Beton br.4
Utorak 19. septembar 2006.
Piše: Svetlana Slapšak

Šta si radio u ratu, sine?

Ove će se sezone, kako izgleda, u Beogradu ponovo nositi kritički intelektualac. Prošlo je doba „pomirenja“, gužve oko ambasadorskih i manjih mesta s prospektom stolovanja na sanducima viskija a u sunčanim krajevima, otkačili smo sve koji su zlokobno kopali po sećanju i krivicama, uvukli se pod katedre, napravili sopstvena preduzeća. Došlo je vreme ozbiljnog trgovanja, uz to i čvrstih, najbolje čisto književnih kriterijuma: antiratno i antinacionalno je tako reći žanr, u opštoj slobodi izražavanja - ne baš najsimpatičniji, ali ‘ajde, kada već ne mogu prestati da pišu. Dobra posledica neopisivih prošlih godina je svakako to što je kultura nepovratno fragmentisana i što se fragmenti u istom ubogome gradu nikada ne moraju sresti, ni fizički ni metaforički. Ono kolektivno, što je većinu sve to vreme, nekih dvadesetak godina, teralo i pokretalo da se ponaša kao karikatura kritičkog intelektualca, sada je nepovratno u rukama masovne kulture i politike. „Srpsko“ danas oblikuje ta populacija, kao etiku i estetiku Guče. Čovek skoro da i ne bi poželeo bolje kazne za tiho/glasno sudelovanje u zločinu nego ovaj obrat koji očeve nacije baca među četničke brade i silikonske dodatke. Čak i najgori među oportunistima ne mogu se osećati dobro u tom „okruženju“. Patriotske fešte su prošle, niko već davno ne zove u pozadinu fronta na piće, prase i priredbu, ne dele se stanovi, a i koverte su sve tanje, na televizijskim razgovorima se ponekad pojavi i neka od „veštica“ da pokvari opštu sreću, kao i dijalog, „ozbiljnost“ zvuči smešno zaboravnoj većini koja je upravo za to i vaspitana svim sredstvima. Pre nego što se sve to surovo osveti sopstvenim tvorcima, treba probati i neke nove izlaze u nuždi. Otuda i nova potreba za kritičkim intelektualcem koji neće morati baš svakog dana da se nosi s potpunom ili funkcionalnom nepismenošću i neće morati da traži saveznike baš u najdubljem blatu. Figura sina iz naslova je u ovome procesu, koji uz nužni sarkazam početka može imati i dobrih posledica, ključna - naročito ako bi došlo do gužve pri registraciji. Očeve odrađujem već dugo, majke i kćeri dobro poznajem, ali sinovi koji se nisu bunili protiv očeva izazovan su predmet istraživanja, naročito kao kritički intelektualci. I, iznad svega, oni retki koji se jesu bunili.

„Srpsko“ danas oblikuje ta populacija, kao etiku i estetiku Guče. Čovek skoro da i ne bi poželeo bolje kazne za tiho/glasno sudelovanje u zločinu nego ovaj obrat koji očeve nacije baca među četničke brade i silikonske dodatke

 

