ČOVJEK KOJI SANJA SVE JE ONO ŠTO NIJE (1)
Izbor iz poezije
PRVA LEKCIJA
U osnovnoj školi
Lêdo Ivo predstavlja jednog od najplodnijih i najkontroverznijih brazilskih književnika dvadesetog stoljeća. Svoju prvu zbirku poezije objavio je 1944., kao dvadesetogodišnjak. Rodio se 1924. godine u luci Maceió, glavnom gradu pokrajine Alagoas, na sjeveroistoku Brazila. Grad Maceió razvio se na tropskom poluotoku pa se u Ivovoj poeziji često spominje bujno raslinje, velike plime i oseke, rakovi i drugi člankonošci i vodozemci, pjeskovite dine, prevlake, nasukani i napušteni brodovi. Nakon što je diplomirao na pravnom fakultetu počeo se baviti novinarskim poslom. Kasnije, kada se trajno opredijelio za književni život preselio se u šumovito predgrađe Rio de Janeira gdje živi i dan-danas.
Ubrzo nakon objavljivanja prve zbirke, Ivo je postao jedan od najistaknutijih i najrječitijih zagovaratelja revizionističke književne estetike, budući da je pripadao. pjesničkoj grupi “Generacija 1945”, koja nije prihvaćala tada prevladavajuće modernističke nazore u poeziji. Ipak, Ivo se istodobno uspio oduprijeti pretjeranom formalizmu svoje generacije a ni kasnije nije želio prihvatiti razne pjesničke pravce koje je predlagao drugi veliki brazilski pjesnik, João Cabral de Melo Neto. Isto tako, Ivo nije podlegao ni konkretizmu pjesničkog kruga iz Sao Paola, tj. pjesnicima koji su se divili djelima Ezre Pounda i u njima vidjeli svoj uzor. Naprotiv, Ivo je kasnije za svoj temeljni pjesnički izričaj prihvatio kratki stih Williama Carlosa Williamsa.
Uopćeno govoreći, Ivovu poeziju obilježavaju svojstva raznolikih, često sasvim suprotnih pjesničkih pristupa. S jedne strane, Ivov opsežni pjesnički opus tvore duge ode i elegije izražene slikovitim stilom koji predstavlja svjestan unos tropskog regionalizma (iz njegova djetinjstva). Drugu stranu Ivove pjesničke raznolikosti predstavljaju kratke, jezgrovite pjesme (često pisane u obliku soneta ali bez rime), u kojima se bavi običnim, svakodnevnim stvarima i događajima, s naglašenim olfaktornim svojstvima.
Tajna Ivovog pjesničkog uspjeha leži, prije svega, u jednostavnosti njegovih stihova. Jer, Lêdo Ivo svjesno i otvoreno izbjegava suvišnu knjiškost i nepotrebni intelektualizam. Najlakše uočavamo njegovu privrženost zemlji, životinjama i biljkama, konkretnom svijetu osjetila, onome što Ivo definira kao “mrava koji vođen zviježđima udiše miomiris zemlje i mora”. Raznolika bića i biljke zapravo utjelovljuju očitu jednostavnost u srži pjesnikove vizije i glasa. Još od mladosti, nesklon prema bilo kakvom obliku apstrakcije, Ivo se otvoreno zalaže za “riječi koje su pobjegle iz rječnika i izišle na noćni zrak ispunjen mirisom jasmina i svježeg, fermentirajućeg gnojiva”.
Kao pjesnik, Lêdo Ivo objavio je tridesetak zbirki a raznoliki izbori njegove poezije tiskani su u prijevodima diljem svijeta. Kao prozaist, Ivo je objavio pet romana, pet zbirki kratkih priča i dvanaest svezaka književnih i polemičkih eseja, tri knjige za djecu, tri autobiografske knjige i još tri knjige u kojima su sabrani Ivovi novinski tekstovi. Ivova dugotrajna zaokupljenost sjevernoameričkom i europskom literaturom, rezultirala je njegovim brojnim prijevodima, među ostalima i djela Jane Austen, Guy de Maupassanta, Arthura Rimbauda, Dostojevskog, itd. Također, zanimanje za književnike kao što su Herman Melville i Nathaniel Hawthorne, kao i za pisce kriminalističkih romana poput Dashiella Hammetta i Raymonda Chandlera, ponajbolje se odražava u Ivovom romanu “Zmijsko gnijezdo” (“Ninho de Cobras”) za koji je 1973. dobio prestižnu brazilsku književnu nagradu Walmap.
Ovaj izbor predstavlja presjek iz brojnih Ivovih pjesničkih zbirki, od onih najranijih do najnovijih.
* * Lêdo je ime a Ivo prezime!
Ivo je ugledao sjemenku
i naučio čitati.
Kao mladi lučki radnik
Ivo je ugledao Evu
i naučio ljubiti.
Probijajući se kroz život
odrastajući, jedan čovjek, Ivo,
nije ni trepnuo.
Jednog dana
Ivo je na zidu ugledao
napisane riječi proletera.
Tako je naučio gledati.
Je li Ivo vidio pticu?
