W.G. Sebald vjerojatno je najznačajniji spisatelj na njemačkoj književnoj sceni s kraja dvadesetog stoljeća. Slijedeći već banalnu misao o prorocima i domovinama, moglo bi se reći da se Sebald, napuštajući Njemačku u dobi od dvadeset i jedne godine, zapravo mimetičkim pokretom odlučio odvojiti od onoga što je smatrao odveć svojim i u distanci egzila pokušao pronaći odgovor na pitanje o individualnom ali i kolektivnom identitetu koje je osjećao nestalima, izgubljenima i razorenima u ratu povedenom kako bi se zavladalo svijetom, a završenom u najmanjim kucima zemlje svedene na minimalnost preživljavanja u okupaciji koja je uslijedila bezuvjetnoj kapitulaciji. Kao što i sam veli u Zračnome ratu i književnosti, njegovo je iskustvo razaranja posredno, stečeno tek pogledom na zgrade koje su pretvorene u gomile ruševina, u brda otpada razasuta po njemačkim ulicama, pročitano iz šutnji onih koji su ga okruživali i koji su, bar na papiru, trebali djelovati kao autoriteti: roditelja, nastavnika, svećenika. Iza njegova se spisateljskoga djelovanja, dakle, skriva dvostruka motivacija: s jedne strane duboka ogorčenost i postiđenost zbog zla koje je narod kojemu pripada nanio drugima, ali s druge i duboki psihološki prezir prema šutnji kojom se taj isti narod zastro nakon apokaliptičkoga poraza što ga je doživio namjesto prononsiranog trijumfa i vječite vladavine nad svijetom. Naravno, takvo se pozicioniranje ne mora nužno pokazati i stvaralački plodotvornim. Gorčina često može preći u cinizam koji, onda, po prirodi stvari, zarobljava misao, utjeruje je u kalupe bijesa, razočarenja, resentimana ili, čak, mržnje. Da bi se izbjegla takva zamka neplodnoga začahurenja potrebne su poetičke strategije otvaranja zamršenoga kolopleta nesigurnosti u sebe sama i u vlastitu motivaciju, a čitavo je prozno, kasnije i esejističko-poetološko, djelovanje Sebaldovo bilo usmjereno u pravcu razotkrivanja i prihvaćanja takvih strategija.

Koje su metode mogle dovesti do najefikasnijeg propitivanja razloga gubljenja identiteta? Dva na prvi pogled disparatna, a onda ipak poveziva, pristupanja kompleksnoj problematici svrstavanja samoga sebe u okvire kakva kolektivnoga identiteta, bez odricanja individualnoga, jesu ironija, kao nešto više od retoričke figure, i melankolija, kao nešto drukčije od prevaziđenog tipa ćudi iz antičkoga učenja o temperamentima. Upravo taj suvišak koji se krije u objema strategijama premoštavanja jest ono što Sebaldovu prozu uzvisuje nad banalnim popjevkama o gubicima i nad nemoćnim cinizmom ogorčenoga gubitnika. Sebaldova je melankolična pripovjedna strategija nešto što ovdje, nažalost, moram ostaviti po strani. Valja mi samo spomenuti njezinu konzekventnu primjenu u četiri žanrovski teško odrediva teksta – Vrtloglavici, Osjećajima, Emigrantima, Prstenovima Saturna i Austerlitzu – u kojima ona djeluje kao specifičan spiritus movens narativa, a da pri tom ne dolazi toliko do izražaja njezino tematiziranje koliko performativna preobrazba opisanoga u samome procesu opisivanja. Melankolija likova, najčešće egzilanata, Židova protjeranih iz Njemačke, stapa se sa sintaksom, izborom slikovnoga materijala (koji intenzivno boji i dopunjuje Sebaldovu gotovo multimedijalnu prozu) i tematskom komponentom u čvrstinu autohtone cjeline koja niti jednoga trenutka ne omogućuje izlazak iz obruča tuge i nelagode stisnutog oko čitatelja. Ona, znači, ne djeluje tako što se izravno tematiziraju plačljivi događaji, već je upletena u cjelokupnu teksturu čiji je neminovni ishod upravo sagledanje, virtualno i doslovno, neizbježnosti tragičkoga osjećaja života. Na taj način melankolija postaje načelo na osnovu kojega se grade sami pripovjedni tekstovi, ona nije melankolija u književnosti već, kao što dokazuje Martina Wahner Egelhaaf, melankolija književnosti.
