Dok su se u posljednje vrijeme vodile rasprave u vezi sa posljednjim nacionalističkim angažmanom Slobodana Prosperova Novaka, govorilo se i o svojevrsnom pomaku u njegovom mišljenju koji je ovaj profesor i književni historičar napravio od dvijehiljaditih naovamo. Na tom fonu postalo je moguće da određene antinacionalističke knjige prije deset godina ocijeni stihovnim briljiranjem i visokim etičkim gestama, a da one danas (njegovim riječima) postanu glupe i anarhične knjige, pravo cvijeće zla, kao što je nedavno rekao za zbirke poezije Predraga Lucića i Borisa Dežulovića. Takvo šta među nacional-naučnicima se često događa, estetski ukusi se mijenjaju kroz vrijeme. Ono što bi u svemu tome možda moglo biti zanimljivo - jesu Novakovi kontinuiteti: čak i kad se liberalno mimikrira i osuđuje sve autoritarizme, Prosperov Novak, kao književni istoričar, misli u najboljoj maniri (akademske) nacional-nauke bez prestanka, od devedesetih do danas.

U posljednjem, četvrtom tomu glasovite Povijesti hrvatske književnosti (2004.), u kojem promišlja najrecentniju književnu produkciju, opremajući i živuće pisce za vječnost, Prosperov Novak nekoliko puta zauzima poziciju književnog autonomaša kojemu nije draga nijedna ideologizacija književnosti. Tako će, naprimjer, kritike i eseje Igora Mandića pohvaliti zato što autor nikad nije dozvolio da mu politika, o koju se često spoticao, zapriječi čist pogled na autonomiju književnosti. Kada dođe do romana Daše Drndić, pohvalno će konstatovati što  autorica - uobličavajući izbjegličke teme - nije upala u zamku političnosti, a u naraštaju pisaca koji se javlja sedamdesetih godina sa blagonaklonošću će otkrivati doprinos dezideologizaciji književnosti i gubljenje iluzija o društvenoj relevantnosti književnog posla.

U tom duhu tumačit će i slučajeve pisaca Dubravka Horvatića i Gorana Babića. Ispitujući Horvatićevu ulogu iz 1994., kada postaje urednik Hrvatskog slova, tjednika za književna i kulturna pitanja koji nastaje po direktnoj narudžbi Franje Tuđmana, Prosperov Novak s nezadovoljstvom ističe da je Horvatić traljavo obavio partijski posao, jer mu se dogodilo da kao pjesnik sa visokim mjestom u nacionalnoj književnosti, izrekne najeklatantnije primjere govora mržnje pozivajući policijske organe da pred streljački vod izvedu neke od njegovih kolega i političkih neistomišljenika. Prosperov Novak, dakle, kao književni istoričar i autonomaš, na primjeru Horvatićevom, prije vidi problem u pjesnikovom govoru mržnje, ili traljavo obavljenoj službi, nego u samoj službi. Tvrdeći da Horvatić uprkos dnevnopolitičkom posrtaju nije pomutio vrijednost djela koje sadašnjost vraća mitskom vremenu, Novak će navesti potresnu pjesmu u prozi u kojoj se kralj tužan povlači sa prijestolja i poklisarima koji ga mole da se vrati poručuje da bi radije da sadi voćke i pije gorsku vodu.

Da je kojim slučajem ljepše obavio službu, možda Horvatić - kao literarno autonoman - ne bi u svojim pjesmama u prozi zadržao ovu banalnost dnevnopolitičke asocijacije koja imitira narodnu skasku, a književni istoričari godinama nakon toga bi ispitavali relacije između angažmana autorovog i selekcije literarnih formi. Slučajem pjesnika Gorana Babića, Prosperov Novak kao vrhovni književnopovijesni arbitar, međutim, biće još nezadovoljniji. Napisaće da je u pitanju politikom neugodno obilježen pjesnički put, da je partijski i ideološki angažman posve obilježio njegovo književno stvaralaštvo. Priznajući mu u zasluge što je na stranicama časopisa Oko kao urednik otvorio prostor Danilu Kišu da se odbrani od srpskih nacionalista, Prosperov Novak će spočitati Babiću što je sedamdesetih i osamdesetih godina organizovao pogrome protiv liberalnog mišljenja i iskazivanja svih hrvatskih nacionalnih stavova, da bi 1990. emigrirao u Srbiju i tamo nastavio živjeti jer se nije mogao suočiti sa nasilnim događajima.

