Beton br.33
Utorak 27. novembar 2007.
Piše: Aleksandar Pavlović

Kondine tikve

Revnosni Gradski Oci u užem gradskom jezgru ispod naziva ulica postavili su i natpise koji prolaznicima daju osnovne podatke o ličnosti po kojoj je kaldrma dobila ime. Ove table prijatnog izgleda, za razliku od dvojezičnih putokaza čija je očigledna namena da turiste i strance upoznaju sa gradskim spomenicima kulture, imaju samo ćirilični tekst te se, dakle, nude prevashodno na polzu i prosveštenije lokalnom stanovništvu.
Tako je, pored ostalih, i Kondina ulica dobila „puškicu“ sledeće sadržine:

betonbr33_strafta1

Upravo ova početna sintagma hrišćanin u turskoj vojsci izdvaja Kondu od ostalih zaslužnih građana. Kako razumeti ovaj izraz? Da li to znači da je Gradskim Ocima blisko stanovište da je početkom devetnaestog veka još neumesno govoriti o nacionalnom identitetu, ili da se u Otomanskom carstvu identitet neislamizovanih svodio na socijalno-versku odrednicu (raja, hrišćani vs. Turci). Pored toga što bi predstavljala jeres, ova ideja ne stoji i zbog toga što u ovom kratkom tekstu uočavamo etnonime - turska i srpska vojska, a u ovu potonju jasno se svrstavaju svi ostali zaslužni ustanici i nosioci ulica (bibliografske jedinice proveriti šetnjom po Dorćolu i Vračaru). Druga mogućnost bila bi pretpostavka da o hrišćanima u turskoj vojsci nije prikladno govoriti kao o Srbima. Ako je tako, ostaje nejasno zašto u kolektivnom narativu za „srpstvo“ srednjovekovnih hrišćana u turskoj vojsci Marka Kraljevića, Konstantina Dragaša, Stefana Lazarevića itd. ima, a za ustanika Kondu nema mesta?

 

DA LI JE BEOGRAD I SVETA ALBANSKA ZEMLJA

Svrha sintagme hrišćanin u turskoj vojsci, dakle, nije u tome da bilo šta otkrije, objavi, nego da sakrije i prećuti Kondinu nacionalnost (bolje rečeno narodnost ili etničko poreklo). Petrit Imami, u knjizi Srbi i Albanci kroz vekove (Samizdat B92, 1998), o Kondi Bimbaši kaže da je bio zapovednik „čete ‘Epirota’, pravoslavni Albanac iz Epira“. Čak i pristrasan istoričar kakav je Vladimir Stojančević, koji u svojoj knjizi u izdanju SANU 1994. godine Albance naziva Arbanasima, kaže: „[o]d bećara među srpskim ustanicima bio je i Konda-barjaktar, pravoslavni Arbanas sa granice Toskerije i Epira“, i dodaje da je sa Kondom prebeglo Srbima „više njegovih zemljaka“. Savremenik ovih zbivanja, Lazar Arsenijević Batalaka, svedoči: „Ja sam mnoge hrišćane između ovih, Bugara, Grkoarnauta i Cincaroarnauta poznavao, koji su, kad je Gušanac otišao iz Beograda, među Srbima zastali...“
Nije na odmet razraditi i ideju Kondinog „prebega“. On je, preciznije rečeno, sa svojim momcima, koji su kao krdžalije (najamnici, mercenaries) dobro govorili turski, obmanuo turske stražare na beogradskim zidinama, „mlavio ih je kao kakva hala“ i omogućio ulazak ustanika u grad. Pre toga, na samom početku ustanka, Albanac Redžepaga (sinovac upravnika vojnog logora Ada Kale u koji su se dahije sklonile) i njegovi momci, zajedno sa ustanicima, posle žestoke borbe u noći između 5. i 6. avgusta 1804. ubili su dahije i njihove ljude.
Ovi slučajevi nisu usamljeni, i doprinos Prvom srpskom ustanku dali su ne samo Albanci-prebezi iz turske vojske, nego i neka plemena Albanaca hrišćana (Klimenti, Grude, Šoše), a oružje su ustanici često nabavljali iz Metohije, gde su ga mahom proizvodili Albanci muslimani, pa je tako na jednom pištolju koji se čuva u Muzeju Prvog srpskog ustanka, za koji se smatra da je pripadao Karađorđu, ugravirano ime majstora - „Osman“. Poseban kuriozitet predstavlja pismo Petra I (svetog Petra Cetinjskog) od 25. marta 1805, u kom on protežirajući primirje s Turcima poručuje crnogorskim plemenima „da stojite s mirom i da se prođete jedinstva s Arbanasima“ koji su krenuli u borbu protiv skadarskog vezira.
Što se tiče narodne tradicije, Vuk Karadžić je zabeležio epsku pesmu Jani Konda a rodom Arnaut bjaše koja ga hvali kao većeg junaka od Marka Kraljevića, a Stojančević pominje i da su Karađorđeve pobede opevali narodni pevači Malisora, među kojima je postojalo predanje o njegovom poreklu iz Kuča, inače plemena mešanog srpsko/crnogorsko-albanskog porekla. Čak i Ćorović u Istoriji Srba navodi da su Karađorđevi muški preci došli iz Klimenata, čemu u prilog ide i Karađorđeva slava (sv. Kliment).

 

EFEKAT STVARNOG

Još sedamdesetih godina prošlog veka Rolan Bart, Hajden Vajt i drugi pokazali su kako istoriografija zapravo ima više sličnosti sa književnošću i fikcijom nego sa empirijskim naukama. Istorija ne barata činjenicama nego podacima, tekstualnim tragovima koje uklapa u jednu koherentnu celinu, naraciju, priču; ona ne imenuje Stvarno, nego proizvodi efekat Stvarnog. Prošlost Srba i Albanaca, kao valjda i prošlost bilo koja druga dva (ne samo geografski) bliska naroda, puna je antagonizama, primera pojedinačnog i kolektivnog nasilja, kao i međusobne saradnje i prijateljstva, privremeno uspelih i neuspelih, realizovanih i nerealizovanih državnih projekata. Otuda, umesto ispravljanja istorijskih nepravdi ili utvrđivanja univerzalnih istina, bolje je zapitati se o posledicama jednog dugotrajnog diskursa. Slika o Albancu kao večitom neprijatelju i suštinski Drugom toliko je dugo i duboko upis(iv)ana u nas, da je postalo nemoguće misliti izvan ovih kategorija. U tom kontekstu, precrtavanje Kondinog porekla nema nikakve veze sa nacionalnom prošlošću i istorijom, već sa neumoljivom logikom ovde i sada koja, pošto su Albanci naši neprijatelji, a Konda naš prijatelj, ne trpi Kondu kao Albanca.
O Kondi na Internetu nema pomena, kako na srpskom, tako ni na albanskom jeziku, što ukazuje na istovetni diskurs sa obrnutim predznacima i, sledstveno tome, na fundamentalne srodnosti dva naizgled suprotstavljena establišmenta. Tako je on danas za Srbe i Albance ono što je, verovatno, pre dva veka bio za Turke - remetilački faktor na Balkanu. Po svemu sudeći, Kondi bi bilo bolje da se nikada nije ni rodio. Ili, barem da nije otvarao gradske kapije. Jer, lakše bismo mi i bez Beograda, nego bez neprijatelja.

Nikola Korać: Vojni dnevnik II

Štrafta arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.