Je li Ivo vidio pčelu?
U svojoj sljedećoj pjesmi
Ivo je pisao o tome kako je izbio štrajk
Ivo je pisao o običnim ljudima.
KUTIJA ZA RUČAK
U svojoj kutiji za ručak
radnik
ne nosi ni mrvicu metafizike.
On u njoj nosi
prženu ribu, rižu i grah.
U kutiji za ručak
svaka stvar ima svoje mjesto.
Sve je ograničeno
i ništa nije neizmjerno.
Plastična čaša
dovoljna je jedino
za njegovu žeđ.
U kutiju za ručak
može stati točno onoliko
koliko je dovoljno
da utaži glad.
Štoviše,
kad završi
s objedom
komadom kruha
pokupi sve mrvice
i masnoću
i znoji se usred rada.
Sve što zaradi
radnik stavlja,
poput uloženog kapitala,
u svoju kutiju za ručak.
A ono što ne zaradi
kad radi
druga je vrsta kapitala
kojeg također investira:
riječi koje izgovara
u sindikalnoj dvorani,
slogan ispisan
po tvorničkom zidu,
vizija budućnosti
rođena u njegovim očima
ispunjenim jedino suzama
zbog dima iz dimnjakâ.
U svojoj kutiji za ručak
radnik ne nosi
kavijar, ali isto tako
ni mrvicu metafizike.
Budući da je
pravi radnik,
sve oko njega je tjelesno
i materijalno,
ima svoje ime i oblik
svoju težinu i obujam,
može se dotaknuti.
Njegova ljubav nosi suknju,
ima lijepu kosu i sluznicu.
Plodna, ona rađa
nove radnike.
Stvari se mjere
prema njihovoj velični:
počinak, stol, krovna greda.
U vlaku ili u autobusu
nijedan se radnik
ne može protegnuti
a da se za to ne potrudi.
Baš kao i za sve ostalo na ovom svijetu:
čovjek se mora gurati.
Ispunjen
fizičkim i tjelesnim,
njegov život je stvaran,
baš kao i njegova kutija za ručak.
Čitav njegov život
savršeno je primjeren.
Smrt nije primjerena
jer ona ne postoji,
nju se ne može obrađivati
niti ju se može rezati na dijelove i dodadvati
(To je neopipljiva vrsta materijala,
bez željeza, bez čelika,
svatko je može imati
ne upotrijebivši ukrasnu vrpcu
ili papir za uvijanje.)
Subjektivan i industrijaliziran
radnik živi
od onoga što zna i čime se bavi
i, budući da je živ,
udiše ono što vidi.
Vrijeme ga prlja
naftom i smogom,
ali ga i umiva,
vrijeme stvoreno od vode
koja za njega teče tek poslijepodne,
a ne prema uredskim urama.
I kutija za ručak
također je oprana.
A kad se radnik vrati kući
zajedno s praznom kutijom za ručak,
metal miriše
više na njega
no na hranu.
BEZ NASLOVA
Dok pišem,
stvarnost slijeće na moj stol
poput leptira.
ZA SLUŽBENIKE OSIGURAVAJUĆIH ZAVODA
Za službenike osiguravajućih zavoda
svaki radni dan strašno je naporan
voze automobile koje moraju parkirati
čak i po magli.
Čitava je Amerika osigurana
protiv smrti, požara i nesreća.
Za pretrpljene štete isplaćuje se
ček, uz osmijeh i snažan stisak ruke.
Zaštićen životnim osiguranjem,
vidim mjesec bolesnog izgleda
između rafinerija, tv antena i raskošnih rokoko zvonika.
Doseljenici i puritanci piju Coca-Colu.
Amerika je osigurala moj život.
Ali tko će me zaštititi od vječnosti?
Ne želim biti besmrtan
niti da moja kremirana duša ode k anđelima.
PLAN RAZVOJA
Galeb
leti
iznad svjetionika.
Ne čuje se zapljuskivanje vode.
A ni morske trave se ne njišu.
Jedino iz kanalizacijskih odvoda
u struje oceana otječe
tajna života.
GROBLJA
»Kakvo je ovo groblje?«
»Ovo je groblje automobila.«
Ovdje počiva moj Chevrolet. Ovdje trune moj Buick.
Vjetar nagriza sjaj Amerike.
»Kakvo je ovo groblje?«
»Groblje kao svako drugo.«
Pod travom i cvrčcima što cvrče, moj otac leži,
i sanja laž. Stare uspomene o dolarima.
»Kakvo je ovo groblje?«
»To je groblje za naše poginule u ratu.«
Vojnici slušaju smijeh djece
ali više nemaju usta ili zube za osmijeh.
»Kakvo je ovo groblje?«
»To je groblje za bijelce.«
»To je groblje za crnce.«
»To je groblje za Židove.«
»Kakvo je ovo groblje?«
»Kako objašnjavaš to što smo živi?«
Pet tisuća ljudi umre svakog dana u Americi,
a mi, turisti, uvijek tražimo iste stare stvari.
(prevod i uvodna beleška: Vojo Šindolić)