Potreba za rodno inkluzivnim obrazovanjem i saradnjom škola sa roditeljima
Krajem 80-tih godina, Entoni Gidens, ugledni engleski sociolog, izdvojio je šest osnovnih tema za sociološko proučavanje savremenog društva koje je označio kao “svet koji se menja”. Jedna od tih tema bila su i „pitanja muškog i ženskog pola“. Danas se polovina ljudskog supstrata sadržanog u navedenoj temi bori za svoja ženska ljudska prava i u tom smislu pripada “svetu koji se menja”.
U ovoj prilici ukazujemo na princip rodne ravnopravnosti kao na tekovinu dugotrajne borbe ženskih i feminističkih pokreta širom sveta, kao i na angažovanja generacija, i žena i muškaraca, protiv viševekovne i višestruke diskriminacije žena. Da bi se otklonile duboko ukorenjene rodne predrasude prema ženama u Srbiji, u sklopu procesa pristupanja Evropskoj uniji, zagovara se potreba za rodno inkluzivnim obrazovanjem i definišu se zadaci i načini ostvarivanja tog principa kroz školske kurikulume. Ravnopravnost žena i muškaraca bila je jedan od principa proklamovanih tokom perioda socijalizma u Srbiji sa nastojanjima da se ostvaruje u praksi, istina sa dosta formalizma, ali je imao i stvarnu i simboličku vrednost razlikovanja od položaja žena u velikom broju drugih zemalja. Brojne teoretičarke i aktivistkinje su temu rodne ravnopravnosti uvele u akademski diskurs, odnosno razvile aktivizam u ostvarivanju ovog principa, znatno pre nego što su aktivnosti na tom planu intenzivirane u sklopu procesa pripreme za priključenje Srbije Evropskoj Uniji. Stoga je bilo očekivano da potreba za rodno inkluzivnim obrazovanjem dobije podršku ne samo državnih organa, već i šire zajednice (društvenih institucija i profesionalnih udruženja u oblasti obrazovanja, kulture i nauke, organizacija civilnog društva, građanstva, kao i teoretičara, istraživača i pisaca fokusiranih na rodne teme).
Po definiciji, evropska politika Gender Mainstreaming-a vodi ubrzanju društvenog napretka, jer obezbeđuje da se ne rasipaju kapaciteti i talenti žena već da se oni stave u funkciju razvoja društva. Dostupni statistički podaci još ne potvrđuju takve ishode kod nas. Više žena, na primer, završava fakultete, ali ih se više nalazi i među nezaposlenima sa tim nivoom obrazovanja. Dalje, jedan od oblika rodne pristrasnosti jeste i evidentno obnavljanje tradicionalne matrice podele profesija i zanimanja po polu, koje je praćeno i razlikama u zaradama. U strukturi studenata pedagoških fakulteta, filologije, humanističkih i društvenih nauka, a u nešto manjoj meri i ekonomskog, farmaceutskog i medicinskog fakulteta, još uvek je značajno više devojaka. Isto važi za srednje ekonomske, medicinske, farmaceutske i druge škole.
Princip ravnopravnosti žena i muškaraca operacionalizovan je posebnim zakonskim propisima Republike Srbije i ugrađen je tako u nastavne programe, obrazovne sadržaje i nastavnu praksu u osnovnim i srednjim školama. Bez sumnje su to važni uslovi za socijalizaciju školaraca u duhu rodne ravnopravnosti od osnovne škole pa do vrha obrazovne stratifikacije. Međutim, raspoloživi podaci pokazuju da profesori nisu bili uopšte, ili nisu bili u dovoljnoj meri, osposobljeni za tu vrstu zadataka budući da u studijske programe na nastavničkim fakultetima, na kojima su oni studirali, nisu bili uključeni sadržaji vezani za diskriminaciju na osnovu pola/roda. U tom smislu je od posebne važnosti podatak da na fakultetima na kojima se obrazuju budući profesori i učitelji, kao i na drugim fakultetima, još uvek nema predmeta sa sadržajima iz oblasti rodne ravnopravnosti, kao što su istorija ženskih i feminističkih pokreta, feminističke teorije, kao i saznanja iz oblasti odnosa roda i medicine, roda i urbanizma, roda i umetnosti, roda i invalidnosti, ženskog liderstva, preduzetništva žena i drugih. Evidentan raskorak sa proklamovanim ciljevima treba sagledati u širem neoliberalnom kontekstu funkcionalizacije obrazovanja i stavljanju akcenta na usvajanje znanja koja se mogu prodati na tržištu. I univerziteti su na tržištu!
