Beton br.186
Sreda 16. avgust 2017.
Piše: Aleksandra Sekulić

PISMA SA GRANICE

Godišnja konferencija Američke asocijacije komparativne književnosti u Utrehtu 2017.


Ove godine ponovo se moglo čitati „Zašto nam treba komparativna književnost“, odnosno neko je opet morao da prolazi ovaj dokazni postupak.


Pre nepunih dvadeset godina na Filološkom fakultetu u Beogradu, student prve godine upravo ukinute Opšte književnosti i teorije književnosti uručio je neki srednjoškolski udžbenik za nastavu književnosti tadašnjem dekanu Radmilu Marojeviću, kako bi ovaj u njemu našao podvučeno objašnjenje šta je to opšta književnost, jer se gašenje ovog smera, katedre i koncepta pravdalo upravo njenom nesvrhovitošću, nezapošljivošću i nedefinisanom polju ekspertize. Ovo „judeo-masonsko leglo kosmopolita i špijuna“, kako se našem smeru tepalo u vreme tog slavnog Zakona o Univerzitetu i pritisaka na profesore da potpišu kolektivne ugovore i legitimišu vršljanje po Univerzitetu, tada je uzvratilo protestom studenata. I dobili smo podršku kolega sa celog fakulteta, studenata, naravno. Sa profesorima je išlo malo teže, neki su od nas bežali, neki su nas podržali i snosili posledice, ali sećam se kako je u to vreme „pre interneta“ (odnosno još retko prisutnog interneta) podrška stigla sa raznih univerziteta, i da je odjeknula vest među nama da je stigla i podrška Žaka Deride. Odnosno, ja sam verovala da je odjeknula, jer ono što se u auli fakulteta čuje kao grom, van ove akademske akustike ne postoji, kako me je život naučio. Da li je bilo realno da 1998. u jesen nekoga u vladi Slobodana Miloševića, ili Ministarstvu prosvete, ili Ministarstvu informisanja, posebno dotakne šta o svetskoj književnosti misli neki Derida ili bilo koji profesor... Posle brutalnog prebijanja studenata Filološkog fakulteta u februaru 1999. od strane maskiranih batinaša, i širenja štrajka konačno i na profesore celog fakulteta, dekan Radmilo Marojević „otišao je na istraživanje u Moskvu“, a Opšta književnost i teorija književnosti vratila se kao koncept, katedra i program na Filološki fakultet. Onda je počelo bombardovanje i sve se zaboravilo, iako je ovaj protest svoj daleki mračni epilog imao u Plenumu Filološkog 2011. kada su profesori nasrnuli na svoje studente.


Dakle, ove godine jedan se sličan diskurs valja preko okeana, gde je u opštoj proliferaciji „alternativnih činjenica“, pod astronomskim cenama obrazovanja, u toku delegitimizacije nauke i relativizacije saznanja o klimatskim promenama, sve do porasta verujućih da je zemlja ravna ploča, došlo do ukidanja državnog fonda od kojeg zavise humanističke nauke.[1] Vladavina Donalda Trampa počela je zgusnutim nizom potresa, šokova, gafova, korupcijskih afera i možda se niko od istoričara u budućnosti neće osvrnuti na ovaj potez kao znakovitu promenu politike, pa evo moje skromne zabeležbe.


Američka asocijacija za komparativnu književnost (ACLA) organizuje svoju godišnju konferenciju u julu 2017. godine u Utrehtu. Dramatično pismo o potrebi da se solidarno odbrani dostojanstvo humanističkih nauka, koje smo dobili samo par meseci pre konferencije sa liste ACLA,[2] imalo je zanimljiv efekat na mene: istovremeno neodoljivu želju da vidim i čujem kako se ova asocijacija bori za to u svom formatu konferencije, ali i neki resentiman zbog traume gašenja Opšte književnosti na našem fakultetu 1998. – koliko bi nam značila takva solidarna akcija tada... Ja sam svojim radom na temu intertekstualnosti u alternativnom stripu u Srbiji na primeru radova Danila Miloševa Wostoka raspoređena u jedan od nekoliko stotina seminara, ovaj koji su koncipirali Hoze Alaniz i Marta Kulman. Program konferencije je ogromna knjiga, pokušavam da izaberem još neki seminar na koji bih mogla da svratim i da čujem još neko predavanje jer ostajem jako kratko, i to je jednako teško kao što je bilo pakleno teško izabrati dve knjige na sajmu knjiga kada si student 1990ih, pa se malo uštedi za knjige. Odlučila sam da svoj suženi vremenski kapacitet upotrebim na one „prekogranične“ programe, na transdisciplinarna istraživanja, da procenim koliko je moj utisak tačan, onaj utisak da granica svetske književnosti nema, i da zapravo i ne možeš izaći iz svetske književnosti u koju god se oblast zavio.