Naravno, ta do krajnosti elaborirana fikcionalna struktura ne može zauzeti središnje mjesto u studiji koja se želi izravno i neposredno baviti traumatskim momentima iz prošlošti jednoga naroda i ekstremnim deficitima u njezinoj preradi. Zračni rat i književnost knjiga je kojom se pokušava tematizirati šutnja u vezi s razaranjima što su ih njemački gradovi iskusili tokom Drugog svjetskog rata. Pod tim je imenom Sebald u jesen 1997. održao niz „Ciriških predavanja iz poetike“. Jedan od paradoksa povezanih s njima jest da je tek uz njihovu pomoć Sebald prešao iz statusa pritajenog velikog autora, čitanog u gotovo adeptskim krugovima, u samo središte zanimanja njemačke javnosti. Njegova recepcija je ionako bila kudikamo intenzivnija u angloameričkome svijetu nego u domovini, a elaboracije o zračnome ratu vođenom protiv Njemačke od 1941. do 1945. bile su doista čin opreznoga približavanja publici čiji su se interesi i zahtjevi kretali u drukčijim smjerovima od onih koje je slijedio melankolični egzilant. Ako velim približavanje, pod tim ni u kom slučaju ne podrazumijevam neki ulizički pokušaj pristupanja zatvorenom književnom tržištu i njegova otvaranja. Takvo se što ne bi moglo poklopiti s onim ironijskim elementom kojega sam apostrofirao već na samome početku. Dakle u čemu se mogu tražiti korijeni Sebaldove motivacije prilikom odabira upravo te teme za ciklus predavanja u čijemu se naslovu nalazi riječ poetika?

U svakom slučaju, osjećaj nezadovoljstva literarnim pristupima tematici u kojoj je sadržana teška patnja naroda počinitelja može se promatrati kao spiritus movens njegova esejističkoga pristupa. No s tim je nezadovoljstvom povezan duboki osjećaj nelagode upravo zbog pripadnosti njemačkome narodu. Je li legitimno pisati o vlastitim patnjama kada se pomisli na svu silinu zla nanesenoga narodima Zapadne, Centralne, osobito Istočne Europe, a da se i ne govori o vrhunskome zlodjelu sadržanome u Shoah? Upravo zbog toga Sebald drži da je pravo na obradu te teme stekao svojim romanima u kojima se intenzivno bavio uništavanjem njemačkoga Židovstva, i fizičkim u koncentracionim logorima i duhovnim, sadržanim u razaranju njegove civilizacijske osnove i primoravanju na egzil.
Doista, to se i doima dovoljnim moralnim pročišćenjem za nekoga tko fizički ni duševno nije mogao sudjelovati u kreiranju zločinačke konstrukcije Trećega Reicha niti u sprovođenju njezinih monstruoznih planova. No u kojoj je mjeri sloboda stečena takvim iskupljenjem legitimacija za obračun sa zakazivanjem njemačke prozne književnosti u predočavanju strahota zračnoga rata s jedne, i zakazivanjem njemačke germanistike u znanstvenom prikazu i istraživanju tih nedostataka s druge strane?

U potrazi za adekvatnim odgovorom na to virulentno pitanje potrebno je ukratko razjasniti strukturu same Sebaldove knjige. Naime, tekstovi predavanja, pruženi u prva dva poglavlja, oslobođeni su retoričkoga impetusa usmenoga izlaganja i prevedeni u zgusnutu analitičnost zapisane proze. Drugi dio knjige, svojevrstan appendix, polemički je prilog u kojemu se skupljaju prigovori, pokude, pa i nevoljke pohvale (ili pohvale koje Sebald zbog njihova „desnog kuta“ ne može i ne želi prihvatiti kao takve), te samim tim posjeduje stanovitu oštrinu koja bi bila neprimjerena prividnoj trezvenosti prvoga. Na kraju, trećim se dijelom, ogledom o spisatelju Alfredu Anderschu, etička dijatriba zaogrće u plašt znanosti o književnosti, a jedan se njemački autor metonimijskim postupkom preobražava u zastupnika čitave generacije. Na taj se način stvara inkoherencija predočenoga materijala kojom se mimetizira inkoherencija zbivanja na njemačkoj literarnoj sceni po završetku Drugog svjetskog rata. Središnje pitanje oko kojeg se okreće Sebaldova studija jest način predočavanja nepredočivoga. Ineffabile kao izazov retorici postojao je još u antici. No ono što se tada smatralo nepredočivim (truli životinjski leševi, Filoktetove rane, produkti organskoga raspadanja koji su izazivali gađenje) u modernoj je književnosti ustuknulo pred izazovima masovnoga uništenja koji su bili bez presedana. Holokaust je pred književnost i ostale umjetnosti postavio granice koje se osobito zorno očituju u Adornovu bezbroj puta recikliranu diktumu po kojemu je „pisanje poezije nakon Auschwitza