Beton br.201
Sreda 21. novembar 2018.
Piše: Saša Ćirić

NACIJA SE STVARA POSLE RATA


Stranac pre Stranca, turski pre „alžirskog“ (prvi iz 1932. godine, drugi nastao 1942). Autor prvog je turski pisac Jakub Kadri Karaosmanoglu, koji je „pretekao“ Kamija. Yaban, što je prevedeno kao Tuđinac, 2016. (Avdija Salković, izdanje IK Sent iz Novog Pazara) isto kao i 1953. (Teofanija Trivunac).


Karaosmanogluov roman je politički roman par excellance. Specifičnost pozicije njegovog naratora jeste u tome što se nalazi, naizgled, nasuprot svih. On je (po obrazovanju) zapadnjak protiv Zapada: politički i vojno, ali u natruhama i špenglerovski: protiv duha Zapada. Dete je prestonog Istanbula koje kao osakaćeni oficir odlazi da živi u nedođiju anadolskog sela i turski intelektualac koji kao figura stoji nasuprot anadolskog seljaka.

 


Povratak Don Kihota u stado


Ne čudi što se narator Ahmed u nekoliko navrata poredi sa Don Kihotom, tumačeći ovaj Servantesov lik ne kao viteza čija je sposobnost rasuđivanja, pa i percepcije, „destabilizovana“, već kao figuru entuzijaste ili sanjara koji svoj ideal (bilo idealne drage, kao u viteškim romanima, bilo ispravljanja nepravdi), stavlja iznad njemu nevesele stvarnosti u kojoj živi, toliko da mu svet projektovanih ideala postaje jedini koji vidi oko sebe. Iako se takvo tumačenje lika Don Kihota ozbiljno ne slaže sa Servantesovim tekstom, ono ima svoju dugu tradiciju i na neki bizaran način postalo je preovlađujuće, tako da se lik post-viteške blune, koja dela iz najboljih uverenja a čini sve same ludosti, tumači kao tragička figura savršenog idealiste. Tu se perspektiva samog lika uzima kao ona koja ga navodno suštinski određuje – vitez tužnog lika koji luta svetom, ispravlja nepravde ne očekujući slavu ili materijalnu nagradu, u potrazi za svojom idealnom dragom. Opet, entuzijazam koji pominje Karaosmanogluov narator Ahmed, a koji anadolski seljaci bagatelišu, jeste dvojak: to je entuzijazam turskog patriote ili nacionaliste (namerno postavljam ovo dvojstvo koje ima sučeljenu konotaciju), kao i entuzijazam uopšte, oduševljenost čoveka za stvari koje nadilaze njegov privatni interes ili uskogrudo postavljene životne ciljeve.


Ahmed kao turski intelektualac pominje da je trebalo da se „u potpunosti stopi“ sa seljacima, uvidevši da je ostao „poput kapljice maslinovog ulja u čanku punom vode“. „Niti se stapam, niti se mogu spustiti na dno. Izgleda da nas zbog toga nazivaju kremom društva“, u satiričkom je maniru zaključio narator, kome su takvi satirički ekskursi sasvim strani. Zanimljivo da i znatno kasnije, kada konstatuje da je „samoća bol koji ne popušta“, Ahmed sebe vidi kao žalosno stvorenje jer čoveka vidi kao „životinju jednog stada“, koje kad se odvoji od stada, „postaje jedno jadno, uplašeno i kolebljivo stvorenje“. Pa poentira: „Osim povratka u stado, ništa drugo ga ne može utešiti“.


Iako ga možemo uzeti kao ilustraciju ili posledicu stanja radikalne usamljenosti u kojoj se nalazi biće koje misli, ovaj iskaz nadilazi tu situaciju i zadržava izvesnu autonomiju. To je jedan melanholičan stav koji je izražen kao težnja da se bude prihvaćen kao deo kolektiva, ma koliko taj kolektiv bio nesavršen, odnosno ma koliko zasluživao najoštriju kritiku. Kada kažem težnja, mislim na projekciju nade ili na jedno očekivanje koje empirijsko iskustvo ne mora da potvrdi ali koje ostaje jedna misao vodilja, ili pre želja-vodilja, koja se na kraju može rasplinuti pred očima onog koji želi kao puka iluzija. Biti deo stada koje kritikuje označava konačan poraz intelektualca kao slobodne i nezavisne ličnosti. Smisao poraza nije samo u tome da saveti jednog intelektualca neće imati svrhu ako nisu nikome upućeni, već da se spokoj nalazi samo unutar stada, gde kritičar stada mora makar delimično postati ono što je do juče, van stada, kritikovao. Ta aporija postavljena je kod Karaosmanoglua isključivo: ili – ili. Ili si slobodan i nesrećan, ili si srećan i deo krda.


