Hamburgeraš i fatalni previdi
Ili, kako se spetljao lažni pesnik-teoretičar
i pokazao senilnost i mržnju kao osnovne
principe svojih čuvenih simpozijumskih
“ontologija medju zelenkadama“
(Odgovor na tekst Boška Tomaševića)
Uveliko izvan teme koju je otvorio, čekajući mesec dana da mi nešto odgovori po savetu poluvidljivog dugorukog tutora, razbijen na paramparčad i bez održivog koncepta, nemoćan poput sezonca kom gazda prolongira crkavicu, Boško Tomašević (u daljem tekstu: BT), pored ostaloga, pravi u svom tekstu pustopašan previd kakav se ne dogadja ni početnicima. Previd koji govori o naduvenku mutnog etičkog profila, o netalentovanom polemičaru koji ne ume da u logičan sled stvari dovede sopstvene izjave i tvrdnje, o samozaboravu koji mu, zastrašenom, kao psihotična vrsta tlapnje, eto, dozvoljava da melje koješta i svašta – pa i u korist sopstvene štete.
Koji je to previd? I zar je moguće da mu se uopšte dogodio? A on – uštogljeni poeta doctus, nikad promovisani laureatus, čuveni anonimni BT, skrajnuti piščić u krilu maternjeg jezika, namrgodjeni poeta minoris, člankopisac koji moli i kumi da mu budu objavljeni vakumirani tekstovi. Da li odmah da kažem o kakvom previdu-grešci je reč? Neka visokoparni uobraženik BT, ipak, za tren sačeka, još koji redak da pročita. Čemu nestrpljenje, toliko toga ga je mimioišlo na književnoj mapi, niko ga ne uzima ozbiljno, pa neće i ovo uticati na karijeru u sedmoj mu deceniji života na pragu.
Njegov fatalni previd je greška takvog formata da zaslužuje da neko vreme bude prikrivena, za njegovo dobro, prolongirana kao retko zverle smušenosti. Pre otkrivanja čuda neviđenog, evo BT-stihova kao svojevrsni omekšivač i uvod u razbijanje zebnje: ''kad samo pomislim/ na taj 'fekalski zaton'/ sudbe i molitve'' (BT: Zatim ponovo). Mrtva ptica sa ugaslim očima, što bi rekao jedan vrsni malteraški sezonac.
Razumem strah i šokiranost BT mogućnošću da neko citira ledenu skramu njegovog ničeg, ali, ipak, toliku neozbiljnost malo ko je mogao da očekuje od prelestno načitanog hamburgeraša. A BT bi tako žarko želeo da bude pesnik u sprezi sa filozofom, androginsko čudo duha. Objavio je brdo hermetičnih zbirčica (niko se, pri tom, ne može setiti ni jednog jedinog naslova). Simpatičan je to simpozijumski komarac čije zujanje ima i ovakve nebuloze: ''ponavljanje dozlaboga dosadno/ tako da mi ponekad dođe da me/ posle onolikih vaskrsenja/ više u taj gloub i ne puste'' (BT: Zatim ponovo). Dakle, šta je to tako golemo BT učinio protiv samoga sebe? Da li da konačno saopštim ili da još ''teram kera, curo moja bela''?
Zaboravio BT da je za poeziju Milosava Tešića, u inicijalnom tekstu ''Pesnik jedne dimenzije'', rekao da je ona ''kič i banalnost'', dakle, okarakterisao ju je nanižim mogućim ocenama, nulom. Ali, gle čuda, u svom novom tekstu, ''Zašto postoje loši pesnici i zašto ne (radije) ništa'', BT najednom otkriva da Milosav Tešić, ni manje ni više, ''ima jednu antologijsku pesmu'' i da se ona zove ''Rosa canina''! Neverovatno, ''kič i banalnost'' iznedrili antologijsku pesmu! Podatak za Ginisovu knjigu. ''Kič i banalnost'', dakle, postale meritorne koordinate vrhunskog kvaliteta?!
Posle ovako krupne smetenosti i kvara u glavi, BT postaje posve neozbiljan polemički oponent. Nikad nije bio ni kandidat za polemičara. Šta da radim s njim? Da ga pošaljem akademiku Tešiću da se izvini. Kakav je, mogao bi to i da uradi; snishodljiv, šeprtljav, smoren od vozova bez putnih karata, premreženog Janusovog lica u brigama, anksiozan, unjkav i depresivan. Zbilja, šta da činim? Sve mi nešto neprijatno: bez mojih driblinga, BT postigao autogol. Da li ga milujem po kosici, da ga ponovo utešim Tešićem?
