Nemam drugog izbora nego započeti tekst o sivom, mučnom decembru koji je na svojim oblacima donio negativne vijesti, i čak i bez njih samo produbio nagomilanu cjelogodišnju depresiju, sviđalo se to nekome ili ne. U Zagrebu je u 42. godini života nakon duge i teške bolesti (rak bubrega) umro jedan od najduhovitijih i najvedrijih pjesnika/pisaca koje sam poznavao. Simo Mraović je bio istinski apostol vedrog duha, i pravi majstor čitanja poezije uživo. Do kraja života je pisao i učestvovao u javnom životu. Njegov manjinski roman Konstantin Bogobojazni doživio je nekoliko izdanja, a poezija mu je stekla skoro kultni status u krugovima ljubitelja ove, danas opskurne i društveno beskorisne i za promociju države nebitne djelatnosti, ako se sjetimo kako se velikim parama dopinguje nova bosanska filmska umjetnost. Nekoliko dana prije u Sarajevu je, nakon kratke i teške bolesti, preminuo pjesnik Branko Čučak u 61. godini života. Za vrijeme rata napušta Sarajevo i odlazi na onu stranu, u Banja Luku, gdje živi sve do završetka rata, te se ponovo vraća u svoj grad, gdje doživljava različite neugodnosti i etiketiranja – od one da je bio snajperista na Grbavici do toga da je samo običan četnik. Pripadao je generaciji pjesnika boema i bitnika, od kojih su mnogi više zapamćeni kao boemi i kafanski ljudi, a manje kao kvalitetni pjesnici. U jednom vremenu, a ono traje i sada, te dvije pozicije (kafana & poezija) će se izjednačiti, u čemu se može i naći odbojnost današnjeg čitaoca spram savremene poezije. BrankoČučak nije bio nikakav snajperista i nikakav četnik. Bio je dobar i, u svoje vrijeme, avangardan pjesnik, te duhovit i maštovit čovjek koji je preživljavao na razne načine. Jedan od tih načina bilo je prodavanje slika koje bi naslikao svojim prijateljima i poznanicima za sitne pare. Znalo bi mu se desiti da povremeno izgubi glas, i to bi ga zatim iznenada prošlo. Pravdao je to prehladom, iako je cigarete više gutao nego pušio, jer su mu one, vjerovatno, bile i jedini iskreni prijatelji u teškoj sarajevskoj samoći. Volio je pričati viceve kao i Simo Mraović. Obojica su bili nepopularne nacionalnosti, svako u svome gradu. Njihova duhovitost i sklonost zabavi, šalama bile su samo maske iza kojih su se krile puno ozbiljnije i tragičnije stvari, što govori o prefinjenosti i dobroti njihovih duša. Smrt se, svakako, ne može ničim racionalnim objasniti, ali mi se čini kako je rat nastavio uzimati svoje žrtve u miru, one najbolje i najtananije ljudske duše.

