Moralna obnova ili koketiranje s genocidom
„Nisam znao da truba može
da se svira i na taj način…“
Majls Dejvis o Guči
OVLADAVANJE PROŠLOŠĆU
Šta blokira proces suočavanja u Srbiji predstavlja pitanje neodvojivo od onog ko blokira taj proces. Ako ipak odgovaramo na prvo pitanje: šta blokira proces suočavanja - odmah treba reći da ga blokira jedna očigledna nemogućnost, intelektualna pre svega, da se srpsko društvo modernizuje, ali i da uspostavi bilo kakav vrednosni sistem. To znači da je ono u nemogućnosti da prepozna razliku između juče i sutra, između retrogradnog i progresivnog, između zločina i herojstva, između Ratka Mladića i Zorana Đinđića, pa u njemu vlada zloslutna zbrka. Zbog toga je i izmišljena katastrofa, jedna velika tragedija je bila potrebna da bi se prikrila takva nemogućnost, zapravo nesposobnost za integraciju u savremene planetarne promene i ideje. Krijući tu nemogućnost pre svega od sebe, srpsko društvo je postalo talac jedne netransparentne interne moći, trenutno oličene u Vojislavu Koštunici, u okviru koje se advokati zločina, ili čak i sami zločinci, pojavljuju preobučeni u patriotsko ruho - kao neko ko više od bilo koga odlučuje o svemu i svačemu: od Guče do Brisela, preko Tjenanmena i dalje. Zbog toga što ne mogu da spoznaju svoje unutrašnje osećaje i fantazije i njima da zahvate realnost, fabrikuju ih u nizu slika fetišističkih surogata. Kao što jezik uvek pokušava da dokuči stvarnost, ali nikada adekvatno ne uspeva u tome, tako ni ta njihova nemogućnost nije smeštena u onostranost ili na nebesa na koja se tako često pozivaju, već svoj temelj ima u politici i društvenim mehanizmima, dakle u punoj realnosti. Na taj način i izjava Majlsa Dejvisa koju sam uzeo za moto ovog osvrta je, u okviru te tipično srpske mitomanske dihotomije, prešla put od istine do primitivnog mita, od kurtoaznog čuđenja velikog umetnika da neko može toliko da zloupotrebi instrument kojim on tako genijalno vlada - do zloupotrebe i izvrtanja u apoteozu sopstvene banalnosti, odnosno nedokučive i sasvim nevidljive srpske prednosti u odnosu na sve što mrda u svemiru. Ukratko, moglo bi se jasno reći da proces suočavanja u srpskom društvu blokira jedna laž, zatim naravno i nemoral koji se širi oko nje. Srpsko društvo svojim prinudnim članovima, pozivajući se na tu laž, traži da se izjasne o njoj kako bi moglo efikasnije da ih sustigne. Uz laž se lepi nešto odvratno, kaže Adorno, niko nikome ne veruje, svi imaju odgovor na sve. Laže se da bi se drugom stavilo do znanja da jednom nije stalo do drugog, da on nije potreban, da je nekome svejedno šta misli o kome. Na taj način svaki pojedinac širi oko sebe hladnoću pod čijom zaštitom može da napreduje.
Ne može se ni zamisliti bilo koja druga situacija čitanja sem školske priredbe, komemoracije, svečane akademije:
tako tekst u kulturnome prostoru nema intimnih i individualnih kitalaca.