barbarsko“. Sinegdoha u kojoj se Auschwitz pojavljuje kao označitelj cijeloga Shoaha u izvjesnoj je mjeri primjenljiva na situaciju u Bosni i Hercegovini nakon rata 1992-95. Srebrenica se, u juristički pogubnoj – kao što se moglo vidjeti – konstrukciji, pojavljuje kao zastupnica cjelokupne patnje ili križnoga puta jedne uništene države. Kao što je nemogućno uspoređivati genocid u BiH s Holokaustom, tako je teško zamislivo, i u krajnjoj liniji neproduktivno, Adornove riječi primijeniti na kulturalna zbivanja u našoj zemlji. Na ovome mjestu ne mogu ulaziti u iscrpniju analizu konteksta u kojemu je Adorno pozicionirao svoju izreku, no nije zgorega ukazati da se u veoma sličnome obzorju, što se tiče predočavanja nepredočivoga, kreće i Sebald: „To što se, bar najvećim dijelom, slijedi ideal potpuno nepretenciozne objektivnosti, pokazuje se pred razmjerima totalnog razaranja kao jedini legitiman razlog za nastavljanje književnog rada. Obrnuto je proizvodnja estetskih ili pseudoestetskih efekata iz ruševina uništenog svijeta postupak kojim se književnosti oduzima njezino opravdanje.“ Ovaj se odjeljak očito treba čitati kao nacrt poetike što je Sebald propisuje svakom spisatelju/ici koji se želi približiti istinitome opisivanju povijesnih događaja. U samoj se analizi prikazanih tekstova pokazuje da je jedini koji se približava takvome idealu (ili ga, bolje rečeno, kreira) Alexander Kluge. Njegov tekst „Zračni napad na Halberstadt 8. travnja 1945.“, prvi put objavljenom 1977. a potom pretiskanome u hibridnoj knjizi Pukotina koju je ostavio vrag 2003., opisuje posljedice tzv. „moralnoga bombardiranja“ čiji je svjedok bio kao dječak.

Na pozadini prikaza ono malo djela koja govore o zračnome ratu, i iznimno kritičkoga stava prema velikoj većini te produkcije (autori koje razmatra su, uz Klugea, Heinrinch Böll, Arno Schmidt, Peter de Mendelssohn, Herman Kasack i Hans Erich Nossack) Sebald pokušava razviti svoju verziju optimiranoga fikcionalnog prikaza strave. Ono što valja slijediti jest opis u kojemu se upotrebu retoričkih sredstava mora svesti na što je moguće manju mjeru, tekst pročistiti od naslaga patosa, pretjerivanja, lažnih efekata koji mu oduzimaju jedinu istinsku funkciju u sklopu predočavanja nepredočivoga – naime etičku. Sam Sebald u opisu zračnog napada na Hamburg pruža tekstualni primjer svoje poetološke zapovijedi. Njegov se jezik ne zaustavlja pred drastičnim ali ga prikazuje s tolikom distanciranošću da se čini gotovo hladnim ili nezainteresiranim. Prisjetimo li se pohvale Klugeu i njegovome pristupu toj tematici, postat će jasno da je ono što Sebald zagovara svedivo pod oznaku dokumentarizam, ne u smislu dokumentiranja zbivanja uz pomoć rekonstrukcije ili primjene „stvarnosnoga“ materijala, već kao njegovanje stila u kojemu se, makar tekst bio i fikcionalan, mora zadržati položaj neutralnoga promatrača izvana. No isječe li se taj komad proze iz svojega, sada je već izvjesno, ne tako pouzdanoga, ne tako čvrstoga i neoborivoga, poetičkog konteksta, postavit će se pitanje o njegovoj funkcionalnosti u „slobodnome“, tek kao idealno stanje mogućnom, prostoru čistog estetskog. I doista, Sebaldova se odanost dokumentarizmu rasplinjuje u moćnoj struji riječi usmjerenoj ka vjernome, a ipak subjektivnom, prikazu hamburške noći razaranja. Ono što se prostire pred čitateljem jest niz scena drastičnog užasa, neukrašenog ali ipak literarnog (literariziranog) predočavanja, kojega Julia Hell u tekstu „The Angels Enigmatic Eyes, or the Gothic Beauty of Catastrophic History in W. G. Sebald’s ‘Air War and Literature’” naziva „gotskom ljepotom katastrofe.“ No ona previđa značajnu činjenicu da je romantičarska književnost u svome prikazivanju neprikazivoga uvijek presezala ka komponentama estetike uzvišenoga a ne lijepoga. Kategorija što ju je u estetiku ponovno uveo, slijedeći Pseudo-Longina, Edmund Burke bila je prigodna upravo za predočavanje ruševina, prirodnih nepogoda i njihovih posljedica, dakle svega onoga što se poklapalo sa prirodnim propadanjem nekoć moćnoga. Za prikazivanje moderne situacije masovnoga uništenja trebalo je stvoriti novu estetiku uzvišenog koja bi, u krajnjoj liniji, morala biti prilagođena ili transformirana varijanta postklasicisitičkog i romantičarskog pojma Burkeove i, kasnije, Kantove estetike.
