Đe si bijo kad je klalo i bumbardovaolo?
Radikalski piralen ili Kikinda by far right
Poznajem čoveka koji u novčaniku, pored fotografije svoje dece, nosi sliku atentatora na premijera Srbije. Da je to nekakav paćenik koji ne shvata koliko je bolesno i ogavno to uzdizanje ubice, još bih mogao da progutam: ima nas svakakvih, nisu svi rođenjem dobili izbaždarenu čistu pamet. Ali nije takav slučaj, reč je o čoveku koji ima društveni angažman i kreator je kulturnog ambijenta u gradu nadaleko poznatom po najtežim i najdužim ludajama. Da li je posle ovoga potrebno objašnjavati da je kulturna politika u raljama ekstremne desnice koja je iz temelja krenula da gradi bolju budućnost?! Kako to izgleda? U stvari, hajde prvo da stavimo prst na čelo.
A šta je sa svima onima koji su do pre nekoliko godina učestvovali u kulturnom životu grada? Šta bi s nagradom OEBS-a koju je Kikinda dobila kao najtolerantniji grad u Srbiji, iste godine kada su radikali došli na vlast? Od tolerancije do revanšizma napravljen je mali korak, tako reći - samo jedan mrc! Snosimo li i mi deo odgovornosti zbog toga što gradom vladaju osioni primitivci? Naravno. Da među nama nije bilo alavih, danas ne bi bilo gladnih.
Da krenemo od glave. U Kikindi gradonačelnik proteruje neistomišljenike. Ponekad se pitam: ima li nekoga u Kikindi ko ne veruje da su otkaze dobili svi za koje se u stranci haškog optuženika pretpostavljalo da su „izdajnici vere i nacije“? Verovatno ima i takvih, jer ima i onih koji po okolnim stadionima pišu grafite tipa „nož, žica, Srebrenica“. Gradonačelnikova stranka ide dotle da, recimo, piše saopštenja u kojima se bavi izvodima iz intervjua koji je jedan pisac - ovoga puta sam slučajno to ja - dao za „hrvatske“ medije. Možda bi mi oprostili da sam to isto rekao u Zimbabveu, pošto su sada „nesvrstani“ radikalski hit.
Opštinska vlast, u dokolici između spremanja dve pakosti, finansira tribine u Domu omladine posvećene otkrivanju planetarne zavere protiv Srba, a u Narodnom pozorištu promoviše sabrana dela haškog optuženika. Mediji na koje su radikali stavili šapu bez ikakvih ograda izveštavaju s predavanja na kojima se dokazuje da su Srbi Arijevci koji su Induse naučili pismu i kulturi i da je Aleksandar Makedonski testamentom svoje carstvo ostavio Srbima. Ispade da su nam u Kikindi najmanja briga vozači koji u javnom prevozu lepe postere Ratka Mladića i prosvetni radnici koji u učionicu ulaze sa po dva bedža s likom Radovana Karadžića na reverima.
Primera kako se kultura devastira ima mnogo i svi su jednako bizarni. Bave se ljudi sumanutim stvarima: izmeštaju spomenike NOB-a i seku dvesta stabala iz gradskog jezgra uz objašnjenje da partizanskom pesniku i drveću nije mesto pored crkve. Posle su, doduše, promenili argumentaciju pa su crkvu ostavili na miru, a za seču drveća optužili drvomorce zbog kojih se suše grane. Već rekoh, ali da ponovim, Kikindski radikali su gori od najezde poslovičnih skakavaca: od skakavaca nešto još i pretekne, od ovih - jok!
Evo moje omiljene teme: neki su kulturteroristi jedva dočekali da uđu u medije i ustanove koje su radikali „oslobodili“ od „petooktobarskog šljama“. Znaju oni i te kako bolje od te „sorosovske“ boranije šta ovom gradu treba, samo nisu dosad imali prilike da iskažu svoj talenat. Od njihovog talenta nama danas trnu zubi!
Šta reći o lokalnim propagandističkim medijima i novinarima koji su do petooktobarskih polupromena bili perjanice Slobe-slobode i o ovim drugim koje je iznedrila „revolucija“, a koji su otporašku pesnicu zamenili dvoglavim orlom? Neko ko je spreman da u nastavcima objavljuje nepotpisane tekstove-poternice i saopštenja ultradesničarske stranke koja nisu ništa drugo do poziv na linč, i pristaje da mu urednik bude neko ko sriče slova dok čita i potpisuje se palcem, ne da nije novinar, nego nije čovek pre svega, to je obična krpa kojom se njihovi idoli brišu kad se ukake od sreće što su nekog opljuvali!
Institucija poput Doma omladine, koji je do radikala bio poznat kao glavni motor kulturnih dešavanja i van Kikinde, spala je na kurseve origamija, orijentalnog plesa i programe diletantskih udruženja. Otpustili su sve urednike, koji će im vrag, i pozapošljavali svoju ekipu rođaka i švalerki. Osuđuju prethodnike kao lopove, nosioce albanskih orlova, latiničare, ustaše... U sastavu Upravnog odbora Doma omladine, ali i drugih institucija kulture, sede, recimo, sve sami kulturni radnici: zemljoradnici, konobarice, večiti studenti, ili čistačice. Ponekad se na čelu Upravnih odbora nađe i neko zvučno ime iz sveta estrade „kako bi im čorba bila gušća, a novčanik deblji“. Takvi su odlučili da sam nepodoban, da sam, pazi sad: nezakonito postao urednik izdavačke delatnosti i da sam, povrh svega, jedan pozorišni komad nazvao „Ćelava pevačica“, a to, kažu, dovoljno govori o mojoj kvazikompetenciji. Treba organizovati grandiozne spektakle: izbore za mis, ili gostovanja narodnjačkih pevača i glumaca.
Svojevremeno sam u medijima kritikovao gradonačelnika Branislava Blažića - uzgred, ministra ekologije iz Miloševićevog vremena upamćenog po izjavi da piralen nije štetan po zdravlje - koji je Natašu Kandić, direktoricu Fonda za humanitarno pravo, proglasio za personu non grata i zabranio joj dolazak u Kikindu. To nije mogao da mi oprosti. Probuđeno zlo iz devedesetih i spiskove „za odstrel“ o kojima sam tada govorio osetio sam na svojoj koži. Drugi su dobijali otkaze jer su po struci građevinski inženjeri, istoričari umetnosti, ili pravnici i prosto su se bavili svojim poslom, ali su bili u braku sa istaknutim političarima ili novinarima pa im je to zamereno. Šta je trebalo? Da se razvedu da bi ostali na poslu?! Kad sve ovo prođe i kada Kikinda ponovo postane grad, verujem da će se javljati „prvoborci“ koji će se u maniru onog čuvenog pitanja „A đe si ti bijo kad je klalo i bumbardovalo?“, praviti pametni i osuđivati persone krive za urbicid. Takvi danas kao miševi sede u bircuzima i govore: „Šta se to mene tiče? Samo da mene ne diraju!“ Ne boj se, neće tebi ni dlaka s glave faliti, mufljuzu jedan.