POETIKA NACIONALIZMA

Ove „programske smernice“ mogu da posluže kao uvod u ličnu reviziju sećanja i obazrivi pogled na kulturnu intimnost nedavne i sadašnje Srbije, na poetiku nacionalizma, kako je to definisao Majkl Hercfeld. U tom poslu neophodno je suočiti nekadašnju disidenciju i njene predratne metastaze u nacionalizam, s oportunističkim posleratnim nacionalizmom i fragmentacijom kulture prelaska u imperijalni kapitalizam. Posao je neophodan i zbog toga što je predratna disidencija bila povelik klub koji je zauzimao veći deo elitnoga kulturnoga prostora bivše Jugoslavije u godinama neposredno pred rat, i zato što je priziv na antikomunističku slavu bio ključni element konstrukcije nacionalističkoga diskursa. A i zato što su me članovi CK pred rat optuživali za „levičarstvo“ pre nego što su se domogli prve srpske zastave na mitingu koji dan posle toga... Počnimo zato od udžbeničkih pojmova.
Školovanje moje generacije, dakle onih koji su u humanističkim disciplinama bili od svojih studija, počev od kasnih šezdesetih 20. veka, proteklo je u oslobađanju od teorijskih modela u kojima su život autora i okolina u kojoj su živeli oblikovali interpretativni, ili bar narativni okvir kritike i književne istorije. Neću sama ulaziti u uzroke, niti pokušaj objašnjenja, ali mi se čini očitim da je krajem toga veka došlo do značajne promene koja se može opredeliti regionalno ili istorijski, ali čiji se tragovi slede i u jezičko-kulturnim oblastima u kojima do promene društva nije došlo kao na području bivše Jugoslavije, ili drugih post-socijalističkih država. Ta promena, izazvana mučnim upadom prakse u područje humanistike i s moćnim konfliktnim posledicama na laičnost, internacionalizam, multikulturalnost i druge pretpostavljene evropske kvalitete - čak i na prosvećenost, ispisuje se pre svega kao sumnja u nepovezanost autora i njegovog dela u društvenoj i kulturnoj praksi. Omiljeni argument jugoslovenske disidencije, često upotrebljavan i na sudu, ne samo u časopisima
i knjigama kada je trebalo braniti žrtvu protejske jugoslovenske cenzure - setimo se, ona zvanično nije postojala - bio je arbitrarnost odnosa autora i njegovoga teksta. Neću se sećati grotesknih situacija u kojima su sudije povezivale um i akciju, u tako reći sokratovskoj tradiciji, žalosno nemoćne da verbalno pariraju odbrani i zato ponekad paradoksalno ranjive u svojoj nedvosmislenoj moći režimske pripadnosti. Bilo je naknadnog umekšavanja, ali oslobađajućih presuda za „verbalni delikt“ praktično nije bilo i zbog toga cenzurišem ovo sećanje. U svakome slučaju, u tome specifičnome kontekstu argument arbitrarnosti, otvorenoga dela i postmoderne decentriranosti imao je političko značenje, ili naprosto upotrebljivost koju izvesno nije dostizao u drugim kulturama gde su granice humanističkih disciplina ostale stabilne, bez ikakve potrebe dodirivanja ili upada javnoga diskursa.

 

MOĆ I SLABOST DISIDENCIJE

Zahvaljujući specifičnostima jugoslovenske cenzure, razvoj javnoga diskursa - jer disidencija, sve od 68. nije uspevala da ostvari svoj privatni samizdat-svet, već je bez prestanka pokušavala da se s podjednakim rizikom upiše u domaći javni diskurs i u međunarodne debate - okrenuo se prema visokim zahtevima: trebalo je oblikovati nepenetrabilan diskurs, ravnotežu razumljivosti za jednu i opaciteta za drugu populaciju, što je zahtevalo dobro znanje retorike i stilistike, pomno praćenje teorijske misli u svetu i otkrivanje novih autora, rafinman, urbanost, konačno ludičnost i uživanje u pisanju. Koga i šta se branilo bilo je manje važno, arbitrarnost cenzure i nadutost režimskoga diskursa dozvoljavali su da se pitanje kvaliteta diskursa žrtve verbalnoga zločina zataška. Prva greška? Sumnjam: upravo u takvim slučajevima je virtuoznost u očuvanju digniteta humanistike bila neophodna. Briljantno braniti budalu koja je žrtva izvesno je pozitivno „indeksirano“ intelektualno zadovoljstvo.
Iza toga nije nostalgičnost, niti staračka mitizacija, već pokušaj sistematizovanja razloga i uslova koji su disidentski diskurs doveli do golog identitarnog kurtizanstva, povlađivanja kolektivu i podsticanja kolektiva protiv (svakoga) drugoga putem govora mržnje. Surova realnost je da je najveći deo nekadašnje jugoslovenske disidencije pred rat, tokom rata i posle rata proizvodio i vodio ključni formativni javni diskurs nacionalizma, bigotnosti, populizma i nazadnjaštva (tu podrazumevam anti-prosvetiteljstvo). Impresivni broj disidenata u 80-im, dakle posle Titove smrti, može se objasniti ne samo proširivanjem prostora tolerancije, potpomognutim nekim delovima nomenklature koja se brinula za budućnost, već i socijalnim ugodnostima i kulturnim prestižom koji se, uz nešto rizika, vidno smanjivanog iz godine u godinu, mogao naći u disidentskome network-u.

