KAKO KRIVICU ZA SVE SVALITI NA KOMUNIZAM
Uzrasti igre, ulica tvrđave, Klaudiju M. Florijan, Zavet, 2018
Žanrovski gledano, Florijanov roman je sinteza romana za decu i romana odrastanja, koji je u isto vreme neka vrsta istorijskog romana. Narator je radoznali dečak predškolskog uzrasta koji živi u selu nadomak Brašova polovinom 1970-ih. Sve dotle dok je pripovedanje podređeno saznajno ograničenoj perspektivi dečaka – koji, logično, mnoge reči i pojave oko sebe nije u stanju da razume, pa stalno zapitkuje i traži objašnjenja – naracija ovog romana zadržava svoju koherenciju. Iz sučeljavanja dečje perspektive naratora i objašnjenja odraslih rađaju se autorski hotimični komički efekti. Na primer, kada komšija naratorovih babe i dede, sa kojima narator živi, proda svoju kuću, naratorov deda kaže da je likvidirao kuću, posle čega sledi komentar dečaka da je video komšijinu kuću i da mu ne izgleda nimalo kao likvidirana.
Dečak reči shvata doslovno, ali u toj doslovnosti skriven je zdrav razum koji se kasnijom metaforizacijom jezika gubi, odnosno korumpira. Dečja perspektiva, a to je njen izvorni potencijal, u sebi nosi subverzivnu snagu takozvane iskonske neiskvarenosti i logike koja stoji s onu stranu svojinskih odnosa ili jezičkih dvosmislica. Drugim rečima, u dečjem neznanju spojeni su naivnost prvog pogleda i moralna neiskvarenost, što je zgodna podloga da se skenira svet i uoče njegove nesavršenosti. Ali se može iskoristiti i za druge ciljeve.
PROŠVERCUJ ME U OČIMA DETETA
Florijanov dečak-narator nije samo „izveštač“ o tome šta se oko njega zbiva, već povremeno postaje i nekakav „telegrafista“ koji prenosi čitave stranice „teških“ razgovora koje vode stariji. To je uloga koja ne samo da nije primerena dečakovim godinama i saznajnim mogućnostima, već je višestruko problematična. Time se nepovratno razbija narativna koherencija romana Uzrasti igre, ulica tvrđave. Koherenciju pripovedanja dečaka razbijaju dva poglavlja, koja imaju povlašćen status zbog visokog intenziteta ispovednih emocija. Nimalo slučajno, u oba poglavlja dominira narativna forma monološke ispovesti.
U prvom takvom poglavlju dečakov Deda svedoči o posleratnoj deportaciji rumunskih Nemaca u Rusiju, u drugoj dečakov otac, Kalin, svedoči o represiji koju doživljava kao reditelj u Bukureštu, prikazujući se kao visokostručan, nepartijski umetnik (završio studije režije u Moskvi) i intelektualac koji nije spreman na kompromise (odbija da učestvuje u malverzacijama dok obavlja funkciju direktora pozorišta). Istina, poglavlje u koje je smeštena druga monološka partija, „U Kraljevini“, najduže je u romanu i, da budem ironičan, što zbog dugog vremena kraj logorske vatre pored reke, dok se čeka da se riba ispeče, što zbog većeg broja prisutnih, među kojima su dva Kalinova rođena brata, stričevi dečaka naratora, Kalinov monolog je prošaran dijaloškim momentima, koji povremeno, mada retko, dobijaju polemički karakter. Posebno je zanimljivo jedno mesto u kome srednji brat spočitava Kalinu kao najmlađem bratu i drugom, najstarijem bratu neke ozbiljne zamerke. Kalina, na primer, pita da li o Rusima, gde je studirao, može i nešto lepo da kaže, dok starijeg brata proziva zbog njegovog učešća u Gvozdenoj gardi. Međutim, ni na tom mestu nije reč o pravom ideološkom disputu, već je srednji brat frustriran time što je njemu zapalo da u porodičnoj kući na selu čuva ostarele roditelje.