Time što je te neugodne antihrvatske pogrome u Oku najčešće predvodio lično, kaže Novak, Babić je umanjio vrijednost svojih pjesničkih i proznih književnih djela. Kako je maloprije bilo moguće da Horvatić traljavo vršeći svoju partijsku službu ne pomuti vrijednost svojih djela, a Babić izvršavajući svoje zadatke vrlo britko direktno umanji tu vrijednost, ostaće vjerovatno tajna. Ne iskontroliravši se sasvim ovog puta na književnopovijesnom kursu nacionalnog bijesa, Prosperov Novak ide još i dalje i sasvim zaboravlja da je zastupnik književne autonomije: tako će uzeti za shodno da spočitava piscu što se nikada ne suprotstavlja apsurdu i što sladostrasno uživa u tamnoj strani svijeta koju opisuje, preporučujući da bi bilo dobro da se apsurdu suprotstavi kao Camus. To da književni istorik docira piscu kako i šta je trebao uraditi u svom književnom djelu (vrednujući ga tako) svakako dolazi u najboljim manirima i poštovanju literarnih sloboda. U narednom poglavlju, da stvari u slučaju ovog pjesnika budu još konciznije, objasniće da je Milan Milišić poginuo u Dubrovniku od granate koju je ispalila armija u čije krilo je Goran Babić pobjegao, što bi trebalo zapečatiti (književnopovijesnu) sudbinu ovog pjesnika prebjega.

Prosperov Novak, kao književni istoričar, među nacional-naučnicima nije neoriginalan samo po tome što s vremena na vrijeme zaboravlja da je literarni autonomaš: u tom smislu će još, naprimjer, modernistima spočitavati što - zabavljeni modusima u prikazivanju stvarnosti - nisu primijetili zlosilja fašizma, vjerujući da umjetnika trebaju zanimati samo forme (kao da to istraživanje formi nema nikakve veze sa kasnijim otkrivanjem tih zlosilja u literaturi). Prosperov Novak, međutim, još je neoriginalniji po tome što će u jednom trenutku eksplicitno otkriti svoj nacional-angažovanički credo, skačući samom sebi u osjetljivi estetski stomak. - Rat, napisaće, rat duboko zariven u najnoviju hrvatsku književnost, ostavljajući trag koji je jednak onome koji se urezao u duše građana i skamenio na njihovim licima - taj rat, dakle, koji je vođen za oslobođenje Hrvatske nosio je u sebi u sebi izvorni optimizam i hranio vjeru da je hrvatska državnost na kraju stoljeća dio jednog višeg i presudnijeg nacrta.

Književnost je, dakle, prema ovom književnom istoričaru, bila ta koja je u posljednim desetljećima 20. vijeka u hrvatskom kontekstu, nakon rata, ponijela tu luču optimizma, dok u evropskim književnostima dominira mračna i pesimistična misao koja ne vjeruje više ni u jedan progres. U to sumračno vrijeme kada se gubi kolektivno pamćenje kao korektiv sadašnjosti, dok iščezavaju u književnosti načela vječnih istina, institucijskih autoriteta i nacionalnog duha, dok nestaju nacionalni kanoni, hrvatska književnosti sretno dobiva svog spasitelja u gospodinu profesoru Slobodanu Prosperovu Novaku, koji u posljednjim redovima svoju povijest književnosti kandidira kao zalog koji će Republici Hrvatskoj pomoći

Aleluja! Zaslijepljen veličajnošću te (metafizičke) zadaće koju ispunjava nacional-nauka u spašavanju cijelih država, profesor Prosperov Novak, međutim, zaboravlja da je dvadesetak stranica ranije hvalio postmodernu tendenciju hrvatske književnosti, koja ukorak sa svjetskom kulturom hvata nevidljive niti informacionog doba, što omogućuje bogatstvo izbora, dokida piramidalne vrijednosne relacije, otvara prostor za pluralizam koji više nije spreman prihvatiti nijedan autoritarni stav, niti jednu ortodoksiju, a kamoli službu književnosti koja će direktno pomoći preporodu cijele države i čvrstoći jedne državnosti. No sve to nije jedino priviđenje koje Novaku u Povijesti hrvatske književnosti namire književna nacional-nauka.

To što kontekst u kojem nastaje i hrvatska književnost gleda isključivo kroz nacionalnu ključaonicu, skučit će mu pogled i na književnu prošlost i dovesti do smiješnih stvari. Opisujući godine Hladnog rata, Prosperov Novak će na primjer pisati da je to vrijeme u kojem je Titova Jugoslavija bila pripojena prostoru koji je bio pod sovjetskim uticajem, da su šezdesete godine koje su pojeli skakavci kada je u pitanju ostvarenje pluralizma, da se slom Hrvatskog proljeća 1971. definitivno odrazio na žar u književnoj produkciji, što će se osjećati i u sedamdesetim i osamdesetim godinama. Posmatrajući stvari isključivo u svjetlu (suspenzije) ideje o hrvatskoj samostalnosti, Properov Novak će zanemariti svoj predmet izučavanja i propustiti da vidi da se upravo šezdesetih godina u jugoslovenskom kontekstu pojavio niz književnih djela koja osporavaju vladajući poredak i insistiraju na autonomnosti književnog čina.