Najpodesnije oruđe za celu tu rabotu bio je, i još uvek je, naravno nacionalizam, refleksija jednog oštećenog života. Kao i svako novo oruđe, jer nacionalizam je nastao relativno nedavno, i on je veoma pogodan za velike zloupotrebe. Nacija sama po sebi nema nikakvu vrednost, vrednost pripada isključivo njenoj kulturi. Ernest Renan je još 1882. godine dao ciničnu, ali istinitu definiciju nacije: „Nacije su skupine ljudi koje povezuje zajedničko pogrešno viđenje prošlosti i mržnja prema susedima“. I još je tvrdio kako je „egzistencija nacije zasnovana na svakodnevnom referendumu... Ukoliko je esencija nacije u tome da svi njeni pojedinci imaju mnogo zajedničkih stvari“ kaže Renan, „onda mora da su zajedno i mnogo stvari zaboravili“. U takvom kontekstu, tokom tog jednog stoleća glas naroda nije ipak postao glas Boga, ali je zato zalebdeo iznad čitavog državnog života kao Bog iznad sveta, kao uzrok i kraj svih stvari, od koga sve polazi i kome se sve vraća. Naravno, volja naroda je uvek identična s voljom naroda, ali sve zavisi od toga kako se ta volja stvara. Građanin, zapravo, nikada ne daje svoju saglasnost nekoj konkretnoj sadržini, već in abstracto rezultatu, opštoj volji koja proizlazi iz glasanja, i on daje taj glas samo da bi omogućio kalkulaciju glasova iz koje se saznaje ta opšta volja. Ima li pogodnijeg tla za političke manipulatore i aktere jedne agresivne, rogobatne i osvajačke politike u zemlji koja nema moralni kompas prema kojem određuje svoja kretanja, pa to zabašuruje populizmom, zaverama, lažnim patriotizmom i kvazijedinstvom? Sve u svemu, tu neko krije jedan aspekt istine. Imam i poruku za domaće lažove: satelitska TV i Internet stvaraju nestrpljive generacije. Globalizacija efikasno ubija lokalne laži i, u tom smislu, neuporedivo je bolja od hladnog rata.
MAĐIONIČARI LOGIKE
I tako dolazimo na drugo pitanje, neodvojivo od prvog: ko blokira promene i suočavanje u Srbiji? Ko drugi nego mađioničari logike, oni koji najviše galame da je volja naroda uvek dobra, oni koji opstaju na nepostojanju političke kulture, pa se pozivaju na domaćinsku i svetosavsku tradiciju; oni koji se kunu u nužnost po kojoj narod hoće uvek ono što je ispravno, znajući vrlo dobro da će zapravo oni sami odlučivati o toj ispravnosti, ali ne u okviru nekadašnjih suverena koji su trpeli i posledice tih svojih odluka; naprotiv, oni se danas i kada je reč o posledicama skrivaju iza iste nužnosti u okviru koje narod tako hoće. Tako nastaju uzurpatori u političkim elitama koji se nikada ne suočavaju s posledicama, sklanjajući se iza aklamativne narodne volje koju uglavnom sami proglaš avaju i kada je nema. Tipičan slučaj takve mahinacije jeste novi srpski Ustav. Dakle, suočavanje u Srbiji sprečavaju isti oni uzurpatori koji su verbalno za progres, ali iz petnih žila vuku u 19. vek kada je suverenost nacije bila progresivan element u okviru kojeg su ljudi zajedno napravili velike stvari, pa su onda nažalost poželeli da urade još više. Taj dodatni napor je nesrećno urodio epohom svetskih ratova, a iz istog izvora su potekli i tam-tam ratovi na prostoru bivše Jugoslavije. Takvi uzurpatori onda tvrde kako se posle katastrofe može dalje mirno živeti bez suštinskih i strukturalnih promena, bez suočavanja sa zločinom i bez suđenja ratnim zločincima i, rame uz rame, sa sprovodiocima politike koja ne bi da odgovara za ono što je učinila. A prilikom svakog prinudnog suočavanja pozivaju se na suverenost koju do onomad nisu priznavali drugima oko sebe. Na taj način, suština njihove politike postaje očiti kompromis sa zločinom koji ide tako daleko do koketiranja s genocidom, uz sve očajniji napor da se promene spreče, ili barem odlože, bez obzira na cenu koju celo društvo plaća. Glavna pomoć takvima dolazi kroz shvatanje demokratije koja se njima očituje kao ništa drugo do sistem registrovanja tajnih glasova. A nadu polažu u rupe tog sistema i svoju umešnost da ih zloupotrebe.