U sukcesivno postavljenim segmentima (na pripovedanje dečaka nastavlja se govor odraslih), kao da isti epistemološki status dobija iskren i nepatvoren govor dečaka i ideološki isključiv govor odraslih. Kada stariji govore o istoriji naglo opada broj dečakovih upadica i komentara. Ako bih zaoštrio svoj sud, moglo bi se reći da je autor dečaka iskoristio da bude nesvesni fokalizator i prenosnik ideološkog diskursa odraslih. I još oštrije: da je autor dečakov intelektualni limit i emocionalnu privrženost najbližoj rodbini iskoristio da „prošvercuje“ pred čitaoce radioaktivni ideološki otpad. Posledica toga je da oba govora, dečakov, što se samo po sebi podrazumeva, i odraslih, u čijim razgovorima zapravo nema suštinski disonantnih tonova, doživimo i prihvatimo kao homogen semantički blok, ili, drugačije rečeno, kao neporecivu istorijsku istinu.
BEZ DŽELATA U REDOVIMA ŽRTAVA
Likovi odraslih u Florijanovom romanu Uzrasti igre, ulica tvrđave likovi su dečakovih rođaka sa očeve i majčine strane i oni su bez izuzetka prikazani kao likovi žrtava rumunskog komunističkog režima. Dečakov otac je svojevrsni disident, pozorišni reditelj koji je izgubio posao jer je kao glumce angažovao bivše političke zatvorenike. Dečakov deda, žandarm za vreme Drugog svetskog rata, spasio je babu, pripadnicu nemačke zajednice u Rumuniji (rumunskih Sasa), kojoj je zajedno sa dobrim delom svojih sunarodnika posle završetka rata pretila deportacija u Rusiju. Niko od dečakovih rođaka ne voli komuniste, pa ni oni koji su silom prilika postali članovi partije. „Drug“ (Čaušesku) koji se stalno pojavljuje na „crvenkasto-smećkastom“ TV aparatu i u štampi, predmet je stalnih podsmeha. Ukućani redovno na radiju slušaju ilegalni antirežimski program Radija Slobodna Evropa.
Skrivena poruka ovog narativa je da su komunisti bili nametnuti rumunskom narodu i da zaslužuju prezir zbog marionetskog odnosa prema Rusima. S druge strane, nijednom se ne pominju zločini nacista ni rumunskih kvislinga. Štaviše, o „maršalu“ Antoneskuu se govori sa nekom blagom simpatijom, dok se Gvozdena garda i njeni legionari pominju neutralno. Nema pomena genocida nad Jevrejima ili terora nad protivnicima nacista, ne pominju se zločini nemačkih i kvislinških trupa na Istočnom frontu. Dakle, Florijanov roman na mala vrata i kroz dečju perspektivu uvodi istorijski revizionizam kao dominantno značenje romana.
Rođaci sa strane dečakove babe, njena braća a dečakovi deda-ujaci, rumunski su Nemci koji su učestvovali u pohodu nacista na Rusiju i koji su posle rata emigrirali u Zapadnu Nemačku. Budući da je roman Uzrasti igre, ulica tvrđave najvećim delom smešten u seosku okolinu Brašova, odakle potiče i sam pisac Klaudiju M. Florijan, njegov narativ je posvećen jednoj istorijskoj traumi, posleratnom progonu rumunskih Nemaca. Po tome je Florijanov roman sličan romanima Unterstadt Ivane Šojat Kuči, Zavičaj, zaborav Ludviga Bauera i Majčina ruka Igora Marojevića. Svima je zajednička tema revanšizam posleratnih vlasti prema pripadnicima nemačke zajednice. Nacistički zločini su shvaćeni kao kolektivna odgovornost svih Nemaca bez obzira da li su i na koji način pojedinačni Nemci uzimali učešće u aktivnostima nacista. Ono po čemu se ovi romani međusobno razlikuju jeste svestranost pristupa ili to da li pominju zločine nacista i odgovornost onih koji su bili ratni saveznici nacista. Od svih pomenutih Florijanov roman je u najvećoj meri jednostran.