Biće to godine kada su objavljeni i Derviš i smrt, i Vreme čuda, i Gubilište, i Kad su cvetale tikve, i Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, i Glorija Marinkovića. Iako u Povijest uvrštava (post)-yu pisce s raznih strana i po osnovu učešća na hrvatskoj književnoj sceni, što je sasvim legitimno, kao što je slučaj sa Semezdinom Mehmedinovićem, Dževadom Karahasanom ili Irfanom Horozovićem, Novak ne samo što u isto vrijeme naglašava da je ta (post)-yu književnost fantomska, nego i propušta napomenuti da je upravo te 1971. objavljena jedna zbirka priča - čiji je pisac najprije nagrađen, a onda mu je nagrada oduzeta - nakon što je ta knjiga sablaznila čitatelje i vladajuću estetiku: radi se o Ranama Luke Meštrevića Mirka Kovača. Nesukladno empiriji Prosperov Novak će, također, napisati da je tek sedamdesetih i osamdesetih hrvatska književnost otkrila velike ideje antikomunističke disidencije, insistirajući na velikom diskontinuitetu u hrvatskoj književnosti nastalom usljed gušenja ideja o nacionalnoj samostalnosti sa slomom Hrvatskog proljeća.

Ispuštajući neke hrvatske pisce iz kanona, Prosperov Novak će se, valjda, osjećati dužnim da nadoknadi štetu uvrštavajući i neke pisce sa strane. Ne mislim sada (u maniru ožalošćenih bošnjačkih nacional-naučnika) isključivo na kidnapovanje bh. pisaca Horozovića ili Karahasana, za kojeg će napisati da se ne osjeća lagodno ni u jednoj od južnoslavenskih nacionalnih literatura, što ne odgovara sasvim istini jer se već godinama sasvim lijepo osjeća unutar bošnjačke, ili na Semezdina Mehmedinovića, za čiji Sarajevo blues će napisati da uz Sarajevski marlboro spada u najbolje plodove sarajevske ratne književnosti, o čemu bi se također dalo diskutovati, nego bi trebalo preispitati i to što lentu nacionalne književnosti stavlja i Dubravki Ugrešić, napisavši za nju da je najradikalniji hrvatski pisac, s obzirom da je ta spisateljica lično (ako ne ovo najradikalniji) definitivno osporavala kvalifikative hrvatski a pogotovo pisac.

Još smiješnije stvari će se događati kad Prosperov Novak - ne poznajući do kraja biće hrvatske književnosti - napiše da Mile Stojić u pjesmama vodi prekogrobne dijaloge sa Vitomirom Lukićem, fra Ivanom Jukićem i Veselkom Koromanom, koji ne samo da je živ bio 2004. nego je takav do danas, što svakako može zbuniti jednog književnog istoričara. Momenti luđi od toga, u Povijesti hrvatske književnosti, mogu se naći jedino još kad historik Novak napiše da Marija Čudina, izdvojena iz nacionalne književne matice, u Beogradu, kao sedamnaestogodišnja djevojka, objavljuje zrele pjesme nabrekle vitalizmom, ili kad jedno poglavlje naslovi Zimzelenost Božice Jelušić, ili kada nastavi stilski inovirati opisujući djelo Damira Miloša, pisca koji je bio jedriličar, prepuštajući se i sam u tom stilu jedriličarskim tumačenjima koji će Milošev postupak protumačiti kao borbu s vjetrovima na otvorenom moru sve dok ne svane sigurna luka.

Iluzorno bi bilo stoga očekivati od Prosperova Novaka da ta djela hrvatske književnosti kojima se bavi sagleda u širim kontekstima antiautoritarne disidencije u jugoslovenskom kontekstu, ili da Paljetkov i Mujičićev ludizam sagleda u komplementarnosti sa Šalamunom, Vujicom Rešinom Tucićem ili Despotovom, a kamoli da na pravi način protumači zašto Slobodan Šnajder, naprimjer, uzima učešće u beogradskim šezdesetoosmaškim danima, kao jednom od prvih impulsa za svoj subverzivni koncept, itd.

Gdje god da se pogleda u Povijesti hrvatske književnosti, glasovite studije poznate po svim odsjecima na kojima se izučava hrvatska književnosti, kod Prosperova Novaka sve je očekivano i uobičajeno: i banalnost stilskih asocijacija, i skučenost perspektive i robovanje nacionalnoj funkciji književnosti. Uprkos liberalnom stilu češljanja, njegov posljednji nacionalistički angažman, čini mi se, samo je daleka rezonansa koncepta nacional-naučnika, za koji se na polju književne istorije davno opredijelio.