Beton br.59
Utorak 25. novembar 2008.
Pišu: Kristina Rac & Dragan Nikolić

Virdžina u helankama

Ili životna priča transvestita-emigranta

PROLAŽENJE I MASKIRANJE

Ustaljeno je verovanje da pravu damu možemo prepoznati po negovanoj kosi, elegantnoj garderobi, skupoj šminki, decentnom držanju i negovanim rukama. No, šta ukoliko neko ispunjava sve ove uslove, a uzgred je muškarac?
Tekst koji sledi je pokušaj dokumentovanja životnog iskustva migranta-transvestita iz Vojvodine koji živi i radi u Budimpešti. Polazna tačka iz koje će se sagledati životna storija našeg ispitanika je etnometodološki prilaz poimanju rodnog identiteta po kome postojeći binarni svet rodova nije jedini mogući, a daleko od toga da je najbolji.
Fizički deformisane osobe, mentalni pacijenti, zavisnici, homoseksualci samo su neke od kategorija ljudi koji se, koristeći terminologiju Ervinga Gofmana, mogu okarakterisati kao stigmatizovani. Sa svojim fizičkim, karakternim ili nekim drugim deformitetima, oni ne mogu da se prilagode dominantnim socijalnim normama. Da bi opstali u svakodnevnom životu, ovi pojedinci teže da stvore sliku o sebi kao „normalnoj“ osobi te da takvu sliku konstantno projektuju u svoju društvenu sredinu. Napori koje pri tome ulažu u isto vreme su i povod da stalno preispituju svoj krhki socijalni identitet, iznova stremeći da ga uglave u tokove mainstream društva koje ih okružuje, ali i sistemski ugnjetava.
Posmatrano na ovaj način, transvestitizam kao način na koji osoba sebe izražava kroz spoljašnji izgled (ponašanje, oblačenje, glas, frizura itd.) razmatramo kroz Gofmanov koncept kontrole identiteta. Konkretno, u prikazivanju životne priče sagovornika posvetili smo pažnju akcijama, talentima, sposobnostima koje stigmatizovana osoba angažuje u građenju slike o sebi. Naznačavanjem tehnika kontrole (rodnog) identiteta, prolaženja i maskiranja, razmatramo strategije i značenja tehnika koje ispitanik „upošljava“ u cilju borbe protiv odbacivanja od strane socijalne sredine. Gofman određuje prolaženje kao kontrolu nad nepoznatim, neobelodanjenim informacijama o sebi koje mogu imati uticaj na ugled stigmatizovane osobe u zajednici ili društvu u kome živi, dok maskirne tehnike definiše kao pokušaje da reakcije okoline na žig (stigmu) redukuju na minimalni nivo.
Sledeći navedene koncepte, želimo da skrenemo pažnju na narative koji su se kristalizovali u razgovoru sa sagovornikom: prvi od njih, narativ uključenosti i povezanosti sa socijalnim kontekstom u kojem ispitanik živi; drugi, narativ unutrašnje harmonije, koju stigmatizovana osoba stiče uprkos svom žigu, zahvaljujući svom radu na sebi; i treći, uslovno nazvan „najveća sam dama (u komšiluku)“.

 