Ipak, Ahmed čini da krdo postane deo njega a akcelerator za taj probražaj je, naravno, rat i stradanje seoskog stanovništva u Anadoliji od Grka. Sledi veći pasus koji je gotovo poetski intoniran kao neka himna samoprekora koju zabludeli turski intelektualac izriče samom sebi, kao opomenu i kao podsetnik „šta da se radi“:


Anadolski narod imao je dušu, ti nisi mogao u nju da prodreš. Imao je glavu, nisi je mogao prosvijetliti. Imao je tijelo, nisi ga mogao hraniti. Imao je zemlju na kojoj je živio, nisi mogao njome upravljati. Ostavio si ga u ruke životinjskih osjećanja, neznanja i siromaštva. Između tvrde zemlje i suhog neba niknuo je kao korov. A sad dolaziš s kosom u ruci da žanješ! Šta si to posadio, pa da požanješ? Ovu koprivu, ovo suho trnje? Naravno da će ti se zabiti u noge. Eto, cijelo ti tijelo krvari i ti od bola mrštiš lice. Od bijesa stežeš pesnice. Ovo što ti nanosi bol, jeste tvoje djelo, tvoje djelo.“ (104)


U samokritičkom zanosu Ahmed prihvata krivicu za sve što je inače kritikovao kod seljaka, za zaostalost i siromaštvo. Krivica je rezervisana za intelektualca zato što je njegov prosvetiteljski poduhvat propao. Opet logika naratora nije valjana. Narator kao intelektualac jeste imao volje da utiče na seljake i menja nabolje njihov život, ali mu to nije bilo omogućeno. Ipak, ovaj je pasus s kraja romana bitan jer označava suštinski promenjenu poziciju Karaosmanogluovog naratora. Narator nije više tuđinac seljaka, već neka vrsta njihovog zaštitnika i skrbnika. On se obznanio kao pali prosvetitelj, neuspeh ga, međutim, nije pokolebao da nastavi svoju prosvetiteljsku misiju. U istom duhu stoji i kasniji citat gde s punim razumevanjem narator Ahmed govori o seoskom mentalitetu: „Šta u ime ljubavi, milosrđa i ljudskosti možemo očekivati od ovih jadnih ljudi? Neplodnost ovog podneblja osušila je njihove duše. Ova pustoš i samoća podučile su ih strašnom egoizmu. Zbog toga se svaki od njih u svojemu domu preobratio u po jednog dabra.“ (174) Kraj romana Tuđinac naratoru donosi priliku da se emocionalno stopi s kolektivom, za čim je toliko žudeo. Početna radikalna kritika preobratila se u razumevanje. To ne znači da je narator prihvatio logiku i estetiku krda. To znači da im se približio u svom duhu, iznutra. Sa te, izmenjene pozicije narator ispisuje zadatak koji ostavlja novim pokoljenjima turskih intelektualaca i političara, da ne kažemo turskim inžinjerima ljudskih (ili seoskih) duša. Jer, kako narator sa žaljenjem konstatuje da naroda „još nema i njega će iznova trebati graditi“, jer postoje samo ljudi kojima je pripadnost islamu jedina identifikaciona odrednica.


yaban-yakup-kadri-karaosmanoglu


Uzdizanje palih dabrova


Kao primere muslimana koji treba da se preobraze u Turke narator eksplicitno pominje i nasilnog otimača tuđe imovine Salih-agu i poremećenog Sulejmana i sve one koje je metaforično opisao kao dabrove. Da li će se u tom pretvaranju muslimana u Turke promeniti i lični karakter ovih pojedinaca, ono što je u njima moralno neprihvatljivo i psihološki nestabilno? Ovo je tek retoričko pitanje. Razume se da pretvaranje verskog u nacionalni identitet, ili prevazilaženje verskog identiteta nacionalnim, neće ništa promeniti ni moralno ni psihološki u životima pojedinaca.


