U čamcu, nošen strujom, zašao sam u Bijelo

jezero, ponos grada, zatim veslajući prolazim

seoskim rukavcima pokraj dvorišnih vrata,

dim iz kućnih ognjišta širi se nad vodom.

Prelazim obližnju granicu, lokalni običaji se

mijenjaju, i način na koji ljudi govore.

Kasna je jesen, ravnice su plodne,

zorom osvijetljene tržnice odzvanjaju žamorom:

ribari i trgovci na čamcima,

na obali jata kokoši i pilića i čopori pasa.

Moj put pokazuje mi bijeli oblak,

nemam što više reći o ovom lutanju vodom.

U proljeće, krošnje zaklanjaju prozore palače,

u zoru, zlatna vuga pjeva o svjetlu svanuća.

Svojim pjevom oduševljava svijet, zakratko sleti,

prhne i ponovno odleti. Nemajuć se kamo vratiti

krije se duboko među travom vlažnom od rose

leti oko pupoljaka i cvijeća, ni za čas ne mirujući.

Lutamo kroz život i odlazimo u nepovrat. Čak i običan

pjev ptice čini nam da ponovno sanjamo o zavičaju.

1.

Za izlet dolinom besmislenosti

samotnjak Li jedini mi pravi društvo.

Ne moramo tražiti prenoćište

niti se čak gnjaviti ispraznim mislima

zašto bismo se brinuli koje je godišnje doba

ili raspravljali gdje je istok a gdje zapad?

S nama dvojicom nikad se ne zna:

koji je od nas vladar besmislenosti a koji to nije?

2.

Moj dom je ovdje u dolini besmislenosti,

toj dolini nepomućenog mira još od postanka

gdje čovjek luta ne ostavljajući tragove

i lako se vraća, odjek je jedini odgovor,

gdje čovjek vjeruje blještavilu sunčane svjetlosti

a ne tajanstvenim sjenama boje oblaka.

Otud i njeno ime, dolina besmislenosti:

sve stvari su savršene u njihovoj jednostavnosti.

3.

Pitati za dolinu vladara besmislenosti

zapravo znači otići je tražiti,

ali ona nikad nije daleko od samog uma.

Kad je prestanete tražiti stignete ondje

gdje ljudi tumaraju ne izlažući se bilo kakvoj opasnosti

i gledaju uokolo ne videći bezdane nedokučivosti.

Vi koji lutate svijetom prolaznosti nadajući se

povratku – kakav to drugi dom tražite?

Samostan visoko u planini, okružen beskonačnim daljinama:

ima li granica takvim praznim prostranstvima?

Čuje se kukurikanje iz prijestolnice u dolini

i vide jahači na puteljcima na jugu,

pramen dima diže se nad beskrajnim nizinama

bujno raslinje širi se do dalekih šuma.

Sunce zalazi zapadno od carskih grobnica

planinski visovi jedva se naziru iza brojnih sela:

danas ništa ne priječi pogled dokle god vid seže,

kad je um prazan, nema mjesta za zbunjenost.

Živim samotnjačkim životom ovdje pokraj rijeke Ch'i.

Istočni vjetrovi pušu po nizinama,

sunce polako zalazi iza dudovog gaja

a rijeka svjetluca između raštrkanih sela.

Pastiri s čežnjom gledaju prema zavičaju u planinama

lovci se vraćaju svojim domovima, psi trčkaraju za njima.

Kad čovjek usavrši živjeti spokojno

vrata njegovog dvorišta čitav dan su zatvorena.

Nedarovit, nisam dulje želio

remetiti ovogodišnje sazrijevanje,

sanjario sam kako ću otići do Istočnog potoka

želeći popraviti staru ogradu.

Znam da mudrac Shang nije pogriješio

kad je svoju djecu zarana oženio i udao,

spoznao sam svu nemilost koju je Tao Ch'ien pretrpio

neuspješno se pokušavajući osloboditi državničkih dužnosti.

Sada jesen usporava zrikanje zrikavaca

koje sve slabije odzvanja u mojoj skromnoj kolibi.

A gore, u planinskim visinama

cvrčci su zamukli i prije sumraka.

Nitko me ne posjećuje.

Tišina izoliranosti sve je dublja.

Osamljenom u ovoj opustjeloj šumi

društvo mi prave bijeli oblaci.

Duboko među planinskim šumama, sasvim sam izgubio jàstvo:

identitet nije ništa drugo doli uloga koju igramo u društvu.

Zašto bih se gnjavio proučavajući lijenost mudraca Hsi K'anga

ili do savršenstva spoznao plemenito siromaštvo Yüan Hsiena

kad je žubor potoka moj prvi susjed na istoku

a sjena obližnje planine krasi sjeverno dvorište?

Osobnost se pojavljuje iz slučajnih okolnosti

a naša istinita priroda je prazna, srodna ništavilu,

pa kako onda prepoznati starog mudraca samotnjaka?

Dakako, ne po njegovom staromodnom izgledu.

Zastajem i odmarm se svakih nekoliko stotina metara

na stazi koja vijuga i zavija na bezbroj opasnih mjesta,

kad naiđem na čistinu, ugledam prijatelje što se preda mnom uspinju

i iščezavaju u guste šume među brdima a potom se ponovno pojavljuju

šibani vjetrom i kišom ispevši se visoko iznad posljednjih borova.

Voda što hučeći protječe između stijena pretvara se

u tihi žubor u dubinama brzica

a ponad planinskih vrleti vjetrovi jauču i uzdišu.

Gledajući u daljinu prema suncem osvijetljenoj južnoj strani

Južne planine, sunce se gotovo bijeli u udaljenoj izmaglici,

vidim modrikastozelene močvare nepomućenog spokoja

i guste šume koje naizgled kao da se blago njišu.

Doživotno okružen ovom ljepotom, predajem se

velikim daljinama: one sve nejasnoće čine jasnima.

Kiša već danima pada po opustjelim šumama –  gaseći ognjišta

i vatre na kojima se kuhaju repa i proso za seljake na poljima.

Bijela čaplja leti nad poplavljenim nizinama koje su utihnule.

Zlatne vuge pjevaju među treperećim sjenama drveća.

Usavršavajući planinski spokoj, promatram pupoljke što venu

a moj post je potpun dok berem rosom blagoslovljene mladice sljeza.

Zaboravivši na borbu za položaj u kraljevstvu ljudi, ja sam samotnjak

u divljini. Zašto su morski galebi još uvijek nepovjerljivi prema meni?

Unutrašnju smirenost kristala dosegnuo sam prilično kasno.

Ali život u osamljenosti iz dana u dan sve mi je draži.

Čekajući planinske redovnike da me posjete

rano sam ustao i pomeo svoju skromnu kolibu.

Spustivši se s visova koje zaklanjaju oblaci

stigli su kroz visoke trave i paprati, i sada

sjedimo na slamnatim prostirkama, grickamo pinjole,

palimo mirisne štapiće i čitamo knjige koje govore o Putu.

Upalivši svjetiljke u suton,

skladna zvonjava zvona započinje noć

a ja shvaćam kako je nedjelovanje

samo po sebi čista radost. Život je ovdje dokon:

koliko duboke mogu biti misli o povratku

kad je čitav život prazan poput praznine?

Slabe treperave sjene, koliba, kišica sipi.

U dnu dvorišta, vrata u ogradi i dalje su zatvorena

premda je podne prošlo. Besposlen, zurim u mahovinu

dok njena modrozelena boja ne prožme moju odjeću.