Tako je došao decembar jedne od najgorih i najmračnijih poslijeratnih godina, i taj masters niz godina će se protegnuti u budućnost, izuzev ako ne dođe do pravog kraha i sloma čitavog društva i zemlje, što smo, svi i odreda, bez obzira na ratne strahote i patnje, itekako zaslužili. Neko više, a neko zaista manje, ako ne želimo uraditi najgoru od svih retoričkih stvari, a to je relativizacija. Proročanstvo Alije Izetbegovića se ispunilo, jer ovom zemljom danas vlada nekolicina begovskih familija sa svojim rodbinskim ko-familijama dok ostatak, uglavnom, i dalje uporno na izborima glasa da ih oralno, analno i mentalno guze pripadnici obnovljenih begovskih kružoka ili halki. Iz moje porodične predaje nemam pozitivno istorijsko sjećanje spram begova i njihovih svjetova. Moja majka Emina bi često znala reći za slabu vatru u šporetu: eno je gori k’o begovska vatra. Vjerovatno misleći na doba propasti begovata i njihovo sveopšte osiromašenje. Sad su potomci tih što su ložili posne begovske vatre ponovo zajahali ljudestoku, te na osnovu toga žive lagodno i lijepo. Lanac iskorištavanja se okreće u korist novobegovske elite. Alija Izetbegović je uspio u svojoj nakani vraćanja Bosne u devetnaesti vijek, u predindustrijsko doba, romantično vrijeme kada su begovi srkali kahvice po čitav dan sjedeći na minderima i samo ponekad puštajući iz sebe one znamenite
uzvike zadovoljstva i dekadencije: jah, ah, eh...Čini se kako su od komunista gori samo antikomunisti, kako je to rekao (iz vlastitog iskustva gulaga i emigracije) ruski disidentski pisac Sergej Dovlatov. Današnji antikomunisti su konačno na vlasti, pa su opet nezadovoljni i po svaku cijenu žele uništiti dobrohotnog bradonju Deda Mraza, što zbog njegove nepodobne crvene boje i navodne komunističke
prošlosti, a pomalo ili poviše zato što je Deda Mraz vlah glavom i sijedom bradom, i kao takav ne može donositi radost i poklone bošnjačkoj djeci. Jer je prljavi i smrdljivi vlah koji bi bošnjačkoj djeci lako mogao donijeti razne vlaško-pravoslavno-kaurske bolesti i navike kao što je slavljenje Nove godine, ili bi ih Deda Mraz mogao navući, na, nedajtibože, naku drogu, alkohol i bludne radnje, jer se vlasi i kauri uglavnom i bave tim poslovima, nonstop razmišljajući kako da sjebu neiskvaren i dobroćudan bošnjački narod.

Zato su Bošnjaci (oni zakleti antikomunisti iz novobegovata) odlučili da više nema Deda Mraza, zaboravljajući činjenicu koja kaže da su najnapredniji predratni i ratni (Drugi svjetski rat) komunisti i ljevičari u BiH bili upravo mladići iz begovskih familija, dovoljno je spomenuti velikog Skendera Kulenovića ili Safeta Krupića. Kad ubiju crvenog bradonju ko zna šta će doći na red. Vjerovatno će opet pronaći neku metu u kojoj će stalno pokušavati stući i dezintegrisati svoje vlastite patnje i one fingirane muke koje svaka poštena osoba sa kompleksom žrtve uvijek i kad-tad otkrije u sebi. Što nas dovodi do ključnog termina iz korpusa seksualnog života, a to je sado-mazohizam, gdje se ne zna gdje počinje prvi a završava drugi. Takvi ljudi su u stanju sebi sve oprostiti, ali drugima nikad i ništa. Brižljivo će skrivati homoseksualizam u svojim porodicama, ali bi rado bili u prvim redovima sa isukanim bajonetima tjerajući queerovce i njihove simpatizere u nove koncentracione logore nad čijim ulazima bi stajao natpis: Allah macht frei! Sasvim je nebitno iz kojeg pravca ili stajne tačke dolazi fašizam, jer su njegovi pretpojavni i pojavni oblici uvijek isti. Bitno je da se radi o neviđenom vjerskom fašizmu, gdje čak i tzv. liberalni islamski učenjaci tipa Rešida Hafizovića javno (emisija Pozitiv na FTV-u) imaju hrabrosti reći kako queer populaciju treba staviti u karantin (eufemizam za koncentracioni logor). A ja, poput mnogih naivaca, vjerovao kako živim u sekularnom društvu. Tako nam se završila 2008. godina u kojoj su meni dvije najznačajnije ličnosti Vedad Ibišević i fudbalski komentator Sport kluba Marjan Mijajlović (koji je svojim glasom i srcem, na neki način, i uveo Hoffenheim u Bundes ligu), i da nije bilo njih, čiji su uspjesi itekako povezani, mislim da bih poludio gledajući informativne emisije na domaćim televizijama, koje su autentični katalozi depresija i kolektivno nesretne sudbine ove zemlje. Možda u slijedećoj godini ipak ima jedna i jedina nada. Možda će opet goriti Titova ulica i Ferhadija, s tom razlikom što vatra neće doći zapaljivim mecima i granatama sa brdâ, nego baš suprotno, odakle i treba da dođe, iznutra. All over Baščaršija.