Naratorova poenta o zadatku „pravljenja naroda“, koji tek treba obaviti, dolazi posle razgovora naratora sa bivšim narednikom Bakirom u kome mu kao njegov nekadašnji oficir objašnjava koncept državne celovitosti zemlje, odnosno zašto treba osloboditi sve gradove na koje Turska polaže pravo: „i Dijarbakir, i Izmir, i Samsun i Sivas“. Ako razvijemo naratorovu misao do kraja, ona bi mogla da glasi: tek kad se napravi narod, kad ukupno stanovništvo Turske postane sastavljeno od nacionalno samosvesnih Turaka, tek će im onda svi gradovi u zemlji, i oni koji su stotinama kilometara daleko, za koje možda nisu ni čuli, ili ne bi čuli da nema štampe ili učenih ljudi, postati važni kao da sami u njima žive. I tek onda će biti spremni da ih bez mnogo kolebanja brane od bilo kog neprijatelja. Ili od onog koga državna vlast proglasi za neprijatelja. Pravljenje naroda, dakle, ovde ima primarno odbrambeni ili vojni cilj. Moderne nacionalne države u dvadesetom veku su tu misiju – prepravljanja građana u pripadnike nacije – uspešno sprovele u delo, toliko da se najosetljiviji među nacionalno osvešćenima agresivno roguše ne samo zbog gradova koji se nalaze unutar granica države, već i zbog onih koji su nekada, tokom istorije, bili u njenom sastavu ali sada više nisu. I, razume se, spremni su odmah da se angažuju, ako treba i krv da proliju zbog toga – da bi se „odbranilo naše“ ili da bi se „ispravila“ „istorijska nepravda“. Verovatno bi i Karaosmanogluov narator danas bio zadovoljan takvim stanjem u svakoj nacionalnoj državi.


1142_1


Između divljih mačaka i otrovnih zmija


Interesantno je kako izgleda kad se ideali nacionalnog romantizma primene na ljudska prava i slobode, i to posebno na prava žena ili manjinskih grupa. U romanu Tuđinac Jakuba Kadri Osmanoglua meta kritičkih refleksija su žene. Ničim izazvano, narator Ahmed ospoljava jedan čudan unutrašnji monolog koji sadrži elemente gotovo čiste mizoginije: „Moja je duša, koja je u većini slučajeva, za neke druge stvari bila mekana, topla i poletna, pred ženom znala da bude tvrda i hladna. Umjesto da vjerujem ženi, mnogo mi je slađe bilo da je varam. Uistinu, ne postoji ništa nepodnošljivije od žene koja osjeća da je voljena. Ženska narav, koja je u suštini podla i prevrtljiva, u jednom takvom stanju baš kao da poprima smrtonosan oblik. Transformišući se iz divlje mačke u otrovnu zmiju, uz smijeh počinje potpuno gola plivati u jednom beskonačnom moru zla do čije sudbine naša pamet ne može doprijeti“. Do takvog zaključka narator nije došao lično, jer: „Moje su se ljubavi uvijek sastojale od jednog seksualnog razočarenja. U tome se nisam razlikovao od nekih životinja koje u doba parenja zapadaju u različite krize“. I ovde, u slučaju sasvim oskudnog erotskog iskustva naratora Ahmeda ovi iskazi se mogu svesti na funkciju njegove erotske prikraćenosti ili, kako sam kaže, krizne refleksije.


Bilo kako bilo, ono što tvrdi o ženskoj psihologiji je čudno, na stranu što je neprihvatljivo. Ispada da se kod žena koje znaju da su voljene, dakle kojima je eksplicitno iskazana ljubav, još jače ispoljava njihova prava priroda koja je, kako se decidirano navodi, „podla i prevrtljiva“. Dakle, i inače su žene nepodnošljive, ali kad znaju da su voljene, onda postaju dijabolične („otrovne zmije“).


Karaosmanogluov narator navodi i primer „iz života“ koji se može protumačiti kao direktna potvrda ovog iskustva, iako ga narator ne navodi na taj način. Naime, u romanu Tuđinac je prikazana jedna epizoda u kojoj glavnu ulogu igra Dženet, žena sa sela u kome boravi narator. Iako joj je njen muž Sulejman iskazao ljubav, ona ga do te mere nipodaštava da javno živi u istoj kući sa drugim čovekom. Nema većeg šamara patrijarhatu (i šerijatu?) od ove drskosti jedne udate i veoma samosvesne žene. Iako je naracija u ovom slučaju donekle delikatna, pa se ne dotiče toga šta se sve dešava iza zatvorenih vrata ovog za anadolsko selo neobičnog trija, čini se da Sulejman nije muškarac onog kova koji je Dženet potreban i stoga ona nalazi drugog.