U sali „Spinoza“ nas desetak, dovoljno da možemo govoriti o tekstualnim praksama stripa, da mogu da uporedim efekat aktuelizacije sovjetskih književnih avangardi koje je Wostok sprovodio kod nas i specijalni status (osamdesetih bi rekli: kult, ali ja tako ne govorim) OBERIU u Jugoslaviji sa iskustvima Češke i Poljske koja su mi prenele kolege iz „Nove Evrope“ (da, tako je i nazvan seminar: Strip Nove Evrope/Comics of the New Europe); dovoljno da Hoze Alaniz iz Sijetla analizira žanr alternativne istorije u radu ukrajinskog autora Baranka, pa da mi „sa postjugoslovenskog prostora“ upozorimo na klizavi teren ka provaliji istorijskog revizionizma; dovoljno da koleginica Dragana Obradović analizira etički i estetički pristup prikazivanju nasilja u porodičnoj istoriji, narativni postupak Nine Bunjevac u Otadžbini; dovoljno da se naša koleginica iznenadi da je 2012. godine u Srbiji objavljeno nekoliko stripova koji su inspirisani delom Miroslava Krleže, dakle mnogo se toga može u konferencijskom formatu od dva sata po panelu. I onda je usledila hitna relokacija na seminar „Ponovno promišljanje političkog filma“, na koji sam upala na početak, srećna što sam ga uspešno pronašla u šumi teksta, slušaonica i organizatora i što sam u njemu našla mesto, bio je pun.


Nezahvalno je prepričavati istraživanja na osnovu šturih beleški, i zato vam neću reći šta sam sve naučila o radikalnom političkom filmu u Španiji i njegovim kontinuitetima od 1930ih do 1970ih, niti kakva se feministička kritika razvila o filmu Bitka za Alžir, nadam se da ćete moći i sami da čujete ova predavanja sledeće godine u CZKD (opet klikbejt tehnika!). Mogu samo da kažem da sam se uverila da se polje koje zovu komparativna književnost, odnosno koje zovemo opštom književnošću (a koliko su nam bitne bile razlike Van Tigemove i Kurcijusove koncepcije!), odnosno to što izvire iz Geteove ideje svetske književnosti i dalje širi koncentrično i neograničeno, te je stoga potpuno opravdan strah zatvorenih sistema od jedne takve šireće znatiželje i slobode saznavanja. Ono što mi iz iskustva znamo jeste da pokušaj deinstitucionalizacije takve širine nju neminovno transformiše i radikalizuje, izazivajući i solidarnost, još jednu neželjenu pojavu za autistične robovlasničke sisteme. I tako po pravilu verovatnosti i nužnosti, pre nekoliko dana stiglo je novo pismo ACLA, ovog puta pozivajući na solidarnost sa studentima čiji se rad mora priznati. Bilo da pomažu u realizaciji nastave, učestvuju u istraživanju ili objavljuju radove. ACLA traži da se zaštite radna prava studenata.


Saopštenje Izvršnog komiteta ACLA o solidarnosti sa studentima


„Izvršni komitet ACLA solidariše se sa studentima komparativne književnosti u njihovom naporu da se njihov rad formalno i pravedno prizna na Univerzitetima koji ih angažuju.


U skladu sa statutom ACLA – član II u kome stoji da ’cilj Asocijacije jeste podrška studijama komparativne književnosti i njihovo osnaživanje’, kao i člana II 2b u kojem stoji ’pomaganje članovima u njihovim studijama komparativne književnosti’ kao jedan od ciljeva asocijacije – mi prepoznajemo studente u njihovoj ulozi radnika i prepoznajemo njihov rad kao ključno važan za opstanak i budućnost komparativne književnosti.


Polje komparativne književnosti oslanja se na zapošljavanje studenata u različitim ulogama, uključujući asistente u nastavi, ocenjivače, asistente u istraživanju, organizatore događaja. Izvršni komitet ACLA podržava priznavanje ovog rada u nameri da se osigura: institucionalno podržan put do kolektivnog pregovaranja o pravednim i jednakim uslovima rada; međusobno poverenje između studenata i njihovih poslodavaca; predstavljanje studentskog glasa u administrativnom odlučivanju.“


Da, svetska je književnost opasna, dobro su je prepoznali. Ona će kao voda pronalaziti načine da se prišunja iz raznih oblasti i dekonstruiše dominantne diskurse i kanone zatvorenih sistema. Dominantni je diskurs eksploatatorski, koruptivni, vulgarni moto „svako za sebe“ i prava svetska književnost prepoznaće se po tome što će razvijati sistem solidarnosti i borbu. Meni nije bitno hoće li se zvati komparativna, opšta, svetska; dok je guše, dok je se boje, dok je u borbi, ona je legitimna. Da je danas u „America First“ drugačije tretirana, ne znam da li bih poverovala u nju.