Fotografije u broju: Njujork, jesen 2015 (foto: A. Pavlović)
Još nema dubljih i obuhvatnijih analiza efekata urodnjavanja obrazovnih kurikuluma kroz obrazovne programe, nastavni proces i nastavnu praksu. U stručnim analizama procesa uspostavljanja rodno inkluzivnog obrazovanja uglavnom se tumače zadaci u ostvarivanju rodne ravnopravnosti koji proizilaze iz međunarodnih dokumenata i naših novijih propisa. U jednoj od visoko-stručno urađenih analiza nastavnih programa, utvrđeno je da pitanja relevantna za razumevanje rodne (ne)ravnopravnosti nisu uopšte uneta u kurikulume u Srbiji. Globalni pogled na dešavanja u ovoj oblasti obrazovnih zadataka, ukazuje na prilično izražen formalizam u obrazovnoj praksi. Seminari za edukaciju nastavnog osoblja i roditelja iz oblasti rodne ravnopravnosti evidentno su “u drugom planu”, ređe se finansiraju i pohađaju u odnosu na one koji se neposredno odnose na predmete struke.
Državni organi su stvorili adekvatnu regulativu, ali nisu obezbedili institucionalne i druge uslove za primenu rodno inkluzivnog obrazovanja. Kroz širu društvenu i obrazovnu politiku formulišu se okviri i matrica rodnog ponašanja u školi, za sve aktere, i nastavnike i učenike, ali se na nivou najopštijeg uvida uočava da se ta politika ne sprovodi delotvorno.
Šta škola kod nas može da uradi na polju podsticanja rodne ravnopravnosti? Da li je izvesno da može mnogo više nego što sada čini? Pre svega, škola treba da radi na dekonstrukciji i prevazilaženju segregacije na osnovu roda, očekivanih rodnih uloga i različitih perspektiva za muškarce i žene, kao i na upoznavanju učenika sa mogućnostima izbora budućih profesija i zanimanja, na širenju prostora sloboda i za devojčice i za dečake u pogledu opcija za buduće profesionalne karijere. Ne radi se o tome da se jedna ideologija („muška“) zamenjuje drugom („ženskom“), već i da muškarci imaju, na primer, pravo da biraju domaćinstvo kao predmet, a da ih niko ne ismeva zbog toga, da biraju profesije koje su u saglasnosti sa njihovim talentima, senzibilitetom i željama, a ne u skladu sa očekivanjima i ustaljenim shvatanjima sredine. Takođe, da devojčice i devojke biraju nove profesije u oblasti informacionih tehnologija i drugih inovativnih oblasti, kao i iz kruga „klasičnih muških profesija“. I da pri tome, i jedni/e i drugi/e imaju stručno utemeljenu podršku profesora i stručno-pedagoške službe škole. Većina škola se ne bavi unapređivanjem nenasilne komunikacije između dečaka i devojčica. Zato je taj vid komunikacije više forma nego sadržaj.
Urodnjavanje obrazovnog procesa treba da se definiše i planira u skladu sa određenom društvenom sredinom kako bi se određeni rodni stereotipi lakše uočavali i dekonstruisali od strane samih učenika. Saradnja sa roditeljima je takođe deo školskog sistema rada i upravljanja - oni su u rad škola uključeni prvenstveno preko rada odeljenjskih zajednica, a zatim preko učešća u radu Saveta roditelja i drugim timovima i organima škole. Ipak, iako postoji institucionalna osnova za njihovo angažovanje, ona se ne koristi u dovoljnoj meri, a angažovanje ni po intenzitetu, ni po obuhvatu najčešće ne prati događaje u školi. Rodna ravnopravnost i druge aktuelne teme uglavnom nisu razmatrane i analizirane na način koji bi doveo do ishoda u planovima rada i pravilnicima za promenu i unapređenje stanja.
Rodno korektno ponašanje se uči od roditelja, porodice i škole i zato svi navedeni akteri snose odgovornost za odsustvo takvih ponašanja. S tim u vezi, od posebne važnosti je zajedničko angažovanje škole i roditelja u razvijanju emotivne pismenosti i u osnovnim i u srednjim školama. Ta bi aktivnost izvesno imala šire implikacije na ponašanje dečaka i mladića, kao i devojčica i devojaka, u smislu razvijanja i afirmacije emocija različitih od besa, agresije i sličnih koje su postale uobičajeni način reagovanja mladih na sredinske podsticaje ili situacije u okruženju. Porast vršnjačke agresije je odraz bolesnog društva. Preventiva je saradnja roditelja i škole kroz programe o upotrebi rodno osvešćene i nenasilne komunikacije, kao i kroz druge aktivnosti koje bi u fokusu imale ove metode. To bi bila osnova za smanjivanje vršnjačkog nasilja i promenu opšte atmosfere u školi, potencijalno i porodici, odnosno za njihovu stabilizaciju i stvaranje podsticajnog okruženja za razvoj ličnosti dece i mladih.
Činjenica da se Srbija nalazi u dubokoj ekonomskoj krizi predstavlja teret pod kojim mogu biti dovedeni u pitanje mnogi atributi demokratskog društva, uključujući i dostizanje rodne ravnopravnosti u različitim društvenim sferama.