Pet je popodne, ljetno računanje vremena. Dan promjenjiv, kakav u Sarajevu, gradu ukliještenom među olimpijske ljepotice i ljepotane, često osvane. U predgrađu, na livadama obraslim smećem, igraju se dječaci. Na leđima im brojevi i prezimena omiljenih im fudbalera. Umjesto loptom, fudbala igraju praznom bocom Coca Cole. Igra im brzo dosadi, pa sjedaju na metalne prečke, ostatke nekadašnje klupe.
- Sinoć smo razvalili ovu klupu – hvali se Đeko.
- Jeste kurac – skeptičan je Misimović.
- Jesmo, đamije mi – poentira Kaka.
Nakon Kakine kletve, Misimović više nema razloga za sumnju. Džamija je ipak džamija, a on bi morao pitati starce da mu dozvole da bude vani i iza deset, jer se tad, očito, dešavaju najzabavnije stvari. I Kaka i njegovi saigrači idu, neka uđe u zapisnik, u osnovnu školu.
Dječak s kojim šetam predgrađem, u slobodno vrijeme moj sin, još ne ide u školu. Trojicu mahalskih sportista susrećemo na povratku iz vrtića. Nemalo iziritirana konverzacijom dječaka, pokušavam misli vratiti na sina i pitam ga kako je protekao njegov dan u vrtiću. Pripremljena sam na nevoljki i šturi odgovor, no, dobijam njegovo ozareno lice i neskriveno ushićenje dok izgovara kako su danas slavili rođendan.
- Čiji rođendan? - pitam.
- Armije - kaže moj sin.
Riječi koje u sebi imaju suglasnik r još uvijek ne izgovara tečno, kao i većina petogodišnjaka, pa se još uvijek nadam da nisam dobro čula.
- Arminov? – pitam
- Ne! Armijin! – odgovara mi.
- Slavili ste rođendan Armije? – pitam još jednom, za svaki slučaj, te mi dijete, već na granici nervoze, još jednom klimne glavom. Jeste kurac, rekao bi Misimović, jesmo đamije mi, rekao bi Kaka, no, ne kažemo to ni sin, ni ja. A jesu.
Vrijeme radnje je 2009. godina, mjesto radnje je Sarajevo, priča je istinita, iako začudna i iako groteskna. A začudna jeste jer su djeca, četverogodišnjaci i petogodišnjaci iz srednje odgojne grupe, u svom vrtiću u sarajevskom predgrađu, slavili lažni rođendan lažne armije. Da se radilo o igri koja djeci dokazuje da mašta nema granice i da se izmisliti mogu i rođendan i slavljenik a da se svi lijepo zabavimo gaseći svijeće i oblizujući prstiće, ova bi priča bila topla, ljudska i zabavna. Ovako izaziva grč u želucu baš kao prizor trojice mladih fudbalera čiji su životi prokockani već u njihovoj desetoj i koji su još jedino dobri modeli za potencijalnu akciju Sportom protiv klupa ili Vjero(nauko)m protiv društvene imovine.
- Je li bilo torte? – pitam, u čudu, pokušavajući u sebi sačuvati sve informacije koje sinu još uvijek ne mogu i ne smijem servirati.
- Nije – odgovara uz smiješak. – Nije to bio pravi rođendan.
- Pa šta ste radili?
- Crtali.
- Šta?
- Armiju.
- Kako se to crta?
- Pa tenkove i zastave.
- Koje?
- Šta koje?
- Koje zastave?
- Pa Bosne i Hercegovine.
Ah, da. Bosne i Hercegovine, luda mamo, kako si to mogla zaboraviti. Kako sam mogla zaboraviti da se zemlja zove Bosna i Hercegovina i da ima, ne baš armiju, već Oružane snage. Oružane snage, pak, imaju nekolicinu profesionalnih vojnika i nešto rezervista. Zemlja zvana Bosna i Hercegovina je, Božijom providnošću i međunarodnom preventivnošću, potpuno demilitarizirana (generacija rođena 2004. godine ovu riječ obrađivat će tek u osnovnoj školi, kad nauče izgovarati sva slova, a posebno mrsko r koje se u njoj javlja čak dva puta).
Jedinstvene oružane snage, već nekoliko puta spominjana zemlja morala je oformiti kao jedan u nizu preduslova za ulazak u NATO i na svom putu ka europskim integracijama. Oružane snage objedinile su dvije dotadašnje vojne formacije: Vojsku Republike Srpske i Vojsku Federacije Bosne i Hercegovine koja je, pak, formirana 1995. godine u Daytonu, od Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane. Te i takve Oružane snage formirane su prvog decembra.
Sad kada znamo sve informacije koje sam sinu svjesno uskratila, vratimo se na dan kada je on slavio rođendan Armije. Iako promjenjiv kakav u Sarajevu, gradu ukliještenom među olimpijske ljepotice i ljepotane, često osvane, dan nije bio decembarski, već aprilski. Proljeće je u ostale dijelove naše hemisfere već stiglo, a skoro će, predviđa se, i u Sarajevo, jer april troši svoj petnaesti dan. Petnaesti je, dakle, potvrdimo još jednom, april i nije rođendan Armiji. Bio je, dok je Armija BiH postojala. Bio je dok Armija BiH nije integrisana u Vojsku Federacije, a ista potom, ponavljanje je majka znanja, u Oružane snage BiH. Bio je, dakle, prije 14 godina. Bio je, dakle, dobrano prije nego su se rodili sarajevski Kaka, Misimović i Đeko i daleko prije nego se rodio moj sin, crtač tenkova i zastava.