Dok smo onomad tumarali po Utrehtu (Nenad, Igor i ja, čitava porodična svita angažovana da obezbedi učešće alternativnog stripa Srbije u ovom istorijskom događaju) shvatili smo da je univerzitetski kampus avetinjski prazan, Univerzitet je na raspustu, Dekartove i Spinozine zgrade su u vreme pauze konferencije hujale jer jedini je sadržaj njihov bila ova konferencija u julu, a maleni grad bio je preplavljen ljudima sa akreditacijama ACLA (koliko stotina ili hiljada, mrzelo me je da brojim u programu konferencije, nisam baš neki istraživački novinar, ima na internetu); smetali smo građanima Utrehta po njihovim svetim biciklističkim stazama, zamajani raspravama o Beketu, o izložbi Mieke Bal koja je u programu konferencije, o nastavku diskusija. Kada tako prostor obrazovanja ogoli i napuste ga one zapošljive studije, okupacija svetskom književnošću, filozofijom, ražalovanim humanističkim naukama počeće nešto opet iznova, iznova u institucijama obrazovanja, ka drugačijem horizontu malo daljem od sutrašnje zapošljivosti. Tako smo je i zamišljali kada nam je na prvom susretu po upisivanju ovog smera na Filološkom fakultetu šef katedre Ljubiša Jeremić objasnio da ne zna zašto smo upisali ovaj smer, jer: „Da budete profesori književnosti u školama – ne možete, nismo profesorski smer; ako lepo pišete – to nas ovde ne zanima, možete biti Šekspir, ovde vam to ne pomaže; ako volite da čitate – znajte da se ovde čita olovkom i papirom, ovo je vivisekcija književnosti... Idealno bi bilo da radite u nekim redakcijama časopisa, da se bavite kritikom, izdavaštvom, ali toga je sad jako malo...“


Pa opet baš ništa drugo nismo želeli da zapošljivo studiramo, želeli smo baš ovaj rizik.

Iako rizikujem da opasno snizim kredibilitet ovom tekstu, tvrdim da nije slučajno što se u ovim promišljanjima paralela u Utrehtu susrećemo sa Ferencom, iz mog omiljenog benda iz 1990ih, „Vivisect“. Tačnije, omiljenog novosadskog benda. Još tačnije, on je taj bend, a ja sam tada po bogatstvu zvuka mislila da je to čitav orkestar. Sećam se da sam na kompilaciji It’s Up To You premotavala beskonačno na pesmu „Eternal Opression“. A možda je bila i „Internal Opression“. Obe opcije su mi drage, te neću proveriti koja je prava iako čuvam tu kasetu. Isto tako neću pogledati, iako sam sada zvanično članica, kada je osnovana ACLA, kako se ovaj tekst ne bi uzdrmao tim saznanjem (možda je postojala 1998? Da li je reagovala na gašenje naše katedre isto kao što je sada reagovala na gašenje katedre u Stoney Brook University?) i da se ne bi završio sentimentom iz pesme „Sad me zoveš pored njih toliko, gde si bila kad....“. I zato neka odzvanja Eternal resistance.


[1] Radi se o ukudanju nacionalnog fonda za humanistiku koji je osnovan 1964. godine, za koji se u budžetu Trampove administracije nije našlo mesta, te se ACLA članovi obratiše Senatu pismom da se spasu vitalne obrazovne i kulturne institucije. „I urge all who care about the place of the humanities in our society to call on their Senators and Representative to reject the President’s budget blueprint that calls for the elimination of the National Endowment for the Humanities and other vital educational and cultural agencies. In 1964, the American Council of Learned Societies played a significant role in convincing Congress to establish the NEH. The need for a public commitment to “the study of that which is most human” is no less imperative now than it was a half century ago. The humanities illuminate complex phenomena and enable us to appreciate the diversity of human experience. We need the humanities to understand ourselves as a nation and to engage a challenging and changing world.“ Pauline Yu, National Alliance of Humanities

[2] Predsednik Izvršnog komiteta ACLA Džozef Sloter, u pismu kojim se reaguje na ukidanje odseka komparativne književnosti ovako opisuje njen značaj: „... Ona je među humanističkim disciplinama najbolje opremljena da studentima pomogne da se suoče sa današnjim izazovima. Ako se studentima razumevanje kulture bude razvijalo samo na na osnovu nacije i jezika, rizikuju ne samo da izostanu iz globalno umreženog sveta, već će i izgubiti važne instrumente da kritički promišljaju sile koje oblikuju  svet.“

U originalu prenosim ovaj deo teksta pisma: „(...) it is the humanities discipline best equipped to help our students and our communities face the complex challenges of our time. If our students’ understanding of culture develops strictly in terms of nation and language, they risk not only being left behind in a globally-connected world, but will also miss out on an important set of tools for thinking critically about the forces shaping that world.“ Joseph Slaughter, Associate Professor of English and Comparative Literature, Columbia University, President, American Comparative Literature Association

Mikser arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.