ŽIVOTNI PUT: TRNJE/ZVEZDE

Sa našim sagovornikom našli smo se u jednom od lepših restorana na budimpeštanskom Andraši bulevaru. Predstavlja nam se kao Matthias. Prezime ostaje nepoznato. Ime se piše sa dva t. Sagovornik naglašava ovu činjenicu, jer je uložio dosta napora i truda da ustoliči svoje ime kao brand (slično kao Jellena sa dva l). On gotovo odmah nudi instant verziju svoje životne priče. Kada govori o sebi, koristi ličnu zamenicu ženskog roda. Rođen je u gradu u Vojvodini, u trenutku kada je samoupravni socijalizam vrhunio u bivšoj Jugoslaviji, a frankfurtski marksisti mu predviđali sjajnu budućnost. U Srbiji živi do 1988. godine kada, pošto završava srednju školu, odlazi na „Zapad“. Najpre se obreo na jadranskoj obali, zatim u Nemačkoj, posle čega odlazi u Rumuniju i konačno u Mađarsku. Bavio se različitim poslovima: radio je u ugostiteljstvu, a kada nije bilo para, izlazio je van legalnih okvira i oprobao sebe u prostituciji. Sredinom devedesetih sagovornik prvi put „ulazi u haljinu“ i počinje da nastupa obučen u žensku odeću. Počinje da se profesionalno angažuje u kabareima u Budimpešti u kojima nastupaju transrodni izvođači. U početku, dovoljna mu je sama činjenica da se pojavljuje u haljini. Međutim, tokom vremena, kako sve više zarađuje od nastupa, počinje da „investira“ u svoju toaletu. Kraja devedesetih seća se kao zlatnog perioda nastupanja u mađarskoj prestonici. Voli da nastupa uz Madonu, ali su mu ipak najdraže folk dive sa eks-jugoslovenskih prostora.
Posle razgovora sa Matthiasom stiče se bolji uvid u dvostrukost njegovog rodnog izražavanja. Svakog vikenda u klubu u kome nastupa, Matthias je „dama večeri“. On oblači svoju skupu toaletu, u koju ulaže značajna novčana sredstva, jer „dama se prepoznaje po svojoj toaleti“. Sa druge strane, tokom dana, na javnim mestima, kao što je restoran gde se sastajemo s njim, on je običan muškarac. Na ovaj način, naš sagovornik svoj identitet izražava dvostruko. Na javnim mestima u toku dana, iako sebe doživljava kao ženu, uz pomoću vidljivih obeležja (verenički prsten, govor, držanje) on prolazi kao muškarac. Uveče, tokom svojih nastupa, iako biološki muškarac, Matthias se transformiše u divu koja izvodi kabaretske numere. Podvojenost rodne ekspresije javlja se kao nužnost: izražavanje kroz klasični muški rodni model priključak je koji ispitaniku omogućava socijalnu uključenost; sa druge strane, (pre)izražena (kabaretska) ženstvenost na nastupima osnov je ispitanikove ekonomske egzistencije. Iako ispitanik nalazi ženski rodni identitet bližim, njegov stav izražava racionalnu osnovu menjanja ponuđenih rodnih identiteta. Tako u intervjuu kaže: „Nisam valjda toliko lud da hodam ulicama obučen u haljinu, da me neko prebije na mestu...“

Ilustracija: CABARET, Nikola Korać

DIVA VERSUS KURVA

Matthias sebe i svoje nastupe suprotstavlja većini drugih transrodnih osoba u „biznisu“. On sebe vidi kao divu. U razgovoru naglašava da u čitavoj Budimpešti ima oko pet transrodnih izvođača, uključujući njega, koji vrede i koji su dovoljno popularni da mogu da napune klubove. Neki od pomenutih izvođača su njegovi bliski prijatelji. Vidi ih kao zamenu za porodicu, međusobno se ispomažu, daju savete jedan/na dugom/oj. Ohrabrivanje ima značajnu ulogu pošto: „... Ipak, život transrodne osobe nije nigde lak, čak ni u Americi.“
Za razliku od „stare škole“ izvođača, nove generacije mu se gade zbog njihovih stavova i ponašanja: „Oni uopšte nisu lepi. Dođu u klub, naloču se alkohola, udrogiraju - kakve sramote! A kako izgledaju?! Iscepane čarape, neočešljana raspuštena kosa. Užas!“ Osobe koje on stvarno prezire su „transvestiti uličari“. Ovi su, po njemu, 24 časa obučeni kao žene i većina njih su prostitutke. „Za takve ljude ne želim ni da znam. Muka mi je od njih. Najgore je kad stanu ispred „Alibija“ (Bohemian Alibi, bar u Budimpešti gde Matthias nastupa, op. aut.)! To je takva nekultura! Svako može videti da su muškarci.“ Suprotno njima, Matthias je uvek odeven, uvek u novim haljinama, stalno radi na sebi i svom izgledu. Uprkos svemu ovome, Matthias se žali. „Lake dame“ su smatrane za prave predstavnike transzajednice, pozivaju ih u TV emisije, „a oni čak ne stavljaju ni puder na svoje lice. Da bi transvestit izgledao kako treba, on treba da ustane i pohvali se: kosa, 30.000 forinti (120€), haljina 50.000 forinti (200€), cipele 80.000 forinti (350€)“. Po Matthiasu, dakle, transvestit treba da izgleda kao prava dama – ništa manje od toga. Ona mora da bude elegantna, lepa, zanimljiva, da zna da priča lepo („godine nemaju veze s tim“). Naravno, vrhunska šminka i odeća su uslov bez kojeg se ne može.
Prostitucija je očigledno prva asocijacija koja se dovodi u vezu sa transrodnim načinom života. Štaviše, čini se da je to jedini model egzistencije koji se nudi transrodnim osobama.