Moj sin loše crta. Tenk nacrtati ne zna jer u kutiji za igračke nema ništa maskirno, a na računaru još uvijek igra šarene edukativne igrice u kojima uklapa oblike u odgovarajuće kalupe. Oblici su, još uvijek, srce, krug i kvadrat, ne tenk, PAM ili PAT. Izgled zastave, pak, zna jer ga, pored mame i tate, odgaja Javna ustanova Djeca Sarajeva. No, to što zna kako zastava izgleda, ne znači da je zna nacrtati: njegove zvijezde liče na leptire, baš kao što je i zvijezda koju je nekada crtala njegova mama uvijek više ličila na dijete iz Černobilja negoli na zvijezdu. Proslava rođendana Armije stoga mu i nije bila najsretniji dan u životu, jer crtati ne voli. Ipak, ostao je upamćen kao dan kada je naučio da postoji Armija, da ona ima tenkove i da ti tenkovi brane Bosnu i Hercegovinu.
- Kako misliš brane? Od koga?
- Od neprijatelja.
- Ko su neprijatelji?
- Ne znam.
- Kako ne znaš?
- Oni koji napadaju.
- Koga? Bosnu i Hercegovinu?
- Da.
- Ali zašto bi je napali? Šta to ona ima da bi je neko napao?
Dijete sliježe ramenima. Već smo pred kućnim pragom kad se naglo sjeti i kaže da su neprijatelji Bosne i Hercegovine oni koji bacaju smeće po parkovima. Kažem da je to istina, da su takvi neprijatelji svakog živog stvora na planeti, pa tako i u Bosni i Hercegovini, ali da nas od takvih ne brane vojnici u tenkovima. On, moj sin, rođen devet godina nakon rata, misli da ne govorim istinu. Ljuti se i kaže da nas Armija brani od neprijatelja a da su neprijatelji lopovi i zločasti ljudi koji bacaju smeće i ruše klupe. Odšutim priču o nadležnostima, o policiji čiji je to resor i koja, za razliku od vojske, još uvijek, četrnaest godina nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, nije jedinstvena. Posebno odšutim dio priče o eko policiji čija bi odgovornost, da takva postoji, trebali biti ti što bacaju smeće i ruše klupe. Odšutim i dio o skrbi za maloljetne delikvente koji u desetoj godini razvaljuju već pominjane klupe. Ponešto od prešućenog možda ću mu ispričati prvog decembra, na dan Oružanih snaga BiH. Možda ću mu ispričati ja, jer u vrtiću neće stići. Dan kratko traje, a valja obilježiti Međunarodni dan borbe protiv HIV/AIDS-a.
Pet je popodne, zimsko računanje vremena. Dan snježan i hladan, kakav u Sarajevu, gradu ukliještenom među olimpijske ljepotice i ljepotane, često osvane. U predgrađu, na snijegom zabijeljenim livadama mrznu se dječaci. Na reverima, kapama i šalovima, imaju crvenu trakicu. Umjesto da grudvama gađaju prolaznike, dijele im letke i kondome. Za koji dan odlaze na posljednji zimski raspust u osnovnoj školi i ovo im je jedna od zadnjih školskih društveno osviješ tenih akcija. Srce im je tim punije i lica su im tim ozarenija dok prolaznike educiraju o HIV-u i AIDS-u:
- Rukovanje ne prenosi bolest – poručuje prvi.
- Svako se može zaraziti – dodaje drugi.
- Neznanje je najgora bolest – zaključuje treći.
Moj petoipogodišnjak i ja gazimo kroz prhki snijeg, vjetar nam šiba obraze, umotani u šalove pričamo o proteklom danu.
- Danas smo crtali ove trakice – govori sin i pokazuje na kapu jednog od dječaka.
- Zašto?
- Jer smo opet pričali o Adninom virusu i jer su nam opet doktori pričali o tome kako trebamo biti pažljivi, a teta psihologica nam je opet rekla da zagrljaj ne prenosi bolest i da je Adna naša drugarica bez obzira što ima virus i da nije istina da virus dobijaju samo djeca koja imaju dvojicu tata, jer da je tako imali bi ga i Tarik, i Sara i Andrej, a oni su sasvim zdrava djeca.
Vrijeme radnje je još uvijek 2009. godina, mjesto radnje je Sarajevo, priča je, naravno, fikcija, jer ko bi normalan sirote četverogodišnjake i petogodišnjake iz srednje odgojne grupe smarao teškim pričama o bolesnoj djeci kada im je lakše podijeliti olovke i papire i zadati im da crtaju tenkove.
U zemlji u kojoj vlada Bog i u kojoj se četverogodišnjake i petogodišnjake iz srednje odgojne grupe uči vjeronauku, u zemlji u kojoj se desetogodišnjaci kunu u sakralne objekte, ne uči se o prevenciji i kontracepciji. Vjerujući u kontracepciju, budućnost ove zemlje mogla bi povjerovati da Boga nema jer ljudi sami odlučuju kada će i hoće li imati djecu. Sumnjajući u Boga, budućnost ove zemlje možda bi povjerovala u Djeda Mraza, to mitsko bjelobrado stvorenje koje prošle godine nije pohodilo sarajevske vrtiće, barem ne na 30. i 31. decembar. Ko zna, možda jeste na neki drugi dan, jer u zemlji u kojoj mrtav slavljenik slavi nekadašnji rođendan, moguće je i da Nova godina pada baš u ljeto kad vrtići ne rade i kad su djeca raštrkana po dalekim obalama i plažama.
Ostavimo barem nešto mjesta za sumnju i ne ponovimo na ovome mjestu Misimovićevu već gore citiranu rečenicu...