Beton br.141
Ponedeljak 25. januar 2016.
Piše: Aleksandar Pavlović

Akademski zločin se više (ne) isplati?


Kraj prošle godine doneo nam je, između ostalog, i nekoliko novih propisa kao reakcije vlasti na probleme plagijata koji već poodavno potresaju našu akademsku zajednicu i širu javnost. Najpre su u Narodnoj skupštini usvojene izmene i dopune Zakona o naučno-istraživačkoj delatnosti, kojima se predviđa formiranje posebnog Odbora za etiku koji će se baviti pitanjima plagijata, a u novoizmenjeni zakon uveden je i princip akademske čestitosti. Zatim je na sednici Saveta Beogradskog univerziteta predložen pravilnik čije se usvajanje uskoro očekuje, kojim ovaj naš najstariji i najugledniji univerzitet prvi put precizira šta je plagijat i definiše kazne za one koji ga počine. Podnošenje ova dva dokumenta, stoga, predstavlja kraj jednog ciklusa započetog još juna 2014. godine, kada su srpsku javnost počele da potresaju afere u kojima je nekoliko visokih zvaničnika optuženo da su plagirali svoje doktorate. Izgleda, dakle, da je sada pravi trenutak da se osvrnemo na ove mere i vidimo šta nam to novo nose ovi propisi i kakva se dobrobit za srpsku nauku i društvo od njih može očekivati.

Kada je reč o Zakonu o naučno-istraživačkoj delatnosti, izmene izgledaju znatne.


Posle brojnih neuspešnih pokušaja poslanika Vladimira Pavićevića da u Narodnoj skuštini promoviše princip akademske čestitosti, narodni poslanici su, najzad, prihvatili uvođenje ovog principa u okviru člana 36 rečenog zakona, koji sada glasi:

Kodeks definiše principe integriteta u naučnoistraživačkom radu u cilju očuvanja dostojanstva profesije, razvijanja i unapređivanja moralno-etičkih vrednosti, zaštite vrednosti znanja i uvažavanja i podizanja svesti o odgovornosti istraživača u naučnoistraživačkom radu, uz poštovanje principa akademske čestitosti (kurziv A. P.).

Uvođenje ovog principa ne podrazumeva neke posebne sankcije, ali ima znatnu simboličku vrednost – u blagonaklonom tumačenju, to znači da je naše društvo svesno nepoštenja koje kao rak razjeda srpsku nauku i visoko obrazovanje i eksplicitno želi da promoviše akademsko poštenje. U neblagonaklonoj interpretaciji, sve je ovo samo mrtvo slovo na papiru i jeftin politički potez.


Potencijalnu važnost ima i pomenuto uvođenje Odbora za etiku. Naime, jedna od najčešće navođenih prepreka u procesuiranju plagiranih doktorata bila je nemogućnost da se ovi problemi rešavaju bilo gde osim u okviru samih univerziteta na kojima su oni odbranjeni. Državne institucije su se dosledno smatrale nenadležnima, uz objašnjenje da bi se time narušila autonomija univerziteta. Da preskočimo komplikovana proceduralna pitanja, izmene sada omogućavaju da čak i privatno lice (ukoliko ima doktorat ili neko naučno zvanje) ovom Odboru podnese obrazloženi zahtev za oduzimanje nečijeg naučnog zvanja zbog plagijata. Ukoliko Odbor proceni da je to obrazloženje valjano, daje svoj zaključak Komisiji za sticanje naučnih zvanja, koja plagijatoru u roku od 60 dana oduzima nepravedno stečeno zvanje, a time se praktično gubi i radno mesto.


Na prvi pogled, ove novine zaista predstavljaju novo i moćno oružje da se naučnim lopovima, jer plagijat nije ništa drugo do akademska krađa, oduzmu zvanja. Međutim, suština je u tome što je ovde reč o Zakonu o naučno-istraživačkoj delatnosti, dakle o merama koje se primenjuju isključivo na naučnu zajednicu, kako je to već istakla Vesna Miletić u svom tekstu „Zablude u vezi sa Odborom za etiku“ (http://pescanik.net/zablude-u-vezi-sa-odborom-za-etiku/). To bi, drugim rečima, značilo da pod udar ovih propisa mogu doći samo lica koja su zaposlena u naučnim institutima. I dok se varalice među naučnicima možebiti preznojavaju, plagijatori među političarima mogu da odahnu, osim ako nemaju (a zašto bi?) nameru da za sitne pare rade u siromašnim i slabo opremljenim srpskim institutima.