Dakle, drugi ugao gledanja na roman Uzrasti igre, ulica tvrđave neizbežno pripada kulturi sećanja, mada je ovde tačnije reći: strategijama istorijskih preinaka koje se skrivaju iza empatije prema žrtvama komunističkog režima. Postkomunistička tranzicija u zemljama bivše Istočne Evrope, u ovih gotovo trideset godina posle pada Berlinskog zida, u pogledu odnosa prema nedavnoj prošlosti iznedrila je dva paralelna procesa, koji se zapravo mogu posmatrati kao lice i naličje jednog jedinstvenog. Odbacivanje ideološke dogme prethodnog sistema vodilo je istovremeno u dva smera: ka obelodanjivanju represije i zločina posleratnog režima kao dela objektivnog naučnog istraživanja i pijeteta prema žrtvama, ali i ka nacionalističkoj reviziji istoriografije u kojoj je gotovo automatski svima onima koje je prethodni režim negativno vrednovao skinuta „anatema“ i oni su postali društveno prihvaćene i legitimne istorijske figure. Tako je u jednom procesu, kao posledica stvaranja tranzicionog nacionalnog softvera, došlo do bizarne nivelacije gde su se na istoj viktimološkoj strani našli oni nevino nastradali, oni politički odgovorni i dokazani zločinci, svi kao „žrtve komunističkog terora“.
MULTIKULTURALNI ANTIKOMUNIZAM
Odgovornost za prilog nečasnoj reviziji snose i savremena umetnička dela koja imaju jednostran i ostrašćen odnos prema istoriji. Najgrublje, revizionističku umetnost možemo podeliti u dve grupe: na dela koja neprikriveno zauzimaju jednostranu poziciju i na ona kod kojih to nije vidljivo na prvi pogled, koja po pravilu imaju više izgleda na umetnički uspeh. Po tome za šta se revizionistička dela zalažu, možemo ih podeliti na ona sa nacionalističkim resantimanom, komunističkom nostalgijom (koja su najređa i gotovo da ih nema) ili pristupom koji teži nekoj uravnoteženosti (što ne znači da ga i nalazi, i, takođe, što ne znači da je i taj pristup sasvim bez ideološke osnove). Roman Uzrasti igre, ulica tvrđave Klaudiju Florijana ne spada sasvim u čist pamflet, a svakako u naraciji nema „kritičke sinteze“ posleratne rumunske istorije. Međutim, tamo gde se javlja „razmatranje istorije“, naracija je u velikoj meri značenjski homogena i počiva na jednostranom antikomunizmu.
Štaviše, ako bi se monološki delovi lika dečakovog oca podrobno analizirali, dalo bi se u njima detektovati nešto što danas odgovara pozicijama političkog konzervativizma, za koji su nacionalizam i patriotizam sinonimi. Za takav pristup karakteristična identifikacija pojmova države i nacije, narodne tradicije i nacionalnog identiteta, entuzijazam romantičarskog veličanja vlastite (herojske) prošlosti, hijerarhijski odnos prema etničkim grupama na čijem vrhu neprikosnoveno stoji ona kojoj pripada većinski narod u državi, gotovo metafizičko uverenje kako u to da je narod uvek u pravu, tako i to da je vlastita zemlja uvek istorijski bila u pravu, svejedno da li u ulozi osvajača, žrtve okupacije ili zavedena antinacionalnim (odnarođenim) uzurpatorima vlasti.