Neće li pripomoći eruditni BT-stihovi? Hajde još jedna turu na videlo: " izvode nas skrutnute/ u ovu ili onu krivicu vremena" (BT: Sve od ničega više)?
BT se, eto, okrenuo protiv samoga sebe, pronašao čovek antologijsku Tešićevu pesmu?! Rosa canina! Ne citira njene stihove, ništa o njoj ne govori, neprijatno mu da napravi baš toliko infantilan potez, ali to čini navodeći sthove iz druge pesme za koju kaže da ne vredi ništa, da je retrogradna, plemenska, vizantijska, kao uostalom cela Tešićava i ina poezija. Eto ti časne ljudine, ćapizda čas ovo, čas ono. Divan mentalni slalom melanholičnog pohađača jevropskih okruglih stolova bez pansiona. A, u stvari, i ta druga pesma je antologijska, jasno i lasno to pokazuju rimovani distisi: ''Zlatno uho u magarca,/ Zuje pčele oko Šapca,/ Žar ognjišta i bundeva/ Sahat hoda od Valjeva'' (M. Tešić: Šabac, Valjevo).
Ko ne veruje, neka počita celu pesmu. Prošli put sam na primeru Tešićeve poezije pokazao šta je vrhunsko u njoj i zašto je ostvarena, što bi BT naprasno rekao – antologijska. No, evo stiha iz glavne pesme, koji bi mogao biti BT-manifestom : ''Iz mene sjaji gljiva ludara'' (M. Tešić: Rosa canina). Ipak je bio red da se čitalac upozna bar sa jednim stihom antologijske Tešićeve pesme po izboru BT! Dodamo li svemu ovome i BT lirsko-filozofsko prosvetljenje, eto nam Ajnštajnove ili Tesline formule za život i san: ''sa granom ako grana ne ode/ pod teretom munje/ ako logos samilosti doda ovim rečima veo sećanja/ onda je sasvim dobro/ ako ikad ne ode sve to'' (BT: Ako ikad ne ode).
U novom BT-tekstu, na površinu isplivava nemoć da se na bilo koji način odbrani ''vrednost'' njegovih stihova, nemoć koja, potom, nosi somnabulno nabrajanje stvari i pojava koje nisu vezane ni za njegovu, ni za Tešićevu poeziju, a niti za moju kojom se hamburgeraš svojski počeo baviti, a bogme ni za pesništvo Simovića, Bećkovića i Noga koje gorkim žarom, bez mrvice duhovitosti, ironije ili, pak, kakve-takve groteske imenuje kao da im je svima stari svat.
Dakle, BT ne pripada kuražnim piscima, mlađim ili starijim, svejedno, čija lakokrila invencija pleni humorom i satirom, već je to, turobna ''genijalnost'' iz koje sipaju jedan za drugim umišljeni govori pripremljeni za čin dodele Nobelove nagrade. Kad-tad, nada se razrođeni BT tom priznanju iako u svom jeziku nikad nije dobio ni jednu relevantnu nagradicu. Zašto on nije laureat? Zato što nije pesnik. I ovoga puta, dakle, njegov tekst je neinventivan, dosadan, suv i gluvonem, preambiciozan i pun taštine, pisan kao neubedljiva molba za prijem na radno mesto šalteraša u novoosnovanom oštinskom odelenju za papanje hamburgera u pauzama. Ni BT-poezija nije bolja iako se trudim da mu ona koliko-toliko pripomogne: ''Manje je uzaludno biti/ tamo živeti jednim drugim/ životom manje tužnim nego/ juče sastaviti prostor duge/ blizine primaći dahom svoje volje''( BT: Prizor svejedno radostan).