Sve je to rezultat nedoumice u kojoj srpsko društvo živi. Osim što smo u opštoj regresiji, većini nije jasno da smo i poraženi, i da je pre svega potrebna moralna obnova. Tamo gde je obezvređeno čovekovo postojanje, gde vlada krajnje nepoverenje prema ljudima, gde dominira mentalitet prevare, podaništva i egzistencijalne frustracije, teško je zauzeti moralno stanovište. Mnogo je lakše prilagoditi se bukačima. Međutim, gde nema morala nema ni individualne slobode, niti slobodnog društva. Znanje je podloga morala. Čovek mora znati šta je dobro, pa će i sam biti dobar. U okviru tog znanja neophodno je imenovati krivce za remećenje moralnog poretka. Problem Srbije je što mnogi od njih i dalje sede u Parlamentu i u Vladi. Jer, šta napokon košta da se pravda uspostavi: prvo - da oni koji krše zakone idu u zatvor, i drugo - da svi oni za koje postoji indicija da su učestvovali u krivičnim delima ne mogu da budu na funkcijama. Ali, kako da to utvrde oni koji su i sami krivci za remećenje moralnog poretka? Nikako, pa sve to onda predstavlja pad u varvarstvo, pad ispod civilizacijskog minimuma. Rezultati su vidljivi svuda unaokolo. Jedina uteha je da život ne prestaje i ne počinje tamo gde njima odgovara.
MINIMA MORALIA
Manje direktna ovlašćenja, ali zato opštiju i dugotrajniju odgovornost u takvim procesima, imaju kulturne elite. Pojedinci među njima uvek prvi počnu da prave testo od kojih političari posle sve zamese. Možda nije preterano reći da su ljudi direktno prešli iz redova za predstavu Kolubarska bitka u redove za piramidalne banke, redove za besplatni hleb na Trgu Republike i u vojne spiskove za mobilizaciju. Tih redova više nema, a ni mnogih ljudi iz njih, nema ni bivše države, ili bivših država, ali su autori tih bitki ostali da propovedaju svoja jevanđelja haosa i svoje privatne perverzne ideale koji i dalje imaju karakter natprivatne obaveznosti. Njih i dalje ima; netaknuti i nedirnuti u opštoj milosti, neguju svoje preziranje ljudi koje ne zna ni za kakve granice. Njih ne može otrezniti ni slom sopstvene epohe. Osnovna doktrina takve vlasti je da ako date konju dovoljno slame nešto će ostati na putu i za vrapce. U tom pogledu odvratnija od svega je ona sitna funkcionerska populacija po ustanovama, večito zadihana od trke da se dodvori i udovolji nadređenima. Sveži primer je Sekretar za kulturu grada Beograda Pera pisar iz administrativnog - veliki prijatelj Kine. Moralna obnova zaista ne bi smela da zaobiđe ni te kurire gluposti i aplaudere bez mašte i bez etike i da bar neke od njih podvrgne lustrumu. Kolovođe znaju da u promenjenoj Srbiji za njih neće biti mesta na rukovodećim položajima, pa zažmure čak i nad političkim ubistvima u zamenu za mogućnost da još malo propovedaju uz gusle; ali njihovi patuljci se podlo nadaju da će uspeti da potonu u beznačajnost iz koje su došli i da će im ona opet biti sigurno utočište. Mnogi će i uspeti u tome, ali upravo zbog toga potreban je snažan napor da se svima njima zajedno dokaže da se saučesništvo u zlu ne isplati. Orali su bezbožnost, želi bezakonje, jeli plod prevare i neizostavno ih s tom činjenicom morate suočiti ako ne želite da vam i dalje rade o glavi.
To bi bio moralni minimum. A maksimuma nema, jer za takozvanu Drugu Srbiju nema linije cilja i tek je neće biti onda kada postane Prva. Njena primarna obaveza je da bude politički poštena i direktna, da neprestano odbacuje strah od modernosti, strah od slobode i iracionalnost. Osnovno ljudsko pravo je potraga za srećom. U okviru tog traganja nezaobilazni su slobodno postavljanje pitanja, otvoreni dijalog i kritičke sumnje, obzirna prosuđivanja i svest o neukrotivosti sveta. I zbog toga ustajemo protiv svakog pozivanja na totalnu istinu koja se ne sme izazivati. Univerzalnoj istini nije svojstveno da insistira na partikularnoj istini, jer je ona odmah preokreće u njenu protivnost. Slavimo pluralitet, jednakost i slobodu izražavanja; ne bojimo se univerzalnih ljudskih prava. Predlažemo jedno novo političko svrstavanje.