Termin kojega Sebald predlaže kako bi diferencirao između katastrofa koje su se - poput zemljotresa, oluja ili potopa - zbile prirodnim putem i onih koje su nanesene ljudskom rukom jest „prirodoslovlje razaranja“. Engleski je prirodoslovac židovskoga porijekla Solly Zuckerman taj pojam skovao nakon što je, kao zastupnik britanske vlade, izvršio prvu poslijeratnu inspekciju razorenih njemačkih gradova. Njegov opis onoga što je zatekao, a i informacije koje je pružio Sebaldu u osobnome razgovoru, zasigurno su bili jedan od najvećih vanjskih poticaja za pisanje Zračnoga rata i književnosti. Spajanje prirodoznanstva i svjesne ljudske djelatnosti u moćnoj sintagmi proširuje prostore razumijevanja, ali ih istovremeno vodi u jednome smjeru koji se može pokazati opasnim. Naime, upravo prema onome što je sam Sebald htio izbjeći po svaku cijenu: estetiziranju scena svakodnevnoga užasa. Kao što ukazuje Julia Hell sam je taj pojam duboko pesimističan, u krajnjoj izvedbi čak i apokaliptičan, i na neugodan se način udaljuje od dokumentarizma kojega predlaže Sebald, stojeći tako u stanovitoj diskrepanciji prema cijelome pothvatu. Doista, na toj bi se razini njegovi spisi (ne samo Zračni rat već i romani) mogli upisati u tradiciju romantičarske književnosti, ili njemačkoga neoromantizma, s njihovim afinitetom prema smrti, traumatičnome, melankoličnome, prema samome osjećaju tragičnoga gubitka nečega što nije definitivno određeno. Tada se oštrica etičke osude kako čina tako i izvještavanja o njemu otupljuje i djelimice utapa u opću sliku lijepe, estetizirane propasti koja u sebi nosi klicu mesijanskoga spasa inkarniranog u anđelu povijesti Waltera Benjamina.

Naravno, ta se kritika Sebalda ni u kojem slučaju ne smije shvatiti kao apsolutna. Prije je riječ o ukazivanju na opasnost koju tema odnosa žrtava i počinitelja nosi sa sobom. U kojoj su mjeri Nijemci prihvatljivi kao žrtve? Radi li se u prikazu njihovih patnji o pokušaju opravdanja zlodjela koja su počinjena tokom Drugog svjetskog rata? Ili je trauma počinitelja „jednakovrijedna“ kao i trauma žrtava? Ta se pitanja miješaju poput vječite opomene u diskurz o predočavanju patnje, uvijek na rubu zloupotrebe, uvijek pred oduzimanjem legitimacije... W.G. Sebald je poput moralne instance, statusa koji je izgradio beskompromisnim preradama činova zlodjela konzekventno predočenih s pozicije slabijih, s pozicije žrtava, progovorio o nečemu što se svojom težinom otimalo svakom pokušaju racionaliziranja. Napadi kojima je bio izložen i njegova vehementna obrana na kraju svjedoče o polarizaciji koja zadugo neće moći biti prevladana. Meandriranja povijesti takva su da ih je nemogućno sagledati a kamoli ispraviti. Pogotovu kada je riječ o jednome narodu, poput Nijemaca, čiji se kolektivni identitet sustavno pokušavalo izgraditi na činu zaboravljanja vlastite povijesti.