Po svemu sudeći, srpski poslanici su, napokon, udovoljili Vladimiru Pavićeviću u promovisanju principa akademske čestitosti prevashodno jer se sve ove izmene odnose samo na naučnu zajednicu i naučna zvanja. Drukčije bi bilo da su slične principe i mere usvojili tokom rasprave o izmenema i dopunama Zakonu o visokom obrazovanju. Tamo bi, recimo, jedan ovakav član bio potencijalno opasniji, jer bi teoretski mogao da dovede do nekakvih posledica po one koji su se o njega ogrešili i tokom studija. Ovako, lažni diplomci, magistri, masteri i doktori nauka koji su danas političari, diplomate, članovi raznoraznih upravnih odbora i veća i nastavni kadar na fakultetima, ostaju nedodirljivi.


diploma_phd_tattoo_square

Titula u kožnom povezu, novi šik za nedodirljive


Za razliku od poslanika, podnosioci novog pravilnika o disciplinskoj odgovornosti studenata, koji je pre nekoliko nedelja usvojio Senat Beogradskog univerziteta, bili su vođeni željom da se popravi stanje u ovoj oblasti, i da se omogući kažnjavanje počinilaca akademskih prekršaja. Tako je prvi put ovim pravilnikom jasno definisan plagijat kao akademska krađa i nedopustivo prisvajanje tuđeg rada kao svojeg. Plagijat je takođe klasifikovan kao teži prekršaj, a za njega su predviđene kazne u vidu zabrane polaganja ispita u nekoliko ispitnih rokova, čak i godina, a u ponovljenim slučajevima postoji čak i mogućnost izbacivanja studenta sa fakulteta. Nakon konsultacija sa studentima, koji nisu imali zamerke na delove o plagijatima već na neke druge delove Pravilnika, zvanično usvajanje Pravilnika očekuje se na sednici Saveta BU.


Članovi Senata Bu, međutim, nisu razmatrali nekoliko važbih dokumenata koji nude sankcije u slučaju akademskih nepravilnosti među kolegama i doktorandima. Tako su za sledeću sednicu odložili raspravu o Pravilniku o postupku utvrđivanja plagiranja, autoplagiranja, izmišljanja rezultata i krivotvorenja, Kodeksu profesionalne etike i Pravilniku o postupku pripreme i uslovima za odbranu doktorske disertacije. „Profesori su očigledno procenili da je lakše krenuti od studenata, nego da se obračunaju sa mangupima u sopstvenim redovima“, zaključuje Sandra Gucijan u svom tekstu u Politici (http://www.politika.rs/sr/clanak/346886/Plagijat-izmedu-rupe-u-zakonu-i-glave-u-pesku).


Na kraju, optimističko tumačenje bi glasilo da je pompa koja se povodom plagijata povremeno javlja u medijima ipak dala određene rezultate, te da smo dobili niz mera koje regulišu ovo pitanje i koje konkretnije i oštrije prema plagijatorima od postojećih. Pesimističko tumačenje bi, opet, glasilo da je sve ovo samo bacanje prašine u oči, i da će posledice ovih mera osetiti eventualno samo „sitna riba“, studenti i poneki hudi naučni radnik, dok političari i profesori ostaju nedodirljivi. Za nas iz nevladinog sektora, koji smo se sve ovo vreme zalagali da se makar nešto na ovom planu uradi, držim, najbolje je da ovu dijalektiku između optimističkog i pesimističkog tumačenja posmatramo kao lažnu dilemu. Dobro, nismo dobili baš najmoćnije naoružanje, ali nekakva nova oružja su ipak tu. Dakle, ne preostaje nam ništa drugo osim da pokušamo da ih iskoristimo, da pokrenemo neke slučajeve, založimo se da nadležne institucije savesno i brzo odrade svoj posao. Pa, ako u tome (opet) omanu, onda da ih ponovo gonimo da poboljšavaju i pooštravaju propise i procedure, i da se nadamo da ćemo tako, napokon, jednog dana doći i do regulativnog okvira koji će obuhvatati sve građane, uključujuči tu i predsednika države. Jer, čini mi se, tek onda kada se i srpski političari nađu u situaciji da, kao njihove evropske kolege, izgube političku karijeru zbog plagijata ili lažne diplome, akademski zločin će, napokon, postati neisplativ.


Autor je član Kluba 500, udruženja građana koje se zalaže za unapređenje nauke i visokog obrazovanja u Srbiji

Štrafta arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.