Namršteni BT suviše pežorativno doživljava sintagme: nacionalna paradigma ili, pak, nacionalna penzija. On takve sintagme smešta u mitingaški kontekst balkanske stvarnosti, valjda, od silnog hamburgerisanja od Insbruka do Praga gde se ponekad, istina, znao na ulici priključiti i štrajkačima – proizvodjačima brze hrane. Zaboravio neostvareni filozof da je poezija uvek, i pre svega, u maternjem jeziku, ne u prevodu pa ma koliko on dobar bio. Upravo poezija podmlađuje maternji jezik i neprestano širi njegove kapacitete i domete. Poezija najviše, i opet kažem, i najdublje, ne dozvoljava da nestane jezik u kojem se ostvaruje. Ona ga nanovo rađa i oplemenjuje. Naravno, to se dogadja kod talentovanih pesnika. U tom smislu, kao najviši oblik pismenosti, poezija je najdublje tvorevina nacionalne paradigme, duhovna disciplina korenskog amblema po kojem je uočljiva i ontološki prepoznatljiva, a što će reći, to i deca s palačincima na školskom odmoru znaju, da bez jezika nema ni nacije: jezik – narod – država. Otuda na Balkanu, pa i drugde, tolika jagma za ''svojim'' jezicima, često veštačkim, na uštrb istine i fakata. Ali, to je druga skaska.
Poezija se supstancijalno ostvaruje u jeziku upravo stoga što je nezamisliva bez tog medijuma kao paradigme nacionalnog. Ona neprestano, na ovaj ili onaj način, kod svakog pesnika dotiče ta pitanja i namah pokazuje odgovore. Naravno, ne bukvalno i plakatno. Pri tom, svaki pravi pesnik zna, to BT nikako da shvati i uzme za krucijalno, da poezija u svakom jeziku otkriva skrivenu muziku koja je ugrađena u značenja, nedeljiva od njih. I to svrake na konopcu za veš u proleterskim predgrađima znaju. Destrukcija takvog pogleda na stvari o kojima je reč udaljava poeziju od mogućnosti da se ostvari u svom totalitetu. Naravno, druga je školska priča o sadržaju i formi, o svake vrste nijansama poezije kao pečata individulanosti. Međutim, BT sebe u tekstu naziva ''Mi – Boško Tomašević''. Dakle, nije šala, on nema individualnost, on je množina, njegovo veličanstvo, previd za previdom, tačnije – Greška!
Kao "svestki" pisac, BT bi morao znati da povelja međunarodnog PEN-a ističe poeziju i književnost kao nacionalnu tvorevinu po korenu, koja, naravno, ne zna za granice. To se podrazumeva. Ali, BT bi da bude dnevnopolitički aktuelan, pa dopisuje na svojoj cedulji, za prijem na posao na rečenom šalteru, proizvoljnosti koje su posledica pneumatski uparloženog besa i mržnje. Otuda, revnosni hamburgeraš BT, migreničan od nepreverelog hmelja iz minhenskih pivnica, golicajući pasuljastim brkovima moje poreklo, kaže, podignute ruke u visini galve, da sam se kao ''montanjarski Rastinjak'', rođen bogu iza nogu, ''spustio s brda u ravnicu, u civilizaciju''. Ovo je, dakle, najviši oblik tzv. insbruške intelektualnosti, one koja se okitila, videli smo, draguljima BT-poezije. No, BT je i povodom Rastinjaka, naravno, napravio grešku, čak veću nego kod Tešića. Za BT i njegovu rasnu pamet, evo tek podatak da je Rastinjak, za sva vremena, rođen u Pančevu, u ravnici, te nije mogao da siđe s brda u ''ciilizaciju''. A i da je, pa šta? Uostalom, gde god da je rođen, uvek je to draga planetica Zemlja.
U Sremu, eto, ima brdâ, tamo postoji deo Mitrovice koji se zove Mala Bosna. E, tu je među raspevanim stanovnicama poreklom iz Bosne i Hercegovine najčešće ime Boško. Inicijacijski gledano, BT izgleda sanja i svoje poreklo kad mu se moje učinilo toliko bitnim povodom teme rimovane poezije i njenog prevodjenja na druge jezike.
Ne zameram ja hamburgerašu što se poslužio tako niskim praznoslovljem, jer to se, evo još jednog citata, kao zametak neprekidno ukazivalo i ukazuje u njegovim pesmicama: ''sve do ničega više kada nema/ penjanja kada nema spuštanja''(BT: Sve do ničega više). Opraštam i želim da mu svane kakva dobra pevanija kao jutros u mom komšiluku iz grla jednog montanjarskog guslara: Ne zna čovek gde mu je adresa,/ pesme cmizdri iz psihoze jake,/ eno bitak iz šlica istresa:/ vide mu se impotentne dlake!