betonbr4_mixer

S REČI NA DELA: KOBNO PROROČANSTVO

Zanima me pre svega nelagodna pretpostavka povezanosti između onoga što su disidentski oportunisti verbalno stvarali, kao aktivni, stručni, najtalentovaniji proizvođači kolektivne identitarne imaginacije i realnih posledica javnoga diskursa, recimo ratnih strahota. U haškim suđenjima zločincima iz jugoslovenskoga rata, pre svega u slučaju Vojislava Šešelja čija je pisana dokumentacija (članci, knjige, intervjui, govori, video snimci govora, dokumentovani javni nastupi) ogromna, ovaj aspekt krivice, koji izgleda samorazumljiv i nedvosmislen, ostaje izuzetno težak za dokazivanje. Da li humanistika raspolaže boljim dokazima za vezu između diskursa i čina? Bez ambicije da dajem zaokružen odgovor, pokušaću da u narednim prilozima iznesem nekoliko postupaka za utvrđivanje mogućnosti veze, bar takve koja bi ostavljala vidljive tragove u književnoj praksi, književnome životu, književnim školama i poetikama, nauci o književnosti i kritici, i u kvalitetu književnoga dela - sve to na primerima tekstova srpskih autora koji su prestupali granice između tipova diskursa i pri tome izvesno oblikovali uticajne narativne konglomerate. Neki od njih mogu se prepoznati u suvremenim (isohronim) medijima, neki u političkome diskursu. Neki su deo žanrovskih i tematskih formacija u nacionalnoj književnosti, izvori „škole mišljenja“ koja reprodukuje mainstream mislenost. Mene pre svega zanima unutrašnja povezanost tih diskursa na nivou stilistike, upotrebe figura, imanentne mikro-poetike. Iza toga nije skriveni cilj - kategorizacija „opasnijih“ poetika, ili stilskih postupaka koji bi mogli biti na udaru neke imaginarne, politički korektne cenzure, već pokušaj klasifikacije koji je inače primenjivan u retorikama od antičke do modernih. Ta klasifikacija je fragmentarna, ali to je zbog toga što ni diskursi kojima sam se bavila nisu sistemski i celoviti što se mikro-poetike tiče, već fragmentarni, tematski ograničeni i bez ikakve ambicije da organizuju stilistički ili retorički sistem. Danas se mogućnost kritičkoga „disediranja“ pojavljuje pre svega u obliku širega minimalističkoga fronta protiv rasizma, seksizma, fašizma i kapitalističkoga divljaštva, pa tek onda kao vrhunski kreativno prosvetiteljstvo/rasvetljenost i njima pripadajuća elita, pod uslovom ostvarenja minimalne egzistencijalne bezbrižnosti. Ako srpski slučaj može poslužiti kao okvirni model, onda su greške disidencije krajem 20. veka, koja se ugušila u sopstvenom društvenom i političkom uspehu, potpuno neponovljive: nova disidencija može se razvijati samo ni iz čega. Kritički intelektualac, individualni opis pripadanja disidenciji, u tom smislu isto mora da se oblikuje iz necenzurisanog sećanja i neoslanjanja na postojeće - dakle zaista ni iz čega. U svakom slučaju, zaslužuje - kritiku kritičkog intelektualca.

Mikser arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.