Postoji ipak nešto što je neupitno pozitivno u Florijanovom romanu Uzrasti igre, ulica tvrđave. To je izrazito visok status koji se pridaje multikulturalnosti sredine u kojoj dečak narator odrasta. Porodičnoj bilingvalnosti (plus saski dijalekat) i dvoetničnosti, pridružena je podrazumevajuća višekonfesionalnost (luterani i pravoslavni) i još jedna etnička grupa, Mađari, čijim jezikom ne govori niko u porodici dečaka naratora, ali čiji pripadnici žive u selu dečakove babe i dede po majci, nadomak Brašova. Tolerantnost, koja deluje i kao širokogrudost, ispoljava dečakov deda, Rumun, kada sa svojim komšijom govori o poreklu Sasa u Rumuniji, pominjući da je Sase u ove krajeve pozvao da žive mađarski kralj, budući da je Erdelj dugo bio deo mađarske kraljevine. Eto, s jedne strane zakleti antikomunizam, s druge tolerantni multikulturalizam. Dečak narator se uči vrednostima dvojakog ili podeljenog identiteta, odnosno tome da je on po svom poreklu i Rumun i Sas, i da je prirodno i korisno da poznaje obe kulture i upotrebljava oba jezika. Njegova bilingvalnost rumunskoj većini, posebno u krajevima gde nema Nemaca ili pripadnika drugih zajednica u većem broju, nije nešto uobičajeno, ali dečak narator odrasta s tim i prihvata tu činjenicu kao nešto i logično i prirodno. Što, opet, ne izaziva kod pripadnika rumunske većine ni najmanju podozrivost ili otpor, nekmoli osporavanje ili zlobni komentar.
NIJE ŠTO JE MOJE, ALI ...
U redu, ne mora čitalac da bude posebno zloban, pa da i ovu crtu poveže sa pozitivnim likom kolektiva. U jednoj ravni ruska okupacija, domaći poslušnici i nametnuti komunizam koji rumunski narod u svom srcu ne prihvata, na drugoj ravni tolerantnost prema drugim narodima. Ili barem prema Nemcima, među kojima autor romana živi od 2002. kao državni činovnik, što kao kulturni ataše u rumunskoj ambasadi u Berlinu, što u Rumunskom kulturnom institutu u istom gradu. Time ne sugerišem da je karijerno mesto kulturnog diplomate na bilo koji način uticalo na Klaudiju Florijana da se pozabavi posleratnom tragedijom rumunskih Nemaca u svom jedinom romanu, još manje da kreira istorijsku evokaciju u kojoj su rumunski Nemci prikazani kao žrtve. Tvrdim samo to da je to slika za koju većinski državljanin Nemačke ne mora biti pristalica Alternative za Nemačku pa da mu lakne na srcu kad vidi da se Nemci u jednom književnom delu ne prikazuju primarno kao genocidni predatori (ovde se uopšte tako ne prikazuju), već kao žrtve svojih nekadašnjih žrtava.
Florijanov dečak narator iz ljubavi prema babi i dedi koliko i po inerciji prihvata okolnosti u kojima odrasta kao deo svog identiteta, ne problematizujući ih. Ipak, ma koliko mali i nesamosvestan bio Florijanov dečak narator, svojom dvojezičnošću, te svojom radoznalošću prema običajima obe kulture, kao i prema drugim susednim kulturama i svetu uopšte, on oličava jednu poželjnu evropsku pankulturnu otvorenost. Antikomunizam, s druge strane, vodi lošim putem: ka revizionizmu koji obnavlja stare mržnje i stare podele i ka marginalizaciji antifašizma, koji je temelj savremene progresivne Evrope.
Florijanov roman Uzrasti igre, ulica tvrđave, u okviru ovog poznatog žanra „raskrinkavanja“, odnosno antikomunističkog revizionizma, odbacuje i perspektive socijalne solidarnosti, klasne jednakosti i pravednijeg društva. Sve to postaju himere poraženog i prezrenog sistema, za koje potomstvo počinje da veruje da su bile isprazne parole a ne dostižni ciljevi dostojni poštovanja.