart 2016