Epizoda o Dženet, da je tako nazovem, sadrži dve finese: Dženet je kao tinejdžerka izgubila nevinost sa starijim rođakom (zlostavljanje?), dok je u sadašnjosti naracije njen lik predstavljen kao neka vrsta Amazonke. Recimo, kada seljani počnu da je kamenuju zbog preljube, ona im uzvrati istom merom, pa je ostave na miru. Kada hodža na inicijativu seljaka raskine njen brak sa Sulejmanom i ona sa ljubavnikom bude proterana iz sela, ne čini se da ju je to posebno pogodilo; naprotiv. Jedini koji ne može da se navikne na samački život bez Dženet je njen bivši muž Sulejman, koji kreće da je traži, provevši mesece u izbivanju iz sela. Iako nekad imućan, u toj potrazi prosjači i nakon neuspešne potrage vraća se natrag, ali znatno oštećen. Njegov potonji život sveden je na život jurodivog. Uprkos ovoj drastičnoj sudbini izigranog muža i ostavljenog zaljubljenog, narator svoje reči o divljoj mački i otrovnoj zmiji kada je reč o Dženet neće ponoviti ili varirati.


S druge strane, kada se sam narator, okružen teškom usamljenošću, zaljubi u mladu devojku iz susednog sela, Eminu, na jednom mestu će, opet u formi unutrašnjeg dijaloga, izneti svoju idealnu ponudu. Prvo bi je okupao, potom u ognjištu kuće spalio njenu staru odeću, onda bi joj sašio novu i lepu odeću, ali na način starinski, po ukusu „naših starih nana“, a potom: „I zabranio bih joj da govori. Samo bih joj dozvolio da se često smije i da pušta usklike kojima ispoljava svoje čuđenje, gnev, inat i koketeriju. Želio bih da mi ona sprema jelo, da brine o meni“.


Viđu miline za jednu „obožavanu“ mladu: da bude kao dečja lutka ili nedoraslo dete (da je muž kupa i oblači), da ćuti kao zalivena, da bude tek neka vrsta squeaky toy – da pištanjem „ozvuči“ i materijalizuje svoje emocije.


*


Karaosmanogluov roman vidim kao „misionarski“, odnosno kao politički roman koji analizirajući jednu epohu postavlja određene društvene ciljeve. Nije bez značaja što je Karaosmanoglu svoj roman objavio kada je postao deo kako bi se danas reklo vladajućeg establišmenta u novoj Turskoj, ali društvene pozicije koje zauzima pisac nisu od presudnog značaja za misionarski karakter njegovog političkog romana. Ruski roman 19. veka nas je naučio da se najlepše utopije, ne nužno i najprihvatljivije, osmišljavaju sa pozicija društvene margine. Poenta misionarske orijentacije jeste u implementiranju kolektivne perspektive koja ide naporedo ili biva nadređena onoj ličnoj ili egzistencijalnoj. I tu su romani Dobrice Ćosića opet zgodan primer za analogiju, posebno trilogija Vreme smrti. Nekako je preovladalo mišljenje, kada je reč o vrednosti ovakvih romana, da upravo ta kolektivna perspektiva, ili istoriozofski i ideološki nanosi, umanjuju ili ukidaju njihovu književnu vrednost. Obično i jeste tako, i posebno je vidljivo kada tendencija sebi podredi inherentnu logiku romana. Međutim, u slučaju Karaosmanogluovog romana Tuđinac takva tendencija nije u toj meri nametljiva, niti je eksplicitna. Zapravo ona je dobrim delom maskirana pozicijom izuzetosti naratora i njegovim tragičnim krajem. S druge strane, unutar velikog narativa o stvaranju naroda moguće je prepoznati užu tematsku kružnicu, donekle autonomnu, o drami izolovanosti intelektualca koju on razrešava odlukom da treba da se „stopi“ s kolektivom da bi ga eventualno menjao iznutra.


U zbiru, Karaosmanoglu je napisao politički roman, ali tako da pruža mogućnost da se može čitati kao individualna povest smeštena u turbulentna vremena, odnosno kao modernistički roman čiji esejistički pasaži predstavljaju osoben pogled otuđenog intelektualca. Drugim rečima, politički roman „sa alibijem“, u kome ono književno autonomno nadvladava ono politički heteronomno. Što nije „pogrešan“ pristup, već samo kratkovid ili dogmatski.


(fragment eseja)

Mikser arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.