 

ŽIVOT U VISOKIM KRUGOVIMA: ODABRANO DRUŠTVO

Matthias govori o svojim obožavaocima. Spominje grofove, pripadnike visokih slojeva koji cene njegove nastupe. On prima skupocene poklone od njih. Navodi primer skupih crvenih cipela koje su pristigle avionom direktno iz Londona za njegov nastup. Kaže da ih je poslao lično Niki Lauda. Kao dodatak, dobio je i crvenu haljinu i skupocenu krznenu bundu sa dugačkim zadnjim delom koji se vuče po podu. Sve ovo doprinosi da ga njegova publika obožava, a u isto vreme mu i zavidi. Često, Matthias se nalazi u prisustvu VIP persona sa kojima ostvaruje srdačne odnose. Ponekad je sa njima imao „ljubavne izlete“. Tako pominje i producenta čuvenog filma Evita, Alana Parkera, koji mu poklanja retki cvet sa šesnaest pupoljaka. Kasnije, on koristi ove pupoljke da ukrasi svoju frizuru na nastupu na kojem je pevao dirljivu ljubavnu pesmu. Ispitanik predstavlja svoju karijeru kao sličnu onima koje su imale klasične dive. Jednom rečju, njegova storija je građenje slike o sebi: biti ekstravagantan/a i drugačiji/a od drugih. To je slika u kojoj je on obožavan i prihvaćen.

Da bi transvestit izgledao kako treba, on treba da ustane i pohvali se: kosa, 30.000 forinti (120€), haljina 50.000 forinti (200€), cipele 80.000 forinti (350€)“. Po Matthiasu, dakle, transvestit treba da izgleda kao prava dama – ništa manje od toga. Ona mora da bude elegantna, lepa, zanimljiva, da zna da priča lepo („godine nemaju veze s tim“)

Na osnovu teorijskih koncepata, te stavki iz životne biografije i ličnih stavova ovog zabavljača, mogu se artikulisati tri međusobno povezana narativa.
Dok otkriva činjenice o ličnom životu, Matthias pokazuje potrebu za uključenošću u uži ili širi socijalni kontekst koji ga okružuje. Ovo zapažanje može se ilustrovati ispitanikovim naznačavanjem povezanosti sa ostalim transrodnim izvođačima na sceni koje on ceni i do čijeg mišljenja mu je stalo. Isto tako, Matthias ističe značaj koji je na njega imala matična socijalna sredina. Iako svestan konzervatizma i stigme koji su ga na prvom mestu naterali da napusti zemlju, on i dalje sebe smatra delom sredine iz koje je potekao. Mada je svoj životni put „utabao“ van ove zajednice, on ističe da prati dešavanja u Vojvodini. Na osnovu sagovornikovih iskaza može se naslutiti da je pridat veliki značaj potrebi za nediskriminatornim društvom. Srodna su zapažanja ispitanika o dostignutoj unutrašnjoj harmoniji koju oseća baveći se ovim retkim i rizičnim poslom. Iako „nije lud da šeta po ulicama obučen u žensku odeću“, on je sasvim opušten kada se nađe na bini, često vrlo ekstravagantno obučen. Ne doživljava nikakvu nelagodu da bude žena; to mu je zadovoljstvo i u isto vreme izvor prihoda.
Štaviše, zahvaljujući povezanosti sa mađarskom pa i svetskom elitom, skupocenoj garderobi i umeću ponašanja u različitim prilikama i svakom društvenom okruženju, Matthias može sebi da priušti ekstravaganciju, nadmenost, pa i poneku malu laž ili preterivanje. Sve su to ženske taktike koje čine da jedna gospođa bude samo još više ono što jeste: prava dama.
Na kraju, na artikulisane narative, na ponašanje i akcije ispitanika u cilju „zaokruživanja“ životne priče, direktno je primenjiv Baumanov koncept promenljivog identiteta. Naime, u svojoj studiji Bauman se obraća praksi menjanja identiteta (doduše ne rodnih) kao procesu u kome identifikacija sa određenom zajednicom, te samoodređivanje sebe kroz učešće u zajednici zavisi od konkretnog socijalnog konteksta i mogućnosti koje iz njega proizilaze. Primenjeno na našeg sagovornika, moglo bi se reći da u ličnom delovanju i izražavanju sopstvenog (ne samo) rodnog identiteta, on menja društveno ponuđene rodne identitete shodno mogućnostima koje iz konteksta proizilaze.
Drugim rečima, menjanje rodnog identiteta (mada je to u ovom slučaju i profesionalna određenost) poprima novu dimenziju. Svakodnevni manevri menjanja rodova poprimaju oblik „igre“ kroz koju naš sagovornik, krenuvši „u svet“, nalazi svoje mesto pod